Verovatno se i vama dogodilo da krenete u svoju omiljenu knjižaru, u kojoj godinama razgledate i kupujete knjige, a kada tamo stignete sa čuđenjem konstatujete da vaše knjižare više nema. Već desetak godina knjižare po Srbiji nestaju. U centru Beogradu prva je nestala Jugoslovenska knjiga iz Palate Albanija, a zatim su jedna po jedna nestajale Nolitve knjižare, knjižara Kultura, Rad i druge. Na mestima gde su nekada bile knjižare sada su parfimerije i butici modne i sprtske odeće i obuće. U neravnopravnoj borbi sa brendiranim parfemima, trenerkama i patikama knjiga je poražena.
Međutim, ne nestaju samo knjižare, već i velike izdavačke kuće i štamparije ( Prosveta, Nolit, Filip Višnjić, BIGZ ...).
Da li je reč samo o posledicama tranzicije ili su to znaci da je štampana knjiga, kakvu poznajemo više od pet vekova, u ozbiljnoj krizi, ne samo u Srbiji, već i u svetu?
Da li se to naslućuje kraj Gutenbergove galaksije?
Poslednjih nekoliko godina uočljivi su napori da se ljudsko znanje i celokupna kulturna baština sadržana u retkim rukopisima, knjigama, fotografskim, muzičkim i filmskim zapisima digitalizuje, sačuva i preko interneta učini dostupnim svima. UNESCO je u aprilu prošle godine započeo veliki projekat Svetske digitalne biblioteke. Reč je o internet portalu koji će obuhvatiti ono što je najvrednije iz svetske kulturne baštine.
Gigantska internet korporacija Gugl, otišla je znatno dalje i planira da sve knjige u svetu stavi na internet i svima omogući brz pristup preko svog pretraživača. “Gugl želi da organizuje sve informacije u svetu”, kaže Danijel Klensi direktor Google Books.
Svakako, nije reč samo o promeni forme, već i suštine književnog teksta. Uveliko se raspravlja o novoj tehnologiji pisanja, o promeni književnog koda, o kompjuterskoj, digitalnoj, odnosno hipertekstnoj književnosti.
Književnost kakvu poznajemo, uz koju smo odrasli, jeste književnost jednog autora, jedne konačne tekstualnosti sa tekstovima koji imaju svoj početak i kraj. Izlazak iz Gutenbergove galaksije i ulazak u «Turing Galaxy» preti da promeni ne samo naše poimanje, već i samu bit klasične književnosti.
Za razliku od klasičnog književnog teksta, hipertekst je medijum nelinerane organizacije informacionih jedinica. Reč je o otvorenom, nesekvncijalnom, diskontinuiranom i nikada do kraja završenom tekstu. U hipertekst su linkovima i na drugi način inkorporini drugi tekstovi, vizuelni, muzički i filmski zapisi. Hipertekst od čitaoca zahteva da sam bira kojim putem će poći ili će dozvoliti da ga kroz tako ispisano književno delo vodi slučajnost, jer autor hiperteksta ne nudi čitaocu ispravan put kojim treba ići. Čitalac, naravno, po svojoj željii i sam može da ispravlja ili dopisuje pasuse i čitave stranice u književni hipertekst i da tako postane njegov koautor.
Kada Gugl ostavari svoj naum da sve knjige stavi na internet i usavrši automatsko prevođenje svih knjiga na sve jezike, a nema razloga da se u to sumnja, i kada autorii umesto književnog teksta direktno u svetsku mrežu počnu ispisivati digitalni hipertekst, a čitaoci postanu koautori, Borhesovi izmišljaji, opisani u Vavilonskoj biblioteci, dobrim delom postaće stvarnost.
Bibloteka je kugla, a njen je opseg nedokučiv... U velikoj Biblioteci ne postoje dve jednake knjige... Njene police čuvaju sve moguće kombinacije od dvadeset i nešto pravopisnih simbola (broj, doduše, velik, ali ne i beskonačan), odnosno sve što se može izraziti na svim jezicima. Između ostalog i prevod svake knjige na sve ostale jezike i interpolacije svake knjige u sve ostale knjige.
Kada dođe taj dan, a on i nije tako daleko, i kada celokupno ljudsko znanje postane lako dostupno svakom pojedincu i kada autorii (naučnici, pisci...) umesto naučnog ili književnog teksta počnu ispisivati digitalni hipertekst, a čitaoci postanu koautori, da li će čovek brže pronaći odgovore na pitanja koje sebi postavljaju od kada je postao svesno biće?
Kada je objavljeno da Biblioteka sadrži sve knjige, prvo je zavladala neopisiva sreća. Svi ljudi su se osećali kao gospodari nedirnutog i tajnog blaga. Nije bilo ličnog ili svetskog pitanja za koji ne bi postojalo sjajno rešenje .... Univerzum je naglo zadobio neograničene dimenzije nade... Očekivalo se razrešenje temeljnih tajni čovečanstva, piše Borhes u svojim izmišljajima o Vavilonskoj biblioteci. Ali, kada odgovori nisu pronađeni: Posle bezgranične nade nastupila je, kako to već biva, preterana utučenost, dodaje Borhes već u sledečem pasusu.
Ideja književnog hiperteksta koji je omogućila informatička tehnologija sadrži jedan ogroman imaginativni naboj. No, to je samo tako na prvi pogled, tvrdi B. Tomašević (Polja, br.441). U okvirima jedne detaljnije analize vidi se da ta ideja rasipa jedno prazno Ništa, jedan zavodljivi prah ideje o Logosu kao beskonačno protežućem Govoru koji traje od začetka do svršetka sveta i čiji smo učesnici svi mi. Hipertekst hoće da na zapisani način, na način traga, ponovi postojanje Sveta. Ta je ideja i zavodljiva i romantična. Ponavljanje sveta koje nudi hipertekst nije nužnost kojoj treba da se podajemo. Mi već živimo, svako svoj, hipertekst. Novim, pisanim hipertekstom ne bi se upisala nikakva razlika u faktumu postojanju Sveta, niti u našem sopstvenom faktumu tubivstvovanja. Za razliku od hiperteksta, fragment bolje, realnije, odslikava sliku Sveta. Fragment je saglediv, hipertekst to nije. Čoveku je pre potrebna sagledivost fragmenta u njegovom postojanju u mikrokosmosu, no što su mu potrebni uvidi koji ukazuju na njegova faktička ograničenja.
.................
Beleške na margini:
Sajtovanje 6. epizoda, negde od 09.45 pa do svršetka.