Osoba A: Jugi, Srbin, generacijama iz Prizrena, danas izbeglica, član odreda od 1954. godine, bio starešina Saveza izvidjača Kosova i Metohije
Osoba B: Oki, Turčin, deda po majčinoj strani Crnogorac, iz porodice starosedelaca, član odreda od 1968. godine, sada rukovodi odredom
Osoba C: Kujtim, Albanac, član odreda od 1970. godine, uvek tu kad treba
Osoba D: Đafa, svi misle Albanac a on Turčin, član odreda od 1982. godine, neizbežan
Osoba E: Hipi, Rom, sasvim drugačiji od nadimka koji nosi, član od 1968. godine, najveći veseljak
Osoba F: Salja, Albanac, član od 1978. godine, najmirniji od svih, ali poslovno najuspešniji
Zajedno: neverovatna grupa dugogodišnjih rukovodilaca odreda izvidjača "Prizrenski dečaci". Najstarijeg odreda na Kosovu, jednog od prvih u Srbiji, dugo vreme "Titovi dečaci". Odreda koji je uvek imao barem nekoliko stotina članova. Sedamdesetih se čekalo u redu da se upiše u odred. Nikada nije prestajao sa radom, a i sada je aktivan.
Vozač, policajac, štampar, preduzetnik...
Poznajem ih od sredine osamdesetih, od kada se neprekidno vidjamo, barem jednom u par godina. I u lepa i u loša vremena. Sećam se trenutka kada su se posle četiri godine smutnji ponovo videli. Kakva emocija, a u isto vreme jednostavan nastavak onog istog druženja, pošalice i smicalice kao da se nisu rastajali.Kad se nadju, pričaju sve jezike. I to da pršti. Neprestana zajebancija. Ne znaš ko koga zeza. I to uz rečnik takav da pomisliš svakog časa da će neko da izvadi pištolj i pobije sve ostale. A onda prasnu u smeh.
Ne može se provaliti ko je koje nacije. Kad sam pitao neke od njih za nacionalnost ostalih, redovno su grešili. Ne zato što ne znaju, nego što im nikada nije bilo važno. Kažu da nema dana da ne govore po četiri jezika.Imao sam sreću da budem ponovo sa njima pre dve nedelje, u jednom novom a starom Prizrenu.
***
/em>Išli smo 1971. godine na marš od Prizrena do Ohrida. Ej, bre: 350 kilometara peške. Ali ništa, kad je društvo dobro, stigne se na kraj sveta.
Išli smo i na marš "Ratnim stazama Tita". Sveukupno 45 dana. Od Prizrena, preko Krupnja, pa po Bosni, sve do Splita. Odande su nas brodo prevezli na Split. To je tek bila avantura.
A marš "Tragom logoraša" koji kreće iz Niša pamtimo po tome što smo danima bili smeštani po kućama. Kakvo je to gostoprimstvo bilo, kako su nas ljudi dočekivali, koliko divne hrane smo usput probali...
Bio u Prizrenu krica koga su svi zvali Kurta. Kad neko dodje neobrijan, obavezno smo pitali: "Šta je bilo, da nije umro Kurta?"
Kuća mi je bila preko puta katoličke crkve. Odrastao sam u njenom dvorištu. Često sam ulazio unutra, mada sasvim druge vere. Nikakav to problem nije bio. Don Nikolo je bio izuzetan čovek i ceo grad ga je znao i poštovao.
Redovno smo organizovali žurke, igranke, muzičke večeri. Moja kuća imala je veliku dnevnu sobu, pa se svi u nju nakrcamo i muzika samo trešti.
Bili smo na nekoj akciji tipa "Ništa nas ne sme iznenaditi" gore na Šari, kod Planinarskog doma. Podelili nam pravo oružje i ćorke. Negde pred noć, iz zezanja, ćika Momi ispali par ćoraka na Hipija, a on se prenerazi i onesvesti. Jedva ga povratismo.
Opet, na jednom taboru Hipi je bio požarni. U gluvo doba stavimo mi sveću na kornjaču. Ona se polako kreće i svetli a on kuka, zove nas. Mi kao ustali, on nam pokazuje, a mi se svi pravimo kao da ništa ne vidimo i kao da je on sve ufantazirao. Džigericu smo mu pojeli.
Jedne godine su nas angažovali za Teritorijalnu odbranu, da "pratimo sitaciju u školama". Davali su nam bonove da se hranimo u "Dušanovom gradu". Jeli smo tamo celu godinu dana, dosadili smo kelnerima. Na kraju, dobijemo i neko priznanje za 13. maj. Odemo na to proglašenje, pa onda iz zezanja uzmemo i nagradu za najbolju saobraćajnu patrolu koju su dodelili nekim Djakovčanima. Jedva se posle oprasmo pred onima gore.
Opet, kad je jedne godine sneg napadao kao lud, ostade zavejan autobus na Šar planini. Šta će - pozovu nas. Pešačili smo 20 kilometara uz planinu, po snegu do pojasa dok se nismo probili do njih i odneli hranu i ćebad.
Beogradskoj kuvarici smo na Fruškoj goru obacili guštera u pljeskavicu. Au, što je to puklo…
Kada je Štafeta polazila sa Landovice, sa spomenika Bori i Ramizu, mi smo tu nešto bili u organizaciji, čuvali je noć pre polaska. Bio i jedan policajac Hisni Drenica. Mi donesemo jednu staru, pocrnelu štafetu i postavimo je umesto one prave. On je cele noći čuvao. Kad su ujutro videli šta čuva, nastala opšta panika, dok mi iz šatora nismo doneli onu pravu. Posle nas je odveo u Stanicu i dobro nas izgrdio.
Jedno vreme doveli nam, po zadatku, nekog neuspelog političara Husni Rugovu za starešinu odreda. Znaš kakav je bio? Imamo neko otvaranje akcije, a on poziva gosta: "palog borca" Nikolu Georgijevića!
Bila neka vežba "Ništa nas ne sme iznenaditi" u okolini Leskovca. Sve lepo spakovano - crveni Vojska, pobedjuju nas plave. Od nas se očekivalo samo da se predamo. Mi se zainatimo, krenemo kroz neke potoke i reke, u sred zime, i zarobimo helihopter. Poludeli svi. Taj pukovnik što je trebao da dobije čin pogotovo.
Kad je jedne godine Tito dolazio na Brezovicu, mi organizujemo da mu van protokola pridje naša planinka Zana i veže mu izvidjačku maramu. Ribali nas posle 10 dana. Zašto, kako, ko je organizovao? Jedva smo se izvukli.
Žena moja i tašta godinama tražile od mene da ih vodim u Dečane, da vide Manastir. Kažem da da ne mogu, a one navalile. Odemo konačno. Kad nas je video otam Makarije, kaže: "Vi, gospodje, udjite slobodno, a ti bezbožniče napolje iz crkve." Šta ću izadjem. Mnogo je bio ljut na nas. Često smo tu taborovali, i uvek pravili neke smicalice. On je vozio motor, pa kad se protutnji na njemu, sve leti brada i kosa oko njega. Zvali smo ga "Bog na motoru" i to ga je posebno ljutilo. Tek kad je umro, počeo sam da ulazim u crkvu. Sada, kad odem, obavezno mu upalim sveću na grobu.Na Saveznom višeboju u Zagrebu, svi mi učesnici spavali smo u velikoj fiskulturnoj sali. Tokom noći, mi medjusobno vežemo noge svima. Padali su kao domine.