Poštovani gospodine predsedniče Vlade,
nikom ja nisam ništa dužan, a pogotovo ne za nečiju dedovinu. A, ako nisam dužan, složićete se, ne bih trebao ni da vraćam tuđe dugove.
Oprostite, g. Predsedniče, što Vam to kažem ovako direktno, s neba pa u rebra, odmah na početku ovog mog obraćanja, koje ionako neće biti dugačko, ali verujem da će biti vrlo jasno.
Kada se, onomad, po Sremu jednima uzimala, a drugima davala zemlja, nuđeno je i mojim stričevima i ocu, jer svi su odreda bili partizani. Nuđeno je, nije da nije. Svakom po deset jutara plodne oranice. I svi su do jednog odbili. „Ali, to je kulačka i švapska zemlja“, govorili su im. „Čija je da je, naša nije. Kud bi nam duša da uzmemo tuđe“, odgovarali su onako neuki, ali pošteni, Bog da im njihove seljačke duše prosti.
Ima ko je uzeo, a i zna se ko je, šta i koliko uzeo. Taj neka i vraća unucima i praunucima dedova kojima je oduzeto. Zašto i šta, gospodine Predsedniče, da ja, moja deca i moji unuci, vraćamo?
Meni niko ništa nije dužan, pa ja od države ništa i ne tražim.
Mojim dedovima sremskim seljacima, Stevanu i Ljubomiru, Bog i njima paorske duše da prosti, nije oduzeta njihova zemlja, jer su imali taman koliko je bilo potrebno za nijh i njihove porodice. Žito, kukurz, mast, dimljene šunke, slanine i kobasice koje im je ona vlast nemilice oduzimala u vreme „obaveze“, oni su državi odavno oprostili. Jest da Ljubomir nije mogao da prežali svoja dva vranca, Agu i Sultana, koje je onako mlade i lepe silom morao da preda u seosku zadrugu. Aga je uginuo od nebrige, a kada je zadruga ubrzo propala, Sultana, najlepšeg konja u selu, vratili su mu obogaljenog. Ljubomir je, iako do tada zdrav i žilav seljak, ubrzo umro. Doktor je rekao da je „od srca“. Međutim, Milosava, njegova žena, a toga se i ja sećam, uvek je tvrdila da je Ljubomir umro „od tuge“, jer nije mogao da prežali svoje vrance.
Gospodine Predsedniče, nisam političar i ne razumem se u politiku, ali toliko glup nisam da ne shvatam o čemu se radi. Ako Vaša vlada štampa državne obveznice na dvadeset godina i njima vraća dugove naslednicima nesrećnika čije je oduzeto, a država kao što svi znaju nema svojih novaca, onda to znači da ćemo svi mi svojim novcima te dugove vraćati.
Ona vlast u socijalističkoj državi, oduzela je imovinu bogatašima. Vlast u novoj demokrtaskoj državi je oduzela preduzeća i drugu imovinu, uključujući i onu oduzetu, radnicima, a zatim je kroz privatizaciju budzašto prodala novim bogatašima. I na koncu, konca, sada će ta ista sirotinja, kroz državne obveznice, vraćati dugove za oduzetu imovinu starim bogatašima.
Da se razumemo, gospodine Predsedniče, ja nemam ništa protiv da se svi dugovi vrate, ali neka porodicama starih bogataša dugove vraćaju novi bogataši i kulaci, a ne sirotinja.
S poštovanjem,
Jeremija, unuk i sin seljački