Nostalgija| Region| Život| Životni stil

ToЉeРanЦijА

Milutin Milošević RSS / 26.04.2010. u 09:23

100406Kosovo103.jpg

Osoba A: Jugi, Srbin, generacijama iz Prizrena, danas izbeglica, član odreda od 1954. godine, bio starešina Saveza izvidjača Kosova i Metohije

Osoba B: Oki, Turčin, deda po majčinoj strani Crnogorac, iz porodice starosedelaca, član odreda od 1968. godine, sada rukovodi odredom

Osoba C: Kujtim, Albanac, član odreda od 1970. godine, uvek tu kad treba

Osoba D: Đafa, svi misle Albanac a on Turčin, član odreda od 1982. godine, neizbežan

Osoba E: Hipi, Rom, sasvim drugačiji od nadimka koji nosi, član od 1968. godine, najveći veseljak

Osoba F: Salja, Albanac, član od 1978. godine, najmirniji od svih, ali poslovno najuspešniji

 

Zajedno: neverovatna grupa dugogodišnjih rukovodilaca odreda izvidjača "Prizrenski dečaci". Najstarijeg odreda na Kosovu, jednog od prvih u Srbiji, dugo vreme "Titovi dečaci". Odreda koji je uvek imao barem nekoliko stotina članova. Sedamdesetih se čekalo u redu da se upiše u odred. Nikada nije prestajao sa radom, a i sada je aktivan.

Vozač, policajac, štampar, preduzetnik...

Poznajem ih od sredine osamdesetih, od kada se neprekidno vidjamo, barem jednom u par godina. I u lepa i u loša vremena. Sećam se trenutka kada su se posle četiri godine smutnji ponovo videli. Kakva emocija, a u isto vreme jednostavan nastavak onog istog druženja, pošalice i smicalice kao da se nisu rastajali.

Kad se nadju, pričaju sve jezike. I to da pršti. Neprestana zajebancija. Ne znaš ko koga zeza. I to uz rečnik takav da pomisliš svakog časa da će neko da izvadi pištolj i pobije sve ostale. A onda prasnu u smeh.

Ne može se provaliti ko je koje nacije. Kad sam pitao neke od njih za nacionalnost ostalih, redovno su grešili. Ne zato što ne znaju, nego što im nikada nije bilo važno. Kažu da nema dana da ne govore po četiri jezika.

Imao sam sreću da budem ponovo sa njima pre dve nedelje, u jednom novom a starom Prizrenu.

 

***

/em>Išli smo 1971. godine na marš od Prizrena do Ohrida. Ej, bre: 350 kilometara peške. Ali ništa, kad je društvo dobro, stigne se na kraj sveta.

Išli smo i na marš "Ratnim stazama Tita". Sveukupno 45 dana. Od Prizrena, preko Krupnja, pa po Bosni, sve do Splita. Odande su nas brodo prevezli na Split. To je tek bila avantura.

A marš "Tragom logoraša" koji kreće iz Niša pamtimo po tome što smo danima bili smeštani po kućama. Kakvo je to gostoprimstvo bilo, kako su nas ljudi dočekivali, koliko divne hrane smo usput probali...

Bio u Prizrenu krica koga su svi zvali Kurta. Kad neko dodje neobrijan, obavezno smo pitali: "Šta je bilo, da nije umro Kurta?"

Kuća mi je bila preko puta katoličke crkve. Odrastao sam u njenom dvorištu. Često sam ulazio unutra, mada sasvim druge vere. Nikakav to problem nije bio. Don Nikolo je bio izuzetan čovek i ceo grad ga je znao i poštovao.

Redovno smo organizovali žurke, igranke, muzičke večeri. Moja kuća imala je veliku dnevnu sobu, pa se svi u nju nakrcamo i muzika samo trešti.

Bili smo na nekoj akciji tipa "Ništa nas ne sme iznenaditi" gore na Šari, kod Planinarskog doma. Podelili nam pravo oružje i ćorke. Negde pred noć, iz zezanja, ćika Momi ispali par ćoraka na Hipija, a on se prenerazi i onesvesti. Jedva ga povratismo.

Opet, na jednom taboru Hipi je bio požarni. U gluvo doba stavimo mi sveću na kornjaču. Ona se polako kreće i svetli a on kuka, zove nas. Mi kao ustali, on nam pokazuje, a mi se svi pravimo kao da ništa ne vidimo i kao da je on sve ufantazirao. Džigericu smo mu pojeli.

Jedne godine su nas angažovali za Teritorijalnu odbranu, da "pratimo sitaciju u školama". Davali su nam bonove da se hranimo u "Dušanovom gradu". Jeli smo tamo celu godinu dana, dosadili smo kelnerima. Na kraju, dobijemo i neko priznanje za 13. maj. Odemo na to proglašenje, pa onda iz zezanja uzmemo i nagradu za najbolju saobraćajnu patrolu koju su dodelili nekim Djakovčanima. Jedva se posle oprasmo pred onima gore.

Opet, kad je jedne godine sneg napadao kao lud, ostade zavejan autobus na Šar planini. Šta će - pozovu nas. Pešačili smo 20 kilometara uz planinu, po snegu do pojasa dok se nismo probili do njih i odneli hranu i ćebad.

Beogradskoj kuvarici smo na Fruškoj goru obacili guštera u pljeskavicu. Au, što je to puklo…

Kada je Štafeta polazila sa Landovice, sa spomenika Bori i Ramizu, mi smo tu nešto bili u organizaciji, čuvali je noć pre polaska. Bio i jedan policajac Hisni Drenica. Mi donesemo jednu staru, pocrnelu štafetu i postavimo je umesto one prave. On je cele noći čuvao. Kad su ujutro videli šta čuva, nastala opšta panika, dok mi iz šatora nismo doneli onu pravu. Posle nas je odveo u Stanicu i dobro nas izgrdio.

Jedno vreme doveli nam, po zadatku, nekog neuspelog političara Husni Rugovu za starešinu odreda. Znaš kakav je bio? Imamo neko otvaranje akcije, a on poziva gosta: "palog borca" Nikolu Georgijevića!

Bila neka vežba "Ništa nas ne sme iznenaditi" u okolini Leskovca. Sve lepo spakovano - crveni Vojska, pobedjuju nas plave. Od nas se očekivalo samo da se predamo. Mi se zainatimo, krenemo kroz neke potoke i reke, u sred zime, i zarobimo helihopter. Poludeli svi. Taj pukovnik što je trebao da dobije čin pogotovo.

Kad je jedne godine Tito dolazio na Brezovicu, mi organizujemo da mu van protokola pridje naša planinka Zana i veže mu izvidjačku maramu. Ribali nas posle 10 dana. Zašto, kako, ko je organizovao? Jedva smo se izvukli.

Žena moja i tašta godinama tražile od mene da ih vodim u Dečane, da vide Manastir. Kažem da da ne mogu, a one navalile. Odemo konačno. Kad nas je video otam Makarije, kaže: "Vi, gospodje, udjite slobodno, a ti bezbožniče napolje iz crkve." Šta ću izadjem. Mnogo je bio ljut na nas. Često smo tu taborovali, i uvek pravili neke smicalice. On je vozio motor, pa kad se protutnji na njemu, sve leti brada i kosa oko njega. Zvali smo ga "Bog na motoru" i to ga je posebno ljutilo. Tek kad je umro, počeo sam da ulazim u crkvu. Sada, kad odem, obavezno mu upalim sveću na grobu. 

Na Saveznom višeboju u Zagrebu, svi mi učesnici spavali smo u velikoj fiskulturnoj sali. Tokom noći, mi medjusobno vežemo noge svima. Padali su kao domine. 


Atačmenti

  • 01.jpg / 82.53 / KB image/jpeg
  • 02.jpg / 83.85 / KB image/jpeg
  • 03.jpg / 59.15 / KB image/jpeg
  • 04.jpg / 84.11 / KB image/jpeg


Komentari (59)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ana_radmilovic ana_radmilovic 09:37 26.04.2010

kakva priča

i kakav odred :)

ulepša mi jutro
Milutin Milošević Milutin Milošević 09:39 26.04.2010

Re: kakva priča

Ana, sledeći put ih upoznaješ

ana_radmilovic ana_radmilovic 09:41 26.04.2010

Re: kakva priča

Milutin Milošević
Ana, sledeći put ih upoznaješ


dogovoreno
Strongman Strongman 10:24 26.04.2010

Re: kakva priča

ULJepša mi kafu jutarnju.
49 41 49 41 10:51 26.04.2010

Re: kakva priča

ana_radmilovic
Milutin Milošević
Ana, sledeći put ih upoznaješ


dogovoreno


Jel' mogu i ja, jel' mogu i ja ?
Milutin Milošević Milutin Milošević 11:01 26.04.2010

Re: kakva priča

Sve će ve vodim. Samo da nadjem kada. Imao sam u planu da odem za Djurdjevdan. Ove godine, u Prizrenu prva hramovna slava i biće velika proslava. Članovi Udruženja Sv. Arhangeli (sedište u Mladenovcu) poklanjaju hramu veliku pozlaćenu ikonu Sv. Đorđa. Crkva u sred starog grada je obnovljena i uredjena. Freske doduše nisu, ali je sve ostalo sasvim u dobrom stanju.



Otac Mihajlo smireno ali odlično održava crkvu. Vidi se da je izuzetan čovek. Vrlo nas je lepo dočekao, treći dan Uskrsa.



A odatle bi išli u Goru. Tamo je tek veselje Goranaca. To im je najveći praznik.

Nažalost, isksnuo mi je nepredvidjeni put u daleke krajeve, pa će ove godine proći bez mene.
miloradkakmar miloradkakmar 10:23 26.04.2010

Vama

(njima) i dalje lepo, drugi nek' se pitaju zašto i njima nije.

Već sam, negde spomenuo, na Filozofijadi u Strugi polovinom'70-ih himna nam je bila " Roka mandaljin". Svake večeri hotelom " Drim " se orilo.
Milutin Milošević Milutin Milošević 11:03 26.04.2010

Re: Vama

Postavio bih ovde svoje omiljene pesme Kosovske, ali ih čuvam za naredni blog. Samo da se ovaj malo "oladi".

Usput, postavljam svoje slike sa poslednje posete. Nadam se da se ne ljutite

blind.willie blind.willie 11:49 26.04.2010

Re: Vama

Milutin Milošević
Postavio bih ovde svoje omiljene pesme Kosovske, ali ih čuvam za naredni blog. Samo da se ovaj malo "oladi".


A to tad evo jedne pesme od mene kao znak zahvalnosti za ovaj tekst ...



Ditë të mirë të vjetër ...
Milutin Milošević Milutin Milošević 13:13 26.04.2010

Re: Vama

Faleminderit shume
NNN NNN 10:47 26.04.2010

Svaka čast

i aljalj vera
Milutin Milošević Milutin Milošević 11:04 26.04.2010

Re: Svaka čast

Sljužimo narodu

dragan7557 dragan7557 14:35 26.04.2010

Re: Svaka čast

Milutin Milošević
Sljužimo narodu


Prava retkost,
naravno preporuka,

cerski
AlexDunja AlexDunja 11:32 26.04.2010

:))

drago mi je zbog vas.
normalni ljudi.

fotke su ti, kao i obicno!
Milutin Milošević Milutin Milošević 13:15 26.04.2010

Re: :))

Hvala, AD. Evo za tebe jedne panorame Prizrena

Nebojša Milikić Nebojša Milikić 11:45 26.04.2010

Vavilon (yesterday)

Prizren, Pristina i Mitrovica, pa i Pec, to su gradovi i ljudi kakve nazalost nismo dovoljno poznavali u ex-yu a necemo ih vala ni (u)poznavati skoro... imao sam prilike da upoznam nekoliko stanovnika tih gradova u vojsci a i posle, na putovanjima i u radu... svi multilingvalni, multicivilizovani, ne znas da li si u Vavilonu ili gde...trebalo bi ti ljudi da nam polako, par sledecih decenija, drze kurs "Kosovo za pocetnike"
49 41 49 41 11:55 26.04.2010

Re: Vavilon (yesterday)

Nebojša Milikić
Prizren, Pristina i Mitrovica, pa i Pec, to su gradovi i ljudi kakve nazalost nismo dovoljno poznavali u ex-yu a necemo ih vala ni (u)poznavati skoro... imao sam prilike da upoznam nekoliko stanovnika tih gradova u vojsci a i posle, na putovanjima i u radu... svi multilingvalni, multicivilizovani, ne znas da li si u Vavilonu ili gde...trebalo bi ti ljudi da nam polako, par sledecih decenija, drze kurs "Kosovo za pocetnike"



Da krenemo prvom lekcijom.

KOSOVO I METOHIJA

Počeci hrišćanske istorije ovog područja mogu se pratiti još od apostolskih vremena kada su Sv. Apostoli Andrej i Pavle posetili ove prostore i doneli svetlost Evanđelja. Područje današnjeg Kosova i Metohije je poznato po mnogim hrišćanskim mučenicima koji su stradali ispovedajući veru pred paganskim rimskim vlastima. Među njima posebno su značajni sveti Flor i Lavr koji su mučenički postradali u Ulpijani, nedaleko do današnje Prištine u drugom veku. Nakon Milanskog Edikta 313. godine ovo područje je došlo pod jurisdikciju Solunskog Vikarijata što se jasno vidi iz pisma rimskog pape Inokentija I solunskom vikaru Rufu 412. godine po kome vikarijatu pripada područje Dardanije (današnjeg Kosova i Metohije). Godine 535. osnovana je nova Arhiepiskopija Justinijana Prima i područje današnje raškoprizrenske eparhije potpalo je pod njenu jurizdikciju.

Međutim, Justinijana Prima nije imala dugu istoriju. Razrušili su je Sloveni i Avari prilikom svog osvajanja Balkana u 7. veku. Eparhije ove bivše mitropolije ponovo su vraćene u okrilje Solunskog Vikarijata i ostale su u njegovom sastavu do 732. godine kada je vizantijski car Lav III čitavo područje Balkana oduzeo od Rimske stolice (tada pravoslavne) i preneo ih pod jurizdikciju Carigradske Patrijaršije. U periodu između 927-971 područje Kosova i Metohije pripalo je Bugarskoj Patrijaršiji koja je osnovana u vreme vladavine bugarskog cara Simeona (893-927). Osvajanjem Bugarske, vizantijski car Vasilije II ukinuo je Bugarsku Patrijaršiju i formirao novu autokefalnu Ohridsku Arhiepiskopiju kojoj je pripalo i područje današnje raškoprizrenske eparhije (976-1018). Nova Arhiepiskopija je bila pod direktnom kontrolom cara koji je imenovao kandidate za Ohridski tron dok je Carigradski Patrijarh vršio hirotoniju Ohridskog Arhiepiskopa. Prvi pisani dokument koji spominje Eparhiju prizrensku jeste hrisovulja cara Vasilija II u kojoj je zabeleženo da je ova eparhija bila pod jurizdikcijom Ohridske Arhiepiskopije.

Ova eparhija, koja je obuhvatala veće područje današnjeg Kosova i Metohije, postala je sastavni deo srpske države 1189. godine kada je veliki župan Stefan Nemanja (1168-1196) osvojio Prizren i značajno uvećao tadašnju mladu srpsku državu. Početkom trinaestog veka Bugari su opet zauzeli ovo područje da bi uskoro vlast preuzeli Vizantijci. Konačno 1214., u vreme vladavine srpskog kralja Stefana Prvovenčanog (1196-1227), brata Sv. Save - prvog srpskog Arhiepiskopa, prizrenska eparhija konačno je priključena samostalnoj Srpskoj Crkvi i teritorijalno je ostala u sklopu Srpske države sve do dolaska Turaka 1455. godine.

U periodu vladavine srpske dinastije Nemanjića, eparhija prizrenska postla je jedna od najnaprednijih crkvenih jedinica Srpske Crkve. Na njenom području su sagrađene brojne crkve, masnastiri i isposnice. Stotine obrazovanih monaha živelo je u njenim manastirima koji su razvili opsežne duhovne i intelektualne aktivnosti - prepisivanje i prevođenje knjiga. Crkva je otvorila brojne škole, bolnice i sirotišta. U ovom periodu su nastala i brojna vredna umetnička dela srpske pravoslavne umetnosti, ikonografije i fresko-slikarstva, a razvijani su i posebni zanati kao što su zlatarstvo, umetnički duborez i dr. Vladari i plemstvo su izdašno pomagali život Crkve koja je uživala sve privilegije kao zvanična državna verska ustanova. Godine 1346, kada je Srpska Arhiepiskopija podignuta na nivo Patrijaršije, prizrenski episkop je dobio zvanje mitropolita.

Turci su konačno osvojili Kosovo i Metohiju 1455. godine i ovi prostori će ostati pod otomanskom vladavinom sve do Balkanskih ratova (1912-1913). Nakon pada Srpske Despotovine 1459 i smrti Patrijarha Arsenija II, Srpska Crkva je potpala pod jurizdikciju Carigradske Patrijaršije i prizrenska mitropolija našla se u okviru Ohridske Arhiepiskopije. Godine 1528 srpski mitropolit Nifon započeo je borbu za osamostaljenje Srpske Crkve od Ohridske Arhiepiskopije. Kao rezultat tih nastojanja uz značajnu pomoć janičara Mehmeda Paše Sokolovića, brata tadašnjeg patrijarha Makarija Sokolovića, obnovljena je Srpska Patrijaršija i veliki deo grčkog klira u južnim delovima Srbije zamenili su domaći ljudi.

Zbog otvorene podrške koju je Crkva pružala ustanicima protiv turske vlasti u 18. veku, Turci su 11. septembraa 1776. godine doneli dekret o zabrani rada Pećke Patrijaršije i Srpska Pravoslavna Crkva je ponovo vraćena u okrilje Carigradske Patrijaršije. Nastupio je period tzv. fanariota, grčkih vladika koji su imali veoma malo razumevanja za potrebe srpske pastve. Crkvene službe su često bile na grčkom jeziku, a odsustvo pastirskog rada na srpskom jeziku u velikoj meri je ulakšao prelazak većeg broja Srba, posebno u južnim krajevima, na islam pod jakim pritiskom turskih vlasti i teških nameta i zuluma. Godine 1807, za vreme raškog mitropolita Joanikija došlo je do ujedinjenja raške i prizrenske mitropolije. Tek 1891. godine Srbi su u ovim područijima dobili slobodu od Carigrada da sami biraju svoje sunarodnike za episkope.

Područje Kosova i Metohije konačno je oslobođeno od Turaka u vreme Balkanskih ratova kada su turski posedi u Evropi svedeni na usko područje istočne Trakije. Godine 1912. raškoprizrenska eparhija je postala sastavni deo autokefalne Srpske Arhiepiskopije (koja je obnovljena 1879) godine. U toku Prvog svetskog rata područje raškoprizrenske eparhije bilo je pod bugarskom okupacijom. Među brojnim Srbima koji su bili hapšeni i proganjani bili su takođe i sveštenici Srpske Crkve. Nakon rata, 1918. godine, ovo područje ušlo je u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dve godine kasnije, 1920. Srpska Crkva je konačno ponovo dobila status Patrijaršije. U toku Drugog svetskog rata mnogi pravoslavni Srbi su bili brutalno ubijeni i prognani od strane albanskih fašista koji su područje Kosova i Metohije pripojili kvislinškoj Velikoj Albaniji. U to vreme mnogo pravoslavne crkve i groblja su oskrnavljena i uništena. Episkop Serafim je bio uhapšen i mučenički je stradao u Albaniji.
Nebojša Milikić Nebojša Milikić 12:22 26.04.2010

Re: Vavilon (yesterday)

hvala lepo, moze odmah i druga jer ovo smo poprilicno i znali tj. u ovome nismo pocetnici...
Milutin Milošević Milutin Milošević 13:19 26.04.2010

Re: Vavilon (yesterday)

Zgrada Patrijaršije, ovih dana

49 41 49 41 14:30 26.04.2010

Re: Vavilon (yesterday)

Nebojša Milikić
hvala lepo, moze odmah i druga jer ovo smo poprilicno i znali tj. u ovome nismo pocetnici...


Lekcija 2.

Posle su dosli Iljiri i doveli Iljirime i s jebali sve.
Milutin Milošević Milutin Milošević 14:36 26.04.2010

Re: Vavilon (yesterday)

Iljiri bi rekli da su prvi bili tu
dragan7557 dragan7557 14:43 26.04.2010

Re: za raliku od današnje

Crkva je otvorila brojne škole, bolnice i sirotišta.

u kojoj vladike razvoze džipovima i Audi 6 i 8 do njihovih dvoraca i kojekuda.

cerski
ana_radmilovic ana_radmilovic 15:52 26.04.2010

Re: Vavilon (yesterday)

Milutin Milošević
Zgrada Patrijaršije, ovih dana



patrijaršija pre dve zime

Milutin Milošević Milutin Milošević 16:43 26.04.2010

Re: Vavilon (yesterday)

Panorama dvorišta, snimljeno sa mesta odakle i ova tvoja fotka

49 41 49 41 17:10 26.04.2010

Re: Vavilon (yesterday)

Milutin Milošević
Iljiri bi rekli da su prvi bili tu

Iliri ne rekose nista.

Il(j)irimi "nastavise" pricu, do dana danasnjeg
bocvena bocvena 12:17 26.04.2010

Ovakvi blogovi me raduju!

Vozač, policajac, štampar, preduzetnik...- prizrenski dečaci...
Eto šta sve muškarci rade da pobegnu od žena!

49 41 49 41 17:33 26.04.2010

Re: Ovakvi blogovi me raduju!

bocvena
Vozač, policajac, štampar, preduzetnik...- prizrenski dečaci...
Eto šta sve muškarci rade da pobegnu od žena!


Gde da begam?!?
bocvena bocvena 18:09 26.04.2010

Re: Ovakvi blogovi me raduju!

Gde da begam?!?

Pa u izvidjače, pa na logorovanje, pa putem kojim se redje ide...
Milutin Milošević Milutin Milošević 18:45 26.04.2010

Re: Ovakvi blogovi me raduju!

Pa u izvidjače, pa na logorovanje, pa putem kojim se redje ide...

Pa recimo na Taru, gde smo imali takmičenje za izbor najboljeg domaćeg ajvara (pobedio Oki, onaj iz uvoda ovog bloga).



PS: Bocvena, tražim od jutros jednu sliku da okačim, pa nikako da je nadjem. Zato kasni odgovor na tvoj komentar
bocvena bocvena 19:00 26.04.2010

Re: Ovakvi blogovi me raduju!

Idem da ovu sliku poturim onom mom pod nos - Je l' vidiš da svaki pravi muškarac mora da zna ajvar da uprži!

(i bar 5 različitih čvorova da zaveže!)
libkonz libkonz 12:43 26.04.2010

Uvek se lepo osećam

nakon čitanja tvojih tekstova.
Hvala što pišeš.
Milutin Milošević Milutin Milošević 14:12 26.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

Hvala, majstore. Ja se tako osećam kad pročitam tvoje. Za tebe, jedna nova panorama Prištine

Jelica Greganović Jelica Greganović 14:27 26.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

QQ, a je l' groblje namerno u prvom planu?

Btw, gledam onaj pano za toleranciju i sve više mi se čini da bi ubedljiviji bio kad bi natpisi bili na bar dva jezika.
Milutin Milošević Milutin Milošević 14:40 26.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

a je l' groblje namerno u prvom planu?

Ne nije. Mada bi o njemu moglo mnogo toga da se kaže. Jednostavno, snimao sam u pokrenu, sa puta kojim se prolazi uz Prištinu. Nismo imali vremena da stajemo.

ana_radmilovic ana_radmilovic 15:44 26.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

Jelica Greganović


Btw, gledam onaj pano za toleranciju i sve više mi se čini da bi ubedljiviji bio kad bi natpisi bili na bar dva jezika.


uglavnom i jesu na dva jezika, s jedne strane albanski s druge srpski, negde i engleski... zavisi kako gde
srdjan.pajic srdjan.pajic 16:11 26.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

Milutin Milošević
Hvala, majstore. Ja se tako osećam kad pročitam tvoje. Za tebe, jedna nova panorama Prištine



Ovo bre ko ona zavrsna scena iz Gangs of New York.

Jelica Greganović Jelica Greganović 16:31 26.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

Uh, sad mi je lakše...
Jelica Greganović Jelica Greganović 16:32 26.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

I to je lepo čuti...naročito kad se uzme u obzir brojnost engleske nacionalne manjine na KiM
Milutin Milošević Milutin Milošević 16:48 26.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

Bilborde je radio KFOR
49 41 49 41 17:41 26.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

Milutin Milošević
Bilborde je radio KFOR

Poljitik ?!?

Kom./Kap. Force Of the Rebublic...; or means, something different?!?

Jelica Greganović Jelica Greganović 21:54 26.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

Ama, šalim se gazda Milutine...mada bi bilo lepše da su ih pravili nejtivsi, a ne KFOR.
Milutin Milošević Milutin Milošević 07:54 27.04.2010

Re: Uvek se lepo osećam

mada bi bilo lepše da su ih pravili nejtivsi, a ne KFOR

Pravdaju se, valjda
Biljana 77 Biljana 77 13:36 26.04.2010

Oni znaju...

Kad sam pitao neke od njih za nacionalnost ostalih, redovno su grešili. Ne zato što ne znaju, nego što im nikada nije bilo važno.
Jelica Greganović Jelica Greganović 13:43 26.04.2010

Živi bili

što duže, ovaj svet bi mnogo lepši bio sa takvim ljudima.
Milutin Milošević Milutin Milošević 14:09 26.04.2010

Re: Živi bili

Cure, hvala na komentaru

49 41 49 41 19:25 26.04.2010

Re: Živi bili

Jelica Greganović
što duže, ovaj svet bi mnogo lepši bio sa takvim ljudima.


Ovaj novinar je "premasio" tvoje spisateljeske kvalitete, a tek posao u IV razred.




VESELO KAO NA AUTOPSIJI


Najkonstantnije kosovsko zariste, grad koji je jedno vrijeme bio i Titov, i dalje je izmedju tri strane: Srba, Albanaca i KFOR-a. Izmedju svih je plitki Ibar. U Kosovskoj Mitrovici cvjetaju prostitucija i ugostiteljstvo, brane se Srbija na Kosovu i Kosovo do Raske, a leti sve sto moze: od helikoptera do flasa i kamenja. Pobjednik u tom ratu bit ce... E, Milosevic nece garant, jer cak i Srbi za njega cuvaju posljednja dva metka



Pise: Slavisa Lekic



U KOSOVSKOJ MITROVICI, GRADU NA IBRU, SRBE I
Albance jos samo mrznja spaja. Mostovi, njih cetiri, koji su oduvijek povezivali obale i ljude, ovdje su sinonim razdvajanja. Ibar je i bukvalno postao fizicka granica koja ovaj nekada poznati industrijski grad dijeli na juzni, albanski, i sjeverni, srpski dio. Nekada Kosovska, izvjesno vrijeme i Titova, Mitrovica je sad Srpska i Albanska.

U juznom, albanskom dijelu, gdje je smjesten najveci dio mitrovacke industrije i gdje se nalaze jos i Dom kulture, Sportski centar, Jugobanka, autobuska i zeljeznicka stanica, gradska pijaca, veliki hotel "Adriatik", crkva i pravoslavno groblje, zivi oko 90.000 Albanaca i sedam Srba koji ne izlaze iz dvorista crkve. U sjevernom, srpskom dijelu, gde se nalaze flotacija Trepce, centralni zatvor i muslimansko groblje, zivi oko 16.000 Srba i blizu 2.000 Albanaca stacioniranih u dvije mini enklave: takozvanom Mikro naselju i Bosnjackoj mahali, epicentru gotovo svih posljednjih incidentnih zbivanja.

Izmedju ova dva dijela grada protezu se glavni most, most koji vodi ka zeljeznickoj stanici, zeljeznicki most, a odnedavno i pontonski most kojim je UNMIK (civilna administracija Bernarda Kuchnera) pokusao da prebaci odredjeni broj Albanaca u svoje stanove u sjevernom dijelu Mitrovice, tacnije u "Tri solitera", zgradurine koje se kocopere naspram, preko rijeke, do temelja spaljene Cigan mahale. Ispod mostova tece, kao i uvijek, prljav i plitak Ibar, a obje strane mostova "obogacene" su kolutovima bodljikave zice, kontrolnim punktovima, zapadnim vojnicima, tenkovima, bornim kolima i transporterima. I ma koliko to nekom smetalo, stice se utisak da upravo tu, na sjevernim prilazima mostovima, prestaje da postoji Srbija a pocinje Kosovo. Ne mire se s tim ni Srbi ni Albanci, ni Zapad, naravno, ali to je cinjenica na koju ukazuje sve ono sto se u ovom gradu zbiva posljednjih mjeseci.

Kako prepoznati Albanca
Srbi se ne usudjuju da predju u juzni dio grada. Nedavno, za Zadusnice, tek sezdesetak njih, uz nevidjeno obezbjedjenje KFOR-a, preslo je ne dug put do srpskog pravoslavnog groblja na "albanskoj strani". Albanci, tacnije Albanke i mala djeca, malo cesce navracaju u sjeverni dio grada; uglavnom sopinga radi ili ne bi li obisli stanove iz kojih su pobjegli u "svoj" dio grada. I tada su provjere rigorozne: pretresaju se cak i djeca. Ukoliko se neki Albanac i usudi da predje u "srpski" dio, vec dvadesetak metara poslije kontrolnog punkta na sjevernoj strani mosta na njega se obrusi i musko i zensko, tako da Francuzi koji kontrolisu ovaj punkt imaju teske muke da covjeku spase zivot. Ovdje gotovo nepogresivo pogadjaju da je to bas bio Albanac. "Po faci", kazu.

Sjeverni dio grada, koji se ni u davna vremena suzivota nije mogao podiciti cistocom, sada je jos prljaviji. Teski tenkovi su jos vise ostetili davno asfaltirane ulice, a prasina koja se dize ispod njihovih gusjenica nenaviklima tjera suze na oci. U centralnoj ulici, dugackoj nesto vise od 500 metara, jos su vidljivi tragovi "osvete": cak i u stambenim zgradama, u prizemlju, mogu se vidjeti ostaci zapaljenih radnji ciji su vlasnici bili Albanci (o kucama na obodima grada ili ulicama u kojima je stanovao manji broj Albanaca, da i ne govorimo). Fasade zgrada su jos uvijek oblijepljene starim umrlicama. Tu i tamo grafiti: "Rano Siptar sa Kosova ode" ili "Srbija do Tokija". Ulica je, sve do policijskog casa, neprestano krcata ljudima, sto domorocima sto "dodjosima", izbjeglicama iz okolnih sela i gradica koji gravitiraju Mitrovici, ljudima koje rodjeni Mitrovcani nazivaju "Indijancima" i koji su sa sobom u grad ponijeli gomilu obicaja i navika.

Gotovo istovjetna situacija je i u juznom dijelu. Broj stanovnika u tom dijelu grada je gotovo udvostrucen u odnosu na stanje prije rata. Bezbroj je ljudi kojima je to bio prvi sudar sa gradom. U rijetkim, uglavnom telefonskim kontaktima sa poznanicima Albancima, mogu se cuti gotovo istovjetni "izlivi ljubavi" prema tamosnjim dodjosima koje lokalni Albanci nazivaju "dzivdzani". Ucestala su silovanja, otmice, i jedan od kljucnih zadataka KFOR-ovaca u tom dijelu grada jeste obilazak javnih kuca u potrazi za nestalim, uglavnom maloljetnim Albankama. Ljudi se vec s prvim mrakom povlace u kuce, sklanjajuci se pred nepoznatim facama koje su "sljegle" sa Bajgore i Cicavice, okolnih planincina, ali i iz Albanije.

Iako se gro industrije nalazi u tom juznom dijelu, nista ne radi. Masine su odnijete ko zna kuda, hale zvrlje prazne, ne funkcionise cak ni rudnik Stari trg. Ni u sjevernom dijelu Mitrovice nista ne radi, ali kao da sve funkcionise. Pogotovo lokali, gdje su kelneri vazniji od nekadasnjih direktora. Kao da je cijela Mitrovica pretvorena u jednu ogromnu kafanu. Toliko ih ima. I sve su pune od ranih jutarnjih sati. Kako je mali broj ljudi ostao na staroj adresi, po kafanama se dijele plate i penzije. Tu se "vodi" i politika. Terevenke mu dodju kao "topli obrok". Sok ovog novinara kada je u jednom restoranu zatekao muziku u pola jedanaest prije podne, bio je daleko manji od onog prilikom prvog pretresa od strane do zuba naoruzanih KFOR-ovaca. Van kafana, stanje je veselo poput autopsije.

Desava se da danima sjeverni dio grada nema vode. Vodovod drze Albanci. I struje ima tu i tamo. I o struji brinu Albanci. Kad stigne voda, nestane struje. I obrnuto.

U ovom gradu, kao i cijelom Kosovu uostalom, desetak posljednjih godina prezirani su i bili pribijani na stub srama svi oni koji su placali struju, komunalije, telefon... Nedavno, kad je PTT (tacnije: Posta Kosova, takodje u albanskim rukama) pocela sa iskljucivanjem telefona zbog neplacenih racuna, niko se nije posebno uznemirio: "Siptarska posla, mamu im jebem", glasio je komentar. Sasvim uobicajeno: paranoidna i neuroticna leksika ovdje je na dobar dan svim mjestanima.

20 dinara, druze
"Gde si, jebem ti mater", pozdrav je pri vidjenju. "Ajde, jebem ti mater, vikni jednu turu", glasi kafansko-prijateljsko obracanje. "Pizda ti materina, 'oces ti da naplatis?", uobicajeni je poziv kelneru. Mnogi su, krisom, doduse, i preko posrednika, ipak platili racune. Najvise zbog toga da bi okrenuli poznanike, tamo preko mosta, i raspitali se za stan ili kucu. Nemali broj Srba i Albanaca, naime, razmijenili su kljuceve stanova ili dojucerasnjem komsiji, na cuvanje, ostavili nekretnine. "Dok ovo ne prodje", tjesili su se i jedni i drugi i ti telefonski kontakti su jedina prakticna komunikacija.

Ali, kad pomenete rijec pomirenje ili izandjalu frazu o "sutrasnjem suzivotu u multietnickoj zajednici", ljudi vas gotovo strijeljaju pogledom. Oni hladnije glave, koji jos uvijek guraju emocije u stranu, reci ce da se ne radi o mrznji, vec o borbi za opstanak. Drugi, pak, kojih je u daleko vecem broju, spremni su glavu zaloziti da Srbe i Albance, na ovom dijelu Kosova, ne moze sastaviti ni sam bog otac.

"Izmirenje sa njima?! Imas na engleskom jednu lijepu rijec: science fiction", kaze jedan od njih. "To ti je isto kao da hoces da sastavis jeza i zmiju", dodaje drugi.

"Cim mi pomenu suzivot, a ja se u'vatim za ono mesto izmedju nogu", ne bez ponosa istice treci. Do kojih granica ide ta vrsta nerazumijevanja (lijepe li rijeci za blagi oblik mrznje) mozda najbolje svjedoci cinjenica da je Bajram Redzepi, gradonacelnik juznog dijela Mitrovice, odlucio da zamrzne sve doskorasnje kontakte sa Oliverom Ivanovicem, predsjednikom IO Srpskog nacionalnog vijeca Mitrovice, neprikosnovenim liderom mitrovackih Srba. "Ako vec ne mozemo da dijelimo zivot sa njima, dijelit cemo granice", nije mu ostao duzan do jucer ne bas radikalni Ivanovic.

Najnovija serija incidenata (bacanje bombi u srpski kafic "Belami", podmetanje mine pod skolski autobus ili ovonedjeljni bombaski obracun u kome je ranjeno vise od dvadeset Srba i nesto manje Francuza iz snaga KFOR-a...) jos je vise podstakla zedj za osvetom i nema sumnje da ce ubrzo uslijediti eksplozivni odgovor. "Jesmo, palili smo! Jesmo, ubijali smo! To ti je, prijatelju, 'tante za kukuriku'. I oni su palili i oni su ubijali, ali oni bi da se sve to izbrise i da se oni vrate ovdje. E, nece. Prvi koga ovi momci s mosta propuste, moj je. Ja cu mu presuditi", s ledenom mirnocom izgovara mladic kome je kuca zapaljena u Bairu, cisto albanskom kvartu u juznom dijelu grada.

"Momci s mosta" su u posljednje vrijeme prilicno rabljeni u medijima. Zapadni zvanicnici tvrde da se radi o paravojnoj formaciji koja po nalozima iz Beograda provocira sukobe. Rijec je, medjutim, o kosovskomitrovackim mladicima koji od prvog dana ulaska KFOR-a na Kosovo u svakom trenutku nadgledaju mostove. U slucaju organizovanog okupljanja Albanaca, s one strane mostova, oni predstavljaju prvu "zivu barikadu" koja sprecava "upad" u sjeverni dio grada. Jezgro cini grupa od oko 200 "prvoboraca". Radi se u smjenama, na sva cetiri mosta. Opremljeni su i motorolama, tako da se u kriticnim situacijama, zahvaljujuci dobrom sistemu veza (gotovo svaki kafic ili restoran ima "komunikaciju" s "momcima", u roku od pet minuta ispred mosta okupi vise hiljada Srba. Uglavnom su mladji od 30 godina i za svoja dezurstva primaju naknadu: od plata i penzija svi izdvajaju po 20 dinara.

Srpski val
Albanci iz juznog su nekoliko puta pokusali proboj u sjeverni dio grada. Nekoliko puta zaustavili su ih kordoni KFOR-a, par puta ustukli su pred kamenicama koje su prema njima odapinjali cak i zene i djeca sa sjeverne strane, jednom su morali da se vrate na pocetne polozaje jer su Srbi uzvratili sa nekoliko kasikara, a jednom je, kad su, gazeci plitki Ibar, vec dospjeli na sjevernu stranu, rijekom neocekivano naletio ogroman talas, tako da su mnogi od njih zavrsili petstotinjak metara nizvodno. Treba li napomenuti da branu "Gazivode" drze Srbi i da je bas tada doslo do ispustanja vode.

"Udju li u nasu Mitrovicu, pada ti i Zvecan, i Leposavic, i Lesak, dodjose ti oni do Raske i onda: zbogom, Srbijo", prica starac, a onda, sa suzama u ocima, dodaje: "Ovdje ti se, sine, brani Srbija, a za ove gore, u Beograd, mi smo ti posljednja rupa na svirali! Veci su nam prijatelji ovi francuski vojnici nego vaskoliki srpski narod. Mozda bolje nismo ni zasluzili!"

Francuski vojnici, koji su, po tvrdnjama Mitrovcana, dosli s predubjedjenjem da su Srbi zvijeri koje treba prevaspitati batinom, u medjuvremenu su toliko "pripitomljeni" da su postali gotovo "nasa braca". Na drugom mjestu liste popularnosti su italijanski karabinjeri ("profesionalni, do jaja", onda Grci i Danci, a na zacelju Nijemci i Amerikanci, ciji se nedavni nenajavljeni izlet u sjeverni dio grada zavrsio totalnim fijaskom: zene i djeca su ih protjerali kamenjem i flasama.

Sto se, pak, aktuelnih vlasti tice, raspolozenje vecine ovdasnjih Srba mozda najbolje odslikava sljedeci vic: Kazu Mitrovcaninu da ima na raspolaganju pistolj i dva metka i pitaju ga u koga bi prvo pucao: u Clintona, Albrightovu ili Kuchnera? Odgovor glasi: u Milosevica, oba puta.

"Gajbu piva nece da puste u Mitrovicu preko granice kod Raske, mater im jebem", zali se jedan Mitrovcanin. "Rekoh li ja granica?", pita sebe, a onda, klimajuci glavom, dodaje: "Tacno tako, al' nista nam ne mogu! Makar ovi preko mostova!" A slicni signali stizu i sa druge strane mostova. Grada s dva grada, grada dva naroda, grada dva mentaliteta, grada mostova koji razdvajaju, grada nevesele sadasnjosti i vise nego neizvjesne buducnosti.
Jelica Greganović Jelica Greganović 21:56 26.04.2010

Re: Živi bili

Ovaj novinar je "premasio" tvoje spisateljeske kvalitete, a tek posao u IV razred.


49 41 49 41 23:01 26.04.2010

Re: Živi bili

Jelica Greganović
Ovaj novinar je "premasio" tvoje spisateljeske kvalitete, a tek posao u IV razred.



Nisi me razumela.
Clanak je, 10-to godisnjak (~ IV razred); novinar (?!?).

Ja, ko prijatelj; koji je kupio mercedes i vratio se posle dugo godina u Mostar.

Na moje pitanje; koje je godite auto: "Uh, nemoj me pitati - jos malo zavrsava gimnaziju"!
Jelica Greganović Jelica Greganović 23:29 26.04.2010

Re: Živi bili

Pa ti si napisao da je novinar.
49 41 49 41 17:30 26.04.2010

Bio ruzan i visok strop


Ovde me krstahu i ime nadenuse.
Mnoge svoje u vecna lovista i odatle otpeljah; s dedom koji tu pojase celijeh 30 - a, meni ne bi ni 5.
Milutin Milošević Milutin Milošević 17:53 26.04.2010

Re: Bio ruzan i visok strop

Slično je valjda bilo sa Bogorodicom Ljeviškom

Jelica Greganović Jelica Greganović 22:03 26.04.2010

Re: Bio ruzan i visok strop

Bogorodica Ljeviška je biser od crkvice, ali i u socijalistička vremena je bila zatrpana đubretom, o ovom sad da ni ne govorim...gre'ota.
cassiopeia cassiopeia 21:45 26.04.2010

Hvala ti Milutine

Danas mi dan nit' smrdi nit' miriše.
Ali si mi ti sad ulepšao veče i baš mi milo.

Dobri ljudi!
mariopan mariopan 21:52 26.04.2010

Re: Hvala ti Milutine

Strašno mi nedostaje ono vreme kada nismo ni znali ko je ko po nacionalnosti i kada nam je to bilo svejedno, ionako smo ljude cenili po tome kakvi su a ne ko su.. verujem da ima mnogo ljudi kojima to nedostaje.
Jugonostalgičarka
Milutin Milošević Milutin Milošević 08:02 27.04.2010

Re: Hvala ti Milutine

Evo, za ovo jutro, jedne lepe pesme iz Sirinićke župe, odmah iznad Prizrena ka Brezovici.



Obrati pažnju na izgovor - na 1:39 javlja se slovo дз (na slajdu pogrešno napisano kao "dž"

Panoramski snimak Župe

ecce-florian ecce-florian 15:45 27.04.2010

Ćućim, ćutim i ćitam

tako mi i treba kad ti nisam verevao da ideš dole.
Preporuka i za tekst
Milutin Milošević Milutin Milošević 15:58 27.04.2010

Re: Ćućim, ćutim i ćitam

E, Cvetko, Cvetko, da znaš kako su lepi Dečani. Nešto najlepše u našoj crkvenoj arhitekturi

49 41 49 41 18:29 27.04.2010

Re: Ćućim, ćutim i ćitam -

Milutin Milošević
E, Cvetko, Cvetko, da znaš kako su lepi Dečani. Nešto najlepše u našoj crkvenoj arhitekturi

a, mi u



Decane.


Naravno, sa izvidjacima.
To nam bilo; kao komsi-kapidzik.
1.-vo majski, julski i ... ko zna koji praznici.
Tako, nebrojano puta.

Jednog, 1. maja; u Decanima; "zasuse", nasa decacka usta - velikim, drvenim kasikama slatkim-gustim medom i nasuse nam po lonce mrkog vina.

"Valja se tako"- rekose! "Bure sa vinom, smo otvorili danas-posle 25 godina" u znak pomena na Svetca ...(?!?).

Kasnije, odhodas iza zidina matastira, preko potoka uz planinsku stazu i nalijes se Kiselom vodom - koja stalno curi iz duge cevke.

Milutine, hvala ti za reinkarnativno secanje, na miris meda, crnog starog vina, mirise nepreglednih kestenovih suma, padova posle svakih nekoliko metara; hodajuci po krupnim-jedrim kestenovima, sakrivenim ispod lisca.
Naravno, i za novu panoramu Decana,



Milutin Milošević Milutin Milošević 19:03 27.04.2010

Re: Ćućim, ćutim i ćitam -

nalijes se Kiselom vodom - koja stalno curi iz duge cevke

Ovo svi koji su iole logorovali kod Dečana pominju. Ja nisam stigao da vidim - danas to nije lako. Kao ni isposnice gore u kanjonu.

Drago mi je što sam te podsetio. Evo još dve slike Manastira



Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana