Literatura| Porodica| Život

Pod Ožljem (13)

selica_nena RSS / 12.05.2010. u 22:58

Topot konja se približava, juri prema Jeleni, kao da će je pregaziti, glavu joj kopitima samleti, evo ga... zaglušuje je, prelazi  u bol, nepodnošljivi bol... Ogluveće od tog topota, od bola što k’o munja seva belinom kroz zatvorene kapke, pa kad dostigne nepodnošljivu jasnoću, naglo zgasne povlačeći je u ništavilo. A onda joj se nešto paučinasto razmili nepcem i buja, buja i zgušnjava tkanje, dok se vunenom gukom ne zaglavi u grlu. Par trenutaka, ili par sati, otupelo lebdi u nekoj magli potpuno nesvesna , dok  je okrajak nekog sećanja ne vrati u bol.

 Magla je one zore obavijala Milanka na vratima... Kad je prvi put sina uzeo u ruke i podigao ga iznad glave, zbunjen, srećan, dirljivo uplašen kad se taj maleni zavežljaj zakoprcao i vriskom mu odgovorio na mucavo izgovorene samo dve reči: „Moj sin!“ Pa ga nežno privio uz sebe i Jeleni u čelo zahvalni poljubac utisnuo.

Evo ga opet, topot iz daljine... kroz maglu se probija... „Beži! Beži od mene“, bezglasno vrišti Jelena. „Neće, neće!  Šššššš, ćuti. Ćuti Đorđe,  čuće nas! Šššššššš!“ Pritiska dlanom malena ustašca, a strah je da će ga tim stiskom ugušiti. „Šššššš, nemoj. Ćuti, molim te. Samo još malo ćuti.“ Kroz maglu beži od neke vojske... sa Đorđem u naručju... Tamo, u papratište. Samo da dođe do one guste paprati. Sapliće se i pada... dugo propada kroz neku meku izmaglicu.... U vrisak onog jutra kad Milanka u mobilisaše. Sama na pragu. .. Da potrči za njim i kaže mu da ne ide? Kud će ona sa detetom? Da se privije uz Ljubicu i njenu decu... Glad i zima. Ruke joj modre, ne oseća ih više. Kvasi gubere i spolja ih po zidovima kači. Tako joj rekla Ljubica. „Kad smrznu, neće tane kroza nji’.“ Glad. Da ode Obrenu na prag? Nema kud, rat je. „Majkoooo! Majko čuješ li me?“  Obilazi oko Obrenove kuće, pesnicama u vrata udara. „Neće da me primi, ljut je.“ Osluškuje čuje li se štogod u kući. „Majko, gde si? Pogledaj kroz prozor, majko. Evo me, majko, vidi!“ Neko s puta viče na nju: „Beži odatle, ne deri se! Vidiš da joj se borimo za život.“ Napreže se da pita: „Gde? Gde da idem?“ Ali joj glas ne izlazi iz grla, ona vunena guka se opet ugnjezdila. Od straha joj bubnja u ušima dok s  detetom u naručju stoji ispred zaključane Obrenove kuće. „Gde su svi nestali?“ Mrak je obavija i tišina.   

U topot... Ili kloparanje voza.... Sabijeni u stočnom vagonu danima putuju... Tri porodice, šesnaest čeljadi. Kolonisti... Putnici u tu  prokletu ravnicu.... u ništa... Zadah uskisle slame od koje su postelje sebi načinili i stisnutih, uplašenih tela se širi, zgušnjava ispod svoda i vraća na njih kao testo... Muka joj je, oči je peku od te smrdljive magle i dima bubnjare postavljene u ćošak vagona. Bubnjare na kojoj jelo gotove. Udaljena samo pet koraka od kible nad kojom se olakšavaju kad im nužda nadjača stid, pa se po obavljenom poslu u najdublji vagonski mrak zavlače. „Bože, kako ću te ljude ikad u oči pogledati?“  Evo ga, bol! „Ne misli, ne misli više...“ Kloparanje voza opet prelazi u topot... Ne, ne u topot. U škripu kočnica i otegnut pisak lokomotive koja je svoj teški tovar dovukla do odredišta. Još jedan trzaj i mir. Sve se umirilo, prekriveno nekom teškom tišinom, kao da je na toj krajnjoj stanici stara parnjača konačno izdahnula.  Tišina narušena koracima nečijih čizama  po rizli. Na komandu: „Otvaraaaaaaaaaaj“ zabrujalo je mnoštvo užurbanih koraka i škripavo povlačenje teških reza sa vrata stočnih vagona. Spolja zabravljenih, da dobrovoljni putnici u ravnicu na nekom usputnom stajalištu ne uteknu.  Dobrovoljni putnici? Sirotinja, sita svega sem hleba, omađijana obećanom zemljom. Tamo gde su krenuli sigurno je bolje. A i da nije, nemaju se gde vraćati. Danima vape za malo vazduha, za malo svetla, a sad se povlače u mrak smrdljivog vagona, uplašeni konačnošću odluke koja ih je na ovaj voz ukrcala. „Ajde, šta čekate? Izlaaaaaazi!“

Ćutke se zgledaju u mračnom vagonu, čekajući ko će se prvi odvažiti da iskorači na jedini peron železničke stanice u nekom vojvođanskom selu za koje do kolonizacije nisu ni znali da postoji. I sad, upravo ovog trenutka se pitaju koliko i čime platiše nepovratnu kartu  do njega.

Milanko uzdahnu, okrenu se prema Jeleni kao da od nje neki znak čeka, pa kad ga ne dobi, sleže ramenima i prvi iskorači. Napravi par nesigurnih koraka, kao da ispituje koliko je tvrdo tlo na koje je stupio, udahnu vazduh punim plućima i zadrža ga dugo, pre nego što bučno, reklo bi se s olakšanjem, izdahnu. Onda se okrenu prema vratima vagona  i bez reči pruži ruke da prihvati Đorđa, pa Jelenu. Pa saputnike svoje, redom.

I svako uradi isto što i Milanko. Napravi par koraka, zastane, udahne vazduh podižući lice prema škiljavom suncu što se kroz debelu maglu jedva nazire, pa se okrene prema vagonu da pomogne onima koji na vratima još neodlučno stoje. Žamor naroda se pojačava sa svakim novim parom nogu koje stupiše na peron, pa se lagano izvi u vrevu, presecanu nervoznom vikom komesara za kolonizaciju.

Konačno ih postrojiše u nešto nalik vrsti i počeše prozivku. Kako koje prezime pročita, tako komesar pokaže rukom prema dugačkoj koloni konjskih kola kraj kojih strpljivo stoje sumorni vlasnici. Na licu im se očitava neraspoloženje od umora i hladnoće. I još nečeg. Možda straha od ove sirotinje što na tuđe dolazi? Na muku i jad dojučerašnjih komšija, s kojima su do juče istim sokacima prolazili, iste običaje i navike delili. Možda se kumili, možda mrzeli, ali ih osećali kao svoje više nego što će ove nevoljnike zadugo osetiti.  Al’ ko njih išta pita? Naređeno je da svi koji imaju konje i kola dođu da prihvate pridošlice i evo ih. Nevoljni domaćini neželjenim gostima.

Oseća Jelena svakim damarom koliko su neželjeni. Oseća i boli je, oh kako je boli ovaj ćutljivi prekor što im se na licima ocrtava, ovo neizrečeno pitanje: „Zar vas nije stid da na tuđe dođete?“ I jeza joj se u kičmu, u dušu zabada, jeza i strah od onoga što ih među ovim hladnim svetom čeka. I sklanja pogled, da joj se u zemlju sakriti od ovog prekora što im iz očiju, iz svakog pokreta izbija. „Ne misli, ne misli, ne misli...“ Ponavlja u sebi, prateći jednolični ritam konjskih kopita. I tone, tone, dok joj svako sećanje ne iščili pod teškom banatskom maglom.

-          Majko! Majko, okreni se samo oči da ti vidim!

Neki joj se glas kroz bunilo probija i sa sopstvenim šapatom prepliće? „Majko, okreni se... Hoću oči da ti upamtim.“ U magli nekoj baulja, otežalih nogu... ne može ni korak više napraviti... i ruke joj omlitavile, pruža ih prema nekom svetlucanju, što se kroz tu maglu k’o dragi lik nazire... Pruža ih u prazno, bez snage da vikne... Da je prizove... Samo obris majčinih leđa nazire... „Ode.. ne vide me... moram da je viknem... Stani, majko! Okreni se, samo oči da ti vidim!... Gde mi je glas? Ova magla mi glas uze! Ne čuje me, ne čuje meeeeeee... Gle, tonem!... U neki lepljivi mrak .... u ništavilo... Neću!... Majko, ne idi!... Ne smem sama u ovo lepljivo ništa...“

-          Majko, ja sam. Pogledaj me, majko!

-          Beži odatle, mali! Ne čuje te ona, u groznici je. Ajde, beži, i ne deri se više!

„Ko je taj mali? To nije moj glas? Pusti ga, ne teraj ga! Vrati se, mali. Viči! Zovi majku... Zovi je ti, ’mesto mene je zovi....“

-          Šta sam ti rek’o? Beži s tog prozora, nemoj tamo da ti dođem!

-          Majko, okreni se. Pogledaj me, majko! Pooogledaj meee!

„O, Bože, on plače. Samo oči da otvorim, samo oči da otvorim... Čujem te, sine, čujem. Moram oči da otvorim... moram... Ovo svetlo... spržiće mi ih... Boli me svetlo... I topot... Ogluveće me topot... “

-          Ja sam, majko. Tvoj Đorđe. Otvori oči, majko, znam da me čuješ...

-          Opasan si ti mali, znaš. Eto, čula te! Vidiš da je oči otvorila. Ajde sad, beži. Pusti je da se odmara. I zovi oca ’vamo. 

Đorđe još malo postoja na ciglama, što ih je ispod bolničkog prozora naređao još onog dana kad Jelenu ovde doneše, uplašeni od zaraze koja se širila selom. Tifus, kažu, zavladao.  Uneše je u tu veliku sobu, punu bolesnika i vrata zaključaše.  Nikog ne puštaju unutra, samo jedan doktor i sestre povremeno navrate. Nešto oko Jelene petljaju,  pa posle doktor s Milankom tiho priča i neke papire mu daje. Tapše ga po ramenima, kao da ga teši, pa ode žurno.

A Milanko pocrneo, grč mu lice izbrazdao i usne stisnuo. U ćutanje se pretvorio. Pogleda u sina nemoćno, kao da utehu i ohrabrenje u tom dečaku traži. Kao da mu se izvinjava za nešto. Pa mu se pogled razvodni, čini ti se sad će zaplakati. Onda mu rukom pokaže da kreću i teškim korakom kući odlaze. Da se sutradan vrate i tako iz dana u dan.



Komentari (42)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

selica_nena selica_nena 23:26 12.05.2010

Samo jednu reč ostavite,

da znam ko je svraćao.

Ljubi vas Nena.
bauer. bauer. 02:27 13.05.2010

Re: Samo jednu reč ostavite,

Evo... (blush)
selica_nena selica_nena 08:18 13.05.2010

Re: Samo jednu reč ostavite,

Hvala ti.
beti_bup beti_bup 15:43 13.05.2010

Re: Samo jednu reč ostavite,

selica_nena
da znam ko je svraćao.

Ljubi vas Nena.


Na broju...

Zeljno iscekujemo nastavak !
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:46 13.05.2010

Re: Samo jednu reč ostavite,

Tu sam.
malaodpalube malaodpalube 15:55 14.05.2010

Re: Samo jednu reč ostavite,

Bila. Nestrpljiva u iščekivanju nastavka.
selica_nena selica_nena 21:16 14.05.2010

Re: Samo jednu reč ostavite,

beti_bup


Na broju...


Vidim i smešim se. Ljubim te.
selica_nena selica_nena 21:21 14.05.2010

Re: Samo jednu reč ostavite,

Jelica Greganović
Tu sam.


Dobro je. Još ne mogu da se oporavim od Aranđela i svaki dan mu se vraćam.
Pozdrav, sestro slatka!
selica_nena selica_nena 21:22 14.05.2010

Re: Samo jednu reč ostavite,

malaodpalube
Bila. Nestrpljiva u iščekivanju nastavka.


Nastavak spreman. I mene nešto ponela ova priča.
mikele9 mikele9 23:33 12.05.2010

Neželjeni

Oseća Jelena svakim damarom koliko su neželjeni. Oseća i boli je, oh kako je boli ovaj ćutljivi prekor što im se na licima ocrtava, ovo neizrečeno pitanje: „Zar vas nije stid da na tuđe dođete?“ I jeza joj se u kičmu, u dušu zabada, jeza i strah od onoga što ih među ovim hladnim svetom čeka. I sklanja pogled, da joj se u zemlju sakriti od ovog prekora što im iz očiju, iz svakog pokreta izbija. „Ne misli, ne misli, ne misli...“ Ponavlja u sebi, prateći jednolični ritam konjskih kopita. I tone, tone, dok joj svako sećanje ne iščili pod teškom banatskom maglom.

Naježio sam se! Ko se od nas bar jednom u životu nije osetio neželjenim. To se ne zaboravlja!
Samo piši Lastavice_neno
selica_nena selica_nena 23:36 12.05.2010

Re: Neželjeni

Ma jesam li ja tebi nekad rekla da te obožavam? Hvala, Mikele, i ne rastužuj se, ovo je priča sa srećnim krajem.

P.S. Ako kraj kao takav može biti srećan? Hm.
miloradkakmar miloradkakmar 00:02 13.05.2010

Re: Neželjeni

selica_nena
Ma jesam li ja tebi nekad rekla da te obožavam? Hvala, Mikele, i ne rastužuj se, ovo je priča sa srećnim krajem.

P.S. Ako kraj kao takav može biti srećan? Hm.

Sad lakše mogu da čitam.
selica_nena selica_nena 00:10 13.05.2010

Re: Neželjeni

I tebi, Milorade,

P.S. A nećeš da se ljutiš ako bude još teških trenutaka?
miloradkakmar miloradkakmar 00:34 13.05.2010

Re: Neželjeni

selica_nena
I tebi, Milorade,

P.S. A nećeš da se ljutiš ako bude još teških trenutaka?

Nikako.
Znam da ne može da bude onako kako bi mi želeli.
mikele9 mikele9 14:47 13.05.2010

Re: Neželjeni

Ma jesam li ja tebi nekad rekla da te obožavam? Hvala, Mikele, i ne rastužuj se, ovo je priča sa srećnim krajem.

Nisi do sad ali nikad nije kasno osetiti se obožavanim. Puno mi srce!
P.S. Ako kraj kao takav može biti srećan? Hm.

Može, krajevi od hleba, obožavam
razmisljam razmisljam 01:21 13.05.2010

Свратила...

Ћутим...
Прочитала у даху све - од првог до последњег дела.
Животно. Снажно.
Ћутим...
selica_nena selica_nena 01:27 13.05.2010

Re: Свратила...

Hvala ti za svaku reč.
dali76 dali76 01:38 13.05.2010

Re: Свратила...

uvek tu samo cesto bez reci ostanem. bio sam izbeglica devedesetih na siviru backe .znam. razumem
selica_nena selica_nena 08:27 13.05.2010

Re: Свратила...

dali76
uvek tu samo cesto bez reci ostanem. bio sam izbeglica devedesetih na siviru backe .znam. razumem


Ne napušta ni u drugoj generaciji.
Pozdrav
Biljana 77 Biljana 77 09:05 13.05.2010

uvek

tu.
buba_truba buba_truba 09:37 13.05.2010

Re: uvek

Biljana 77
tu.

I ja. Uživam i... Ћутим...

P.S. Hvala, razmisljam.
selica_nena selica_nena 10:05 13.05.2010

Re: uvek

Biljana 77
tu.


Uvek ti se obradujem.
selica_nena selica_nena 10:05 13.05.2010

Re: uvek

buba_truba
Biljana 77
tu.

I ja. Uživam i... Ћутим...

P.S. Hvala, razmisljam.


I tebi.
iva9 iva9 10:17 13.05.2010

samo jednu reč ostavite

Postala sam korisnik bloga samo da bih napisala da mi nedostaju reči
selica_nena selica_nena 21:27 14.05.2010

Re: samo jednu reč ostavite

iva9
Postala sam korisnik bloga samo da bih napisala da mi nedostaju reči


Našla si prave. Hvala ti.
lucidalina lucidalina 10:24 13.05.2010

citam

i cutim
samo se povremeno jezim, od straha i iscekivanja

selica_nena selica_nena 21:38 14.05.2010

Re: citam

lucidalina
i cutim
samo se povremeno jezim, od straha i iscekivanja



Posle prvog nastavka jedan prijatelj me nazvao da mi kaže kako mu se svidelo i : "Nemoj, molim te, neku mučnu priču da napišeš. Daj jedan srpski roman bez teških sudbina i tužnog kraja."

U poslednje vreme se ne oglašava, a ja konačno shvatam da nema srećne srpske priče. Bar ne one u koju bi poverovali.
Hvala ti na javljanju i , naravno.
lucidalina lucidalina 09:49 15.05.2010

Re: citam

U poslednje vreme se ne oglašava, a ja konačno shvatam da nema srećne srpske priče. Bar ne one u koju bi poverovali.


ne mora biti lepo da bi bilo kvalitetno. lepi su ljubavni vikend romani, sa hepi endom, pa ih ne citamo. samo ti pisi, neka te radnja vodi, samo tako nastavi.

vidis kako se sve vise ljudi javlja, znaci, u dobrom si se pravcu uputila!
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 11:08 13.05.2010

uf

Bila
mariopan mariopan 15:47 13.05.2010

Re: uf

Bila

Sad čekam nastavak
omega68 omega68 21:34 13.05.2010

Re: uf

čoveče
strašno!
jako
selica_nena selica_nena 21:39 14.05.2010

Re: uf

dusanovaiivanovamama
Bila


Drago mi je. Ljubim te.
selica_nena selica_nena 21:40 14.05.2010

Re: uf

mariopan
Bila

Sad čekam nastavak


Stiže! Do tada
Vera Johnson Vera Johnson 19:10 13.05.2010

selice neno

lastavice, sto rece mikele... nadam se da se ne ljutis sto sam i ja tako pocela da te zovem...

ovim si tekstom prevazisla samu sebe ako je to uopste moguce. ovo mora, ali mora da postane knjiga. pored i uprkos internetu, volim stampanu rec.

ja sam na svakom tvom blogu prisutna ali nisam bas pricljiva. ako treba podrska, onda se javim. preporuku imas. zeljno cekam sledeci nastavak.

ljubac i tebi.
selica_nena selica_nena 21:46 14.05.2010

Re: selice neno

Vera Johnson
lastavice, sto rece mikele... nadam se da se ne ljutis sto sam i ja tako pocela da te zovem...

Gde se ljutim, to mi je najslađi nadimak.
Hvala na podršci, Vera. I ja bih volela da se Ožalj ukoriči.
hajkula1 hajkula1 19:36 13.05.2010

citam ali ne uspevam da komentarisem


Ne znam sta bih napisala, sem da sa nestrpljenjem ocekujem svaki sledeci nastavak.

Knjiga!
selica_nena selica_nena 21:47 14.05.2010

Re: citam ali ne uspevam da komentarisem

hajkula1

Ne znam sta bih napisala, sem da sa nestrpljenjem ocekujem svaki sledeci nastavak.

Knjiga!

Ma ima da je objavim, makar digla još jedan kredit!
Hvala na javljanju
iva9 iva9 09:42 14.05.2010

nastavak

Sada mogu da pišem...
Hvala ti za svaku tvoju reč. Hvala ti za svaku tvoju misao. Hvala ti za svaki ispunjen redak.
I piši.Iako nemam prava da ti to kažem, ja sebi dozvoljavam tu slobodu, jer mi se čini kao da te poznajem.
selica_nena selica_nena 21:49 14.05.2010

Re: nastavak

iva9
Sada mogu da pišem...
I piši.Iako nemam prava da ti to kažem, ja sebi dozvoljavam tu slobodu, jer mi se čini kao da te poznajem.


Imaš prava, jer me poznaješ više nego mnogi koje svakodnevno srećem. Čudo jedno kako pisanje zbližava ljude!
Ljubim te.
iva9 iva9 11:17 17.05.2010

Re: nastavak

Imaš prava, jer me poznaješ više nego mnogi koje svakodnevno srećem. Čudo jedno kako pisanje zbližava ljude!


I kako sa "nepoznatim" ljudima možeš više sebe da podeliš
deandrej deandrej 10:59 14.05.2010

Bila

izbeglica devedesetih i sve znam.Kako je i kad si negde gde ne zelis da budes,i u tudjem,i nisi dobrodosao....Sreca proslo je.Covek nije svestan sta sve moze da podnese dok mu se to ne desi.
Neno ja se nadam srecnom zavrsetku a maramice imam uvek pri ruci.
Za tebe
selica_nena selica_nena 21:51 14.05.2010

Re: Bila

deandrej
izbeglica devedesetih i sve znam.Kako je i kad si negde gde ne zelis da budes,i u tudjem,i nisi dobrodosao....Sreca proslo je.Covek nije svestan sta sve moze da podnese dok mu se to ne desi.
Neno ja se nadam srecnom zavrsetku a maramice imam uvek pri ruci.
Za tebe


A za tebe veeeeeeeeeeeeeeeeliki zagrljaj. Kod mene si uvek dobrodošla. Ljubim te.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana