Tekst Ivana Medenice u današnjem kulturnom dodatku Politike (http://www.politika.rs/rubrike/Kulturni-dodatak/Hladna-trajna.sr.html) bavi se duhom palanke i njegovim uticajima, iz ugla pozorišnog kritičara. Pominjem ga, ne samo zato što se temom bavi na intrigantan način, već pre svega zato što mi se čini da nam je, ovakvim opalančenim i destruktivnim neznalicama, potrebna značajna revitalizacija i reafirmacija kritičkog poimanja stvarnosti i rekritičnost u odnosu na sve ”što sanjamo i štо nam se dešava”. Medeničino razmišljanje uplelo se u dileme koje moja malenkost ima u poslednje vreme (tačnije: u poslednjih dvadesetak godina). A dileme su brojne. Kako ostati pametan i normalan u okružju tolike količine ludosti i budalaština, svuda i na svakom koraku? Kako znati šta je dobro ako se svi, uživajući kao prasići u blatu, toliko dugo valjamo u užasu i banalnostima? Kako sačuvati osećaj za filing kada su nijanse u pitanju, ako zaboravimo da raspoznajemo čak i osnovne boje? Kako sačuvati plemenitu i zaštitnu samoironiju ako hor vulgarnih ego tripera urla svoju pesmu tako da ne možete da čujete ni sopstvene misli? Kako zaustaviti mediokretenizaciju naraštaja koji su odrasli umesto na knjigama i stripovima, na medijima koji su ih učili da je sve isto i da je sve ok, i da je sve ravno, prihvatljivo i nevažno?
Žargon, kao najživlji deo jezičkog tkiva uredno je ispratio (ispoštovao!) funkcionalnu atrofiju kritičke svesti. Pa je pojam krikovati zamenjen sa pljuvati, iseći, pocepati, posrati, pokidati, šutirati ispod pojasa, razbiti, ispovraćati, naguziti, zgaziti...Ovi paketi destrukcije automatski su pretvorili kritičara u neprijatelja, lošeg čoveka i još lošijeg druga. Kritikovati nečije ostvarenje, znači mrzeti tog nekog i želeti njegovu propast. Ne postoji bilo kakva mogućnost da je kritika posledica estetskih, etičkih, idejnih, ideoloških, ili nekih drugih kriterijuma kroz čiju prizmu se posmatra određeno ostvarenje, već se to vazda i po svaku cenu tumači posledicom partijske ili lične mržnje kroz koju isijava ogoljeni interes.
U takvim okolnostima preostali kritičar nema druge nego da postane cinik tj. ”hulja koja zbog nesavršenog vida stvari vidi onakvim kakve jesu, a ne kakve bi trebalo da budu” (definicija Embrouza Birsa). Jer jedino cinizam proizvodi dovoljno kiseline da se svari sva splačina kojom je čovek na dnevnoj bazi zasut.
Svakom korisniku bloga, jednoj od digitalnih igračaka koja omogućava pojedincu da se svetu obraća bilo kada, da govori šta god poželi, na način koji mu najviše odgovara - ne može da ne upadne u oči kako se ova nepregledna i zastrašujuća sloboda uglavnom svodi na unisono i papagajsko ponavljanje opštih mesta, najčešće bez ikakve želje i potrebe da se uključi mozak. Kao da se zbog ugasle kritičke (i svake druge) svesti ova novonastala (digitalna) sloboda svela isključivo na ono kad neko zakrvavljenih očiju, zaštićen svojim pseudonimom, palaca otrovnim jezikom iz mraka svoje anonimnosti.
P.S. Eto, to sam imao da kažem, sada idem da pišem svoj lični ”Program za budućnost”, jer kad bih pisao program za prošlost s pravom bi moglo da mi se prišije da sam diletant. Ako od tog Programa nešto ispadne, uzeću slobodu da te, cenjeni čitaoče, podrobnije sa njim upoznam.