Bismilahir-rahmanir-rahim!
بسم الله الرحمن الرحيم
U ime Boga (Alaha), Milostivog, Samilosnog.
Ovim rečima počinje jedan od najvećih romana novije srpske književnosti, Derviš i smrt M. Selimovića.
Na stranu primedba Alije Isakovića da je ironično što jedan od najvećih srpskih romana počinje deklaracijom islamske vere, muslimanskim Vjeruju. Nego, primetih da gotovo svi mediji koji su pomenuli stotu godišnjicu rođenja M. Selimovića gotovo isključivo govore o Meši. Selimovićevo pravo ime, Mehmed, jedva da je i pomenuto. Istini za volju TANJUG u biografskoj crtici (koju određeni broj medija direktno prenosi jer je lakše copy/paste nego nešto svoje napisati) korektno navodi da se pisac zvao Mehmed. Izveštaji sa velikog skupa u Hramu Svesrpske Pameti - SANU - gotovo isključivo govore o Meši. Na stranu što svi naglašavaju mEEša (kao Neša) umesto ispravnog MEša, kako je i sam govorio (pravilan izgovor može se čuti u Ocu na službenom putu gde Slobodan Aligrudić igra ulogu jednog drugog MEše) - ali kud se izgubi Mehmed???
U zvaničnom programu SANU na 23 mesta pominje se Meša - Mehmed nijednom. Svi mediji govore o Meši - Mehmed se jedva spomene tek na nekoliko mesta, uglavnom u antrfileima, gde je copy/paste Tanjugova biografija (očigledno ih je mrzelo da bilo šta diraju). Koliko sam ja uspeo da primetim, na naučnom skupu u akademiji nauka jedino je Matija Bećković (oh, od svih učesnika baš Matija!) jednom pomenuo da se pisac zvao Mehmed.
U državi u kojoj još suvereno vlada birokratski refleks da se ljudi označavaju prezimenom-pa-imenom, gde je svojevremeno nekakvom odlukom ili dekretom iz zvanične upotrebe izbačeno korišćenje nadimaka čak i na estradi (pa je na TV špicama Čkalja postajao Miodrag Petrović, Mića Orlović odjednom je opet bio Miloje, u pozorišnim programima mogli smo pročitati da glumi Ljubivoje Tadić...) baš samo Mehmed (p)ostade Meša.
Po pitanju svoje nacionalne i književne pripadnosti Selimović se za života jasno i nedvosmisleno izjasnio:
Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.
Samo, nigde u zahtevu nije napisao i ne zovite me Mehmed.
Ne želim da ulazim u piščeve nacionalne i verske osećaje. Ali činjenica je da Derviš i smrt, iako univerzalna knjiga, ne bi bila ni toliko upečatljiva ni toliko jaka da pisac nije bio deo kulture prožete islamom. Da o tome nije toliko znao - ne bi ni mogao svoj roman da smesti u taj kontekst. Dakle, srpski pisac napisao je veliko srpsko delo zahvaljujući (i) islamu. Delo je prepoznato kao veliko, o njemu se i dan-danas kao takvom govori (nisam siguran koliko ga danas iko više čita no to je druga priča). I sve to je u redu - ali izgleda da nekako ne ide da se srpski pisac zove Mehmed.
Interesuje me ovaj mehanizam. Je li svestan ili podsvestan. Je li Srbima lakše da vole "svog pisca" ako se on ne zove Mehmed (ili Abdurahman, Džafer, Hrvoje ili Josip)? Bi li Rasim Ljajić bio podjednako popularan da se zove Muhamed, Sulejman ili Mustafa? Zašto na srpskoj Vikipediji nigde ne piše da se Srbin-pravoslavac Josif Pančić rodio kao Hrvat-katolik Josip i prekrstio se radi dobijanja državne službe u Kneževini Srbiji. Bar u njegovoj struci ni nacija ni vera ne igraju nikakvu ulogu i sigurno mu pominjanje te nesumnjive činjenice ne bi smetalo. A da ne govorim kako je to jedan od mostova između Srba i Hrvata (ili bi trebalo da bude).
Može li se biti Srbin a biti musliman ili katolik? Može? Za koga? Zašto ljudi u Srbiji menjaju svoja muslimanska imena u "neutralna" ili "hrišćanska"?
Šta mainstream Srbi znaju o islamu i gde mogu nešto da nauče? Šta deca uče u školi o islamu i u okviru kojih predmeta?
Je li pravi put za muslimane u Srbiji onaj kojim ide Sulejman Spaho? (Ne mislim na najnovije prozivanje za registrovanu damu u Skupštini nego inače).
Može li se biti Srbin i musliman?