Da li bi sva nesreća koja je zadesila bivšu Jugoslaviju bila izbegnuta da je kojim slučajem tog 9. marta 1991. Slobodan Milošević smenjen sa vlasti?
Sa druge strane, da li je mogućnost tadašnjeg prevrata uopšte bila realna? Slobodan Milošević je početkom devedesetih uživao poverenje ubedljive većine građana Srbije i podršku još ubedljivije većine intelektualne elite, akademika, književnika, novinara, sveštenika, i bez obzira na masovnost i žestinu martovskih dešavanja, stiče se utisak da su rezultati tih demonstracija uistinu bili njihov maksimalni domet.
Često se polemisalo i o tome da li je 9. mart 1991. bio pobuna građanskog duha jednog velegrada koji je tonuo u bedu provincijalizma ili buđenje srpskog nacionalnog osećanja posle pedesetogodišnjeg potiskivanja. Bio je više pobuna beogradskog, urbanog duha, posle provale patriotskog kiča i šunda na Ušću i Gazimestanu 1988. i 1989. godine.
Međutim, bez obzira na sva moguća tumačenja, ogroman značaj 9. marta se ne može osporiti. Svest cele jedne generacije rođene sedamdesetih počela se stvarati toga dana. Neki su stasali uz romantičnu "še'setosmu", a neki uz novi talas tokom osamdesetih. Novi klinci dobili su policijsku brutalnost kao uvod u desetogodišnju represiju, škripu tenkovskih gusenica po beogradskom asfaltu kao zagrevanje pred slavonsko blato u "oslobađanju" Vukovara, izneverenu studentsku pobunu kao generalnu probu za sve naredne izneverene studentske proteste.
U klaustrofobiji skučenih beogradskih ulica, gde su zarobljeni gutali suzavac, građani su mogli osetiti nadolazeću izolovanu zemlju iz koje jedino vredi bežati, pogotovo kada pristižu pozivi za mobilizaciju. Mirko Milić, dvadesetšestogodišnji nezaposleni ekonomista u anketi "Borbe" objavljenoj 18. marta 1991. godine kaže: "Uplašen sam. Mislim da smo na korak od etničkog i građanskog rata. Bojim se mobilizacije i borbe protiv dragih ljudi koji bi bili sa druge strane".
9. mart 1991. je paradigma pečatiranja sudbine jedne nacije, koja nije imala dovoljno snage da se odupre nacionalističkom ludilu, u režiji ratnog zločinca Slobodana Miloševića i njegovih podržavatelja. Istovremeno, taj datum je i simbol otpora diktaturi, simbol građanske hrabrosti i urbane gerile. Taj dan je bio baza i inspiracija svakoj narednoj borbi u desetogodišnjem ratu najpre manjine, a potom većine građana Srbije protiv Miloševićevog besmisla i zla.
Istoričari vole datume i konkretne događaje, jer sa njima lakše omeđuju periode koje opisuju i analiziraju. Dva datuma poslednje dekade XX veka nedvosmisleno se nameću. Zaboraviti 9. mart je nemoguće, jer bez njega se 5. oktobar 2000. nikada ne bi dogodio.
9. mart je mrtav, živeo 9. mart!
Autori fotografija: Saša Brajović i Zoran Sinko