„Ama nijesam ja njoj zlo pomislila, kol’ko bi sebi, no me opanjkaše dušmani, dušmanske im kosti zemlja ispovrnula. Vele da ja to od zlobe učinje' , da bratu napakostim što me ušjedelicom načinje. A što ću im ja? Malo li mi je moje muke, no i njima da se ispovedam? A sad ti velim, ne bi ja pljunula Obrenov 'leb što iz'edoh, pre bi jezik sebi iščupala.
Mene Jelena na sto muka stavi kad se s onim spanđa. Znala sam k'o što te gledam da je Obren ni mrtvu za tog ne bi dao, a ona uskopistila il' taj il' nijedan. A mene samo na pameti da ne prođe k'o ja i eto ti. Bi šta bi, al' što vele niko od svoje sudbe ne uteče. A moja ti je... Ne d’o je Bog nikome u svijet. I onaj o'zgo zaboravio na me."
Jefa uzdahnu i pogled joj negde odluta. Ostade tako neko vreme, pa poče tiho:
„Što vele, kako te kolevka zaljulja, tako te i motika zatrpa.
Moja mati umrla na porodu nije me ni na njedra privila. Dojile me žene po komšiluku naizmence, pa neko mom babi došanu da ima jedna mladica u Zabrđu što je rodila posmrče kad joj čoek pogibe, il’ se od neke boleščine prestavi Gospodu. Babo ne sačeka ni četeresnicu mojoj majci da izda, a dovede ovu sa đetetom u kuću. Bajagi da mene doji uz svoju šćer. A njoj se i ta šćer prestavi, kažu na sisi joj izdanula. Ja sve mnim da je njen čo’ek boles’ na to dijete prenio. Il’ je njena sorta uljava pa samo zlo priziva.
Pošljen se privenčaše, kad se mojoj materi navrši godišnjica. A ova, moja maćija, bila noseća, nije ni krila. Nije pop htio da ih venča, pa ga moj babo potplatio kesom dukata da ne puca bruka po selu. I on pristade, priselo mu dabogda, te se Obren rodi po zakonu i kako Gospod zapoveda. A mora da je ona nešto vradžbinama načinjela, otkud odma da mu rodi mušk?
I moj babo zablentavi u nju, što rekli – ko da mu je suknju preko glave natukla pa ništa ne vidi kraj očiju.
Nije me tukla, neću duše grešit, al’ nije za me marila. Đe sam, šta radim, sve je to njoj svejedno bilo, samo da me ne gleda kako se po kući motam. Kad sam stasala za udaju naredi joj babo da mi đevojačku spremu opravi, a ona se obrecnu na nj. Kaže rano je za to, a moje druge već isprošene. Tako ti je onda bilo – čuje se za đevojku iz kake dobre familije, pa pošlju provodadžiju da ugovara. Tek kad se sve utanači dolaze prosci, pa se ide kod popa i onda na probu, da se proveri je l’ baš sve kako je na provodadžiluku rečeno, da nema kake boleščine il’ štogođ drugo da ne valja.
A ja živa nijesam otkad on to reče, samo mnim kaki li je taj. Jel krupan? Lijep? Crnomanjast? Kakvo mu je lice, kak’e oči, usta? Ko li je taj, joj šta bi dala da saznam ko je. I brinem oću li svatovske darove na vrijeme i kako valja opravit. Dobri moj babo, šjetio se. Sve ću ja sama, samo kad se on šjetio i kesu razvez’o.
Sve ja tako mnim i smejuljim se, a ona veštičara ćuti, nešće jednu sa mnom o spremi prozboriti. A i ja našla koga da priupitam, kaka je sirotinja bila kad je moj babo uzo, daj Bože da je imala i na sebe odelo. Izatkaću ja meni spremu, samo da požnjemo i seno zdenem. Nemam se kad ručnine privatati dok u polju sve ne površimo.
Uzimo babo sluge u najam, al’ smo i mi š’ njima barabar radili. A pošljen, tamo po Mitrovu dne kad zašjednem za razboj neću se odmicati ni koru ljeba da pojedem.
Znala sam da ću ga na Oštriku ugledati kad se cijeli svijet sjati na saborište. A kakijeh tu momaka bude, sve jedan ljepši od drugog. Išla sam ja i prije na vašare, al’ sam još bila dijete, a te godine kad se zadevojčih sve se preokrenu. Pročulo se da sam spremna za udadbu i da dobar miraz nosim, pa me vascijeli dan obilazile nake žene i merkale, a mene stid ko da gola nasred saborišta stajah. Dovedoše mi nekog momka iz Kaluđerovića, taj što su babi za njega navodadžisali, ama nije mi se nikako svidio. Sav mi nekako došo tutljav i riđ, a mora da ima još neku falinku čim se do sad nije priženio. Priš’o ko što je red i pružio mi jabuku, a ja ne ne šćeh odma pri’vatiti, pa me maćija munu laktom. Uzela sam, al’ nijesam š njim dvije rječi razmenila.
Drugi je meni za oko zapeo, a bogami i on je mene begenis’o. Znala sam ga poodavno, a lijep, ne moreš oči š’ njega skrajnuti. Visok i tankovijast, kad me poleda onijem vranim očima, mene svu neki trnci prožmu. Rano i on ost’o siroče, pa se š materom dovij’o kako je znao i umio, a niko za nj’ jednu lošu ne izreče, no da je siroma’. Al’ ne dade me babo. Veli – kud ćeš u tu sirotinju iz ’vakog domazluka? Znaš li da ga je mati u savardak zanijela, a vala tamo bi ga i ispilila da im se komšije na sažališe i skupiše mobu, te im brvnaru sklepaše. I sad drugima nadniče za šaku proje, a ja tebe nijesam gajio da tuđe okrajke prebiraš no da gazdarica u svoj dom budeš.
Bogami se prevarismo i babo što me ne dade i ja što ga posluša’. Moj ti Aleksa prvi gazda u Bučje postade, a ja i sad tuđe okrajke prebiram.“