JAT je zreo za stečaj. Već godinama. Kada kompanija ima veće kratkoročne obaveze od imovine, ne treba vam veliko znanje da to zaključite. Pa zašto ne ode u stečaj?
Odgovor na ovo pitanje nije tako lako dati. Zablude oko JAT-a oslikavaju sve naše zablude u vezi države i upravljanja preduzećima, nesposobnih partijskih kadrova koji privređuju, privatizacije, ali i odnos države prema sopstvenim zakonima. U ovom slučaju, Zakonu o stečaju.
Ja ne znam da li ima bolji knjiški primer za stečaj od ovog JAT-ovog. Moguće je da postoji. That not withstanding, JAT-ov primer je odlična pokazna vežba za lekciju: čemu služi stečaj.
Stečaj u uređenim društvima služi da se bolesno preduzeće, ono koje nije u stanju da redovno odgovara svojim obavezama, ili oporavi ili ukloni sa tržišta. Stečaj predstavlja uređen postupak kolektivnog namirenja poverilaca. U slučaju kada preduzeće nema tržište, ili ne radi godinama, a to je u Srbiji slučaj za 99% društvenih preduzeća, preduzeće treba likvidirati i ukloniti sa tržišta. Likvidacija znači prodaja imovine i kolektivno namirenje poverilaca.
U slučajevima kada preduzeće ima tržište i radi, preduzeće treba reorganizovati, oporaviti i vratiti oporavljeno na tržište. Velike primere ovoga smo imali u Americi nedavno: GM i Chrysler. Stečajni postupak je uređen način da se utvrdi imovina i utvrde dugovanja (ono što u procesu privatizacije nikada nije urađeno) i pronađe najbolji način za namirenje poverilaca.
Stečaj pruža čitav arsenal oružja za uspešnu reorganizaciju. Prvo je oslobađanje od viška radnika. To je, sviđalo se to nama ili ne, verovatno najveći uzrok rapidnog propadanja preduzeća. Dugovanja na ime zaostalih zarada i pripadajućih poreza i doprinosa su najveći uzročnih blokade društvenih preduzeća. Sve ovo povezano sa Zakonom o radu onemogućava preduzeće da otpusti višak i preživi, nego tera preduzeće u sve dublje dugove. Dodajte i političarime koji nisu u stanju ovo da kažu građanima, a nisu u stanju ni da naprave uređen sistem socijalne zaštite koji na isti način tretira sve građane u Srbiji, ne samo radnike Zastave, evo već devet godina, i eto nam bezizlazne situacije. Ja se i ne bih toliko sekirao da nema onog pitanja: i ko to plaća?
Radnici onda tuže sopstveno preduzeće za zaostale zarade u periodu kada nisu radili, a i sporadično dolazili na posao (it's a lifestyle) , uz pomoć nekoliko alavih advokata koji se nađu za svako preduzeće i koji sebi nazidaju milionske advokatske troškove, pa pođu u izvršenje, pa počnu da prodaju opremu i nekretnine, i tako pojedu sami sebe. Bukvalno pojedu. Jer ta crkavica koju su navukli prodajom bagera ili magacina je dovoljna taman toliko da se prehrane.
Drugo oružje je raskid svih štetnih ugovora. Stečaj je razlog za raskid. Pored toga, stečajna uprava ima mogućnost pobijanja pravnih radnji bivšeg rukovodstva do 5 godina u nazad. A bivše rukovodstvo, negde od 1998.godine na ovamo, u nekim preduzećima i ranije, je prestalo da radi u interesu preduzeća, i počelo da radi u interesu nekih drugih za kintu. Kao na primer onaj direktor onih velikih novina koji je potpisivao one odlične ugovore sa nekim Nemcima. Ili recimo da omogući raskih štetnih ugovora sa nekim proizvođačima aviona. Ovde je samo nesreća što je država verovatno garant ovih ugovora, tako da će neko na kraju morati da plati. Kada kažem neko, mislim poreski obevznici naravno.
Treće oružje je što se deo imovine može prodati, onaj koji ne treba, a deo može zadržati u reorganizovanom preduzeću. Baš onako kako su to uradili GM i Chrysler.
I na kraju, to što reorganizovano preduzeće izlazi iz stečaja bez dugova. Samo sa imovinom. A to se već može prodati.
Jedan od glavnih razloga jako loših rezultata privatizacije je što smo u nju ušli bez da smo za svako preduzeće znali: šta mu je imovina, koliko je vredna i kolika su tačno dugovanja. Prvi korak je morao biti izbor upravnog odbora svih tih preduzeća kao zastupnika kapitala, izbor direktora, najbolje na konkursu sa obaveznim planom daljeg poslovanja, i prvim zadatkom: popis imovine i dugovanja. Tačan. Sa sve kamatama. Onako kako se to radi u stečaju. Ovaj voz smo propustili za društvena preduzeća, ali na žalost ništa nismo naučili. Isti problem i dan danas imamo sa svim javnim preduzećima, njih preko 500. Isti problem imamo i sa svim društvenim preduzećima kod kojih je raskinut privatizacioni ugovor i koja su vraćena Akcijskom fondu. Ni upravnog odbora, ni direktora na konkursu, ni popisa imovine i dugovanja.
A JAT? JAT je bolesan. Pravi gubitke već dugi niz godina. Samo u 2008.godini, ovi gubici iznose preko 7 milijardi dinara. To je danas preko 70 miliona evra. Onomad je bilo i mnogo više. Ukupni akumulirani gubitak je iznosio preko 15 milijardi dinara. Ovo sve bez istinske revizije finansijskih izveštaja.
Nesposoban menadžment nas zamajava pričama kako će se oni spasiti. Od čega? Pa od stečaja, kažu. A u stvari stečaj upravo treba da spase nas poreske obeveznike od njih i njihovih političkih sponzora i fantastičnih gubitaka koje su do sada nanizali i još uvek nižu. A kako predlažu da se spasu? Pa da država garantuje još 52 miliona evra kredita, pa će oni, ti isti koju su do sada odlično poslovali, sa svim viškovima zaposlenih, sa svim štetnim ugovorima, bez popisa imovine, bez stvarnog stanja dugovanja, sa sve kamatam, znači sa svim tim, oni će izvući JAT iz problema. Najjeftinije poslovanje je poslovanje novcem poreskih obveznika. Em je jeftino, em bez obaveza.
A država? Nikako da nauči da vreme nije na strani dužnika. Upravo obratno. JAT je trebalo reorganizovati kroz stečaj davno. I mnoga druga preduzeća. Država očigledno za ovo nema snagu. Zamislite tek Železnicu? Ili ... Najlakše joj je da ne uradi ništa i da čeka.
Još gore od toga, država aktivno produžava agoniju. Upravo smo doneli novi Zakon o stečaju koji kaže da se za preduzeće koje je u blokadi duže od 3 godine automatski pokreće stečaj. I dan pre nego što je ta odredba stupila na snagu, država je brže bolje pokrenula restrukturiranje po Zakonu o privatizaciju za veći broj naših društvenih "giganata" koji su u toj situaciji. Oglasi izašli u novinama. I time su sprečili stečaj.
Nema ni znanja ni političke volje. Ima samo vreme i strah od gledanja ekonomskoj istini u oči i strah od političkih posledica obaveštavanja građana o istoj. A koliko smo štete napravili time što smo ovoliko čekali, o tome niko ne vodi računa. Mi još uvek izgleda volimo da čekamo. Neka je "naše", pa makar i propalo.