Još pre nekoliko meseci sam razmišljala da počnem da pišem blog, ali nikako nisam mogla da se odlučim o čemu. Prvo sam mislila o novoj sezoni Formule 1, ali sam shvatila da je pogodnije da počnem sa ski letovima, tačnije Svetskim prvenstvom na Planici, pošto imam priliku da prisustvujem istom.
Iako je sutra, u petak, prvi zvanični dan šampionata takmičenje je na 'Velikanki' počelo u četvrtak i ja sam bila tamo. Osećaj koji sam imala kada sam se našla ispred najviše letaonice na svetu za mene, za sada, može da se poredi samo sa odlaskom na trke Formule 1. Ne radi se o poređenju sportova već o činjenici da se radi o ostvarenje jednog od mojih snova.
Otkako sam bila mala gledala sam ski skokove i ski letove non stop i slušala sam priče o 'neverovatnoj Planici' i tek danas, kada sam stala pored nje, uvidela sam u čemu je magičnost te letaonice. To ne može da se opiše rečima, to treba doživeti. A ako sam išla okolo sa smeškom od uveta do uveta tokom celog dana kada su na programu bili samo treninzi i kvalifikacije, jedva čekam da vidim šta me očekuje u naredna tri dana.
Svako ko me bar malo poznaje zna da u ski skokovima i letovima navijam za Austrijance. Nije bitno da li je u pitanju Gregor Šlirencauer, Volfgang Lojcl ili Martin Koh, važno je da skače za Austriju. Upravo zato sam odmah po dolasku na Planicu bila oduševljena jer je prva osoba na koju sam naletela bio Lojcl, koji je na mene, od svih takmičara koje sam srela danas, ostavio najbolji utisak.
Posle njega sam videla većinu najboljih skakača i dok su 'moji' Austrijanci sigurno najveseliji od svih moram da priznam da sam bila malo neprijatno iznenađena kada sam shvatila da od svih njih Šlirencauer ne zna ni reč engleskog. Uspela sam nekako da se sporazumem sa njim, ali neki nisu bili te sreće jer se on ni ne okreće kada ga neko ne zove na nemačkom.
Za razliku od Austrijanac, koji su me oduševili, na mene je najlošiji utisak ostavio legendarni Jane Ahonen koji nikoga ne konstatuje i dok hoda 'nosem para oblake'. Dok su svi takmičari stali da daju brojnoj dečici autograme ili da se slikaju sa njima on je samo prošao i nije se osvrtao sve dok nije došao do svoje 'kućice'.
Od ostalih, koji nisu Austrijanci ili Ahonen, svi su poprilično opušteni. Među njima prednjači mladi Čeh Antonin Hajek, koji je tokom dana postavio novi rekord svoje zemlje letom od 228,5 metara. Posle svog leta on je putem do, kako ga ja zovem, 'takmičarskog sela' svima delio razglednice sa svojim slikama i slikao se sa svima koji su to želeli.
Prilike da više pišem o takmičarima biće narednih dana, a sada se vraćam dešavanjima pored letaonice.
Pošto sam došla ranije da bih prvo otišla u izvidnicu da vidim gde se šta nalazi, zahvaljujući svojoj akreditaciji sam uspela da zauzmem poprilično dobro mesto u podnožju letaonice. Pored mene je bila gomila Slovenaca, koji su, naravno, bili najbrojniji, ali i najglasniji. Tik uz mene je bila jedna Italijanka, koja je mislila da sam Austrijanka jer je primetila da navijam za, gle čuda, Austrijance.
Iako ja ne razumem italijanski, a ona engleski uspele smo da se sporazumemo i objasnila sam joj odakle sam i bila je oduševljena jer je mislila da mi ni ne znamo šta su ski letovi, a ni gde je Italija?! A ja sam bila iznenađena što je znala koje su sve zemlje oko Srbije. ¬
Posle nekog vremena sam uspela da shvatim da je ona rođaka Andree Morasija, mladog italijaskog skakača, a čini mi se da mu je čak sestra. Ona je spikeru uporno vikala da se njegovo ime ne izgovara Morazi već Morasi, a potom je od mene tražila da navijam za njega. Naravno, pristala sam, jer ipak je on iz zemlje jednog jedinog Valentina Rosija. Ona je uzvratila podrškom Austrijancima kada je videla da oni i nemaju baš puno navijača osim mene. Bar je tako bilo danas. I zaista nije bilo važno to što se ne razumemo, bilo nam je veoma zabavno, a sutra ćemo zajedno da navijamo i za Austrijance i Italijane, kada već Srbija nema svoje ski skakače na Planici.
Već sam napisala da Austrijanci nisu imali veliku podršku, ali su zato Norvežani uz rame Slovencima. Na Planici sam videla skoro isti broj domaćina i norveških navijača koji su pevali, svirali i navijali za svoje. I, zaista, imaju čemu da se nadaju jer je njihov Bjorn Ejnar Romoren vlasnik rekorda u ski letovima u dužini od 239 metara, koji je postavio baš na Planici.
Posle završenog takmičenja i malog izleta do Austrije vratila sam se u Kranjsku Goru, gde je bila obavljena ceremonija svečanog otvaranja Svetskog prvenstva. Zanimljivoj ceremoniji prisustvovali su svi učesnici šampionata, ali su se odmah po njenom završetku uputili ka svojim hotelima jer ih sutra čekaju prvi veliki izazovi.
Isti slučaj je bio i sa mnom jer jedva čekam da vidim kako sve izgleda kada su u pitanju zvanični letovi. O tome ću, naravno, pisati sutra uveče.:-)