Dnevnik nisam vodio nikad. To mi je uvek delovalo tragično prepotentno. Zapisivanje događaja iz sopstvenog života, uh! Šta tu ima da se zapisuje i pamti? I još gore! Da se kasnije čita!?... Jedan prijatelj mi je govorio da grešim i da treba zapisivati crtice: zvao Škarica i potvrdio za Zagreb, bio žur kod Sande u D. 48; sedeo sa Miletom i Galićem celo popodne...Iz takvih opaski može čovek, kaže taj moj drug, da rekonstruiše sve što želi.
Ja to nisam mogao. Zato nikad i nisam čitao tuđe dnevnike.
Sem kad sam bio u vojsci. Tamo sam otišao u trenutku vrlo nepovoljnom po sopstveni emotivni život. Bio sam u kasarni specijalizovanoj za odbranu od atomsko-hemijsko-biološkog napada. Stavili su me u jedinicu koja dekontaminira odeću i obuću. U slučaju rata određen sam u grupu za pakovanje ćebadi.
Bilo je jako hladno. Pošalju te po sanduk s municijom, kad se vratiš ruka neće da se savije, na minus 27. Čim je malo popustilo kopali smo rov za ležeći položaj, u ležećem položaju. Šinjel mi je bio pokriven blatom. Za to je najbolji lek da pustite blato da se osuši i da ga otresete četkom. Hodao sam, tako, sa blatnjavim šinjelom. Onda sam se požalio da me boli zub. Pustili su me da odem kod zubara. Zubar je bio moj poznanik iz Beograda, Branislav Popović zvani Pop. Bio je stariji vojnik. Sedeo je u belom odelu, na nogama imao je bele klompe. Slušao je muziku iz malog Uher magnetofona. Izvadio sam bananicu iz blatnjavog džepa. Nije hteo, da se ne ugoji. Sedeo sam nekoliko minuta, pojeo i otišao. Miris zubarske ordinacije imao je vrlo povoljan uticaj na moj moral. Popa sam znao s fakulteta. Imali smo histologiju mi, pa stomatolozi posle nas. On bi parkirao svoj crni mercedes ispred zgrade. Nekad ga je u njemu čekala doga. Svirao je u grupi Zdravo. Nosili su bež zvoncare. U toj grupi bio je i Boban Petrović.
Onda sam poslat u biblioteku. Da pripremim priredbu za 22. decembar, dan JNA. Rekao sam kapetanu da sam primetio kako su knjige u velikom neredu i da ja kao osoba sa velikim iskustvom u bibliotekarskim poslovima mogu to da sredim. Par dana pred novu godinu vojnik Novica Karać otišao je na odsustvo i biblioteka je ostala prazna. Kapetan me se setio, priredba je bila uspešna, tako sam postao bibliotekar garnizona Črnomelj, SR Slovenija, SFRJ. Novica Karać se vratio iz Zenice i pokazao visok stepen razumevanje za moje prisustvo. Četvrtkom je u telefonsku slušalicu povišenim glasom izgovarao: «Halo Zenica, ovde Karać Novica!». Bio je igrač najboljeg od nekoliko zeničkih ragbi klubova.
Dvaput mesečno stizala su nova izdanja knjiga. Bilo ih je na svim jezicima naroda i narodnosti. Mađarske su imale mnoštvo sczs u naslovima, to sam primetio kucajući kartice i uvodeći ih u kartoteku. Dok je kapetan bio u susednoj kancelariji trudio sam se da čuje moje vredno tipkanje, sczs, czscz....
Kad bi oficir otišao kući, u 3 popodne, otvarao sam Dnevnik Tomasa Mana. U njemu je pisac pio čaj s kapljicom mleka pored ženevskog jezera i vodio produhovljen razgovor sa jednom ženskom osobom, pretpostavio sam, prijatnog izgleda. U biblioteci je bilo toplo pored radijatora a sneg je bio s druge strane prozora. Bioskop i vojnički klub bili su u istoj zgradi gde i biblioteka. Zbog renomea iz civilstva postavljen sam za šefa vojničkog orkestra. Novu godinu 84/85 orkestar je svirao u oficirskom klubu, u gradu. Svirali su polke i veselu muziku. Ja sam se vrzmao po zgradi. Onda sam malo popio pa me je preplavilo osećanje koje je bilo mešavina kajanja, usamljenosti i oslobođenja. Vratio sam se i otpevao na mikrofon pesmu «Konji koji jure, a nikuda ne žure» od Zvonka Bogdana. Nju sam prvi put čuo u vojsci i bio sam dirnut hirurškom preciznošću kojom je opisivala moje stanje.
...
I da ne dužim, dnevnici mi jednostavno nisu omiljeno štivo.