Kajgana je našla svoje mesto u kuhinjama mnogih naroda. Oni koji vole da se igraju jajima izmislili su varijante tipa hemendegs i hemendsvaštanešto, ali bez jaja koje domaćica razmuti ritmičnim pokretima nema pravog zadovoljstva.
Kajgana je jedno od najjednostavnijih jela. Za pripremu je dovoljno samo nekoliko jaja, malo ulja i soli i brz i jednostavan obrok je već na stolu. Upravo zbog jednostavnosti, kajgana je omiljena u narodu. Šta ćeš lakše nego skoknuti do kokošinjca kada kvočke zakokodaču i nedugo zatim poslužiti gladno domaćinstvo ukusnim doručkom.
***
Ušunjavši u tazbinu, dugo nisam morao da brinem o kuhinji. Šta više, tašta moja ljubljena toliko je osećala pritisak da mi ugodnim jelima nadomesti majčinu kuhinju koja je, kako god se merilo, najbolja na svetu, da sam dolazeći kući posle posla ceo put smišljao kako da izbegnem da ne pojedem nekoliko kilograma hrane koja se bila prostrta na stolu zbog mene.
Da bi barem nekako smanjio količinu hrane koju sam morao da konzumiram ne bi li udovoljio sujetnoj gospodji, morao sam konačno da i sam udjem u njihovo carstvo i spremim nešto jednostavnije i lakše. Tako sam počeo da spremam kajgane. Pomoglo mi je iskustvo od kuće, kojim je moja majka nekako uspevala da odhrani nas trojicu alavih konja.
Primenio sam dva ipo jednostavna recepta. Kajganu sam pravio sa sirom ili paprikama. Ono pola odnosilo se na mešavinu sira i paprike, što zasigurno nije kajgana ali je mnogo lepo. U mom izboru ukusa, povrće (a i meso) mora biti doooobro prženo. Ma šta prženo - kremirano. Tako se paprike za moju kajganu tište sve dok ne pocrne, da bi dale onaj divni, pomalo gorki pun ukus. Sir bi se, takodje, istopio sve dok ne požuti, tako da i on daje ukus koji osvaja. Da ne pričam o kombinaciji kada zagasito prepržene paprike pospem sirom, pa od miline i masti svi oko stola cokćemo. Prirodno, pobrao sam samo pohvale ženskog dela domaćinstva, dok je tast i dalje preferirao jače krkanje.
***
Medju najbolje kajgane koje sam jeo spadaju one iz Indije. Već prvo jutro u hotelu u Bangloru iznanadio me je sjajan ukus jela koju su kuvari spremali pojedinačno za svakog od zainteresovanih. Indijska kajgana, kako sam uspeo da opazim, sadrži kombinaciju svežeg povrća, samo ovlaš uplašenog u tiganju, i začinjenog ljutim kao što se to čini sa većinom jela na Dalekom Istoku. Ovo je sasvim suprotno od mog pristupa prženju povrća, ali priznajem da mi baš prija. Hrskava paprika ušuškana u jajima sa ljutinom koja rezi sjajan je obrok za početak dana.
***
Šta radi samac u gluvo podne u dalekom gradu? Provede sat vremena trpajući sve što ima u obrok kojim će sniziti koncentraciju do nivoa potrebnog da se bogati sportski program posmatra sa pola oka i pivom u ruci. Tako sam ja pripremio sebi kajganu odštaima. Šta je to sve sadržalo (mislim, šta se sve našlo u stanu)?
- Dobra šaka šampinjona (a moje šake su oveće)
- Stotinak grama domaće trajne kobasice (prevedeno na naš jezik: čajna)
- Par zrnaca zelenog bibera
- Stotinak grama na listove sečenog (jakog sira) ementalera
- Tri jajeta (da ne preteram i ugrozim svoj holesterol)
- U nedostatku ljutih paprika, jaka supena kašika taštine takozvane grčke salate (nema veze sa grčkom; sastoji se od rendane šargarepe, ljutih paprika i mirođije. Za neupućene, mirođija je izvorni srpski naziv za taštu, koji je kasnije postao sinonim za aromatičnu travu koja se meće u svako jelo).
Uz ovo, poginulo je pola kilograma odličnog francuskog hleba (ne bageta, to je samo za sendviče), par rakijica u pripremi (ala im tepam) i tri piva da razbiju masnoću.
***
Ako me nema da odgovaram na komentare, znajte da preživam uz pivo i tekme. Vi slobodno ostavljajte svoje recepise za kajgane. Voleo bih svakakve da probam.