Topot konja se približava, juri prema Jeleni, kao da će je pregaziti, glavu joj kopitima samleti, evo ga... zaglušuje je, prelazi u bol, nepodnošljivi bol... Ogluveće od tog topota, od bola što k’o munja seva belinom kroz zatvorene kapke, pa kad dostigne nepodnošljivu jasnoću, naglo zgasne povlačeći je u ništavilo. A onda joj se nešto paučinasto razmili nepcem i buja, buja i zgušnjava tkanje, dok se vunenom gukom ne zaglavi u grlu. Par trenutaka, ili par sati, otupelo lebdi u nekoj magli potpuno nesvesna , dok je okrajak nekog sećanja ne vrati u bol.
Magla je one zore obavijala Milanka na vratima... Kad je prvi put sina uzeo u ruke i podigao ga iznad glave, zbunjen, srećan, dirljivo uplašen kad se taj maleni zavežljaj zakoprcao i vriskom mu odgovorio na mucavo izgovorene samo dve reči: „Moj sin!“ Pa ga nežno privio uz sebe i Jeleni u čelo zahvalni poljubac utisnuo.
Evo ga opet, topot iz daljine... kroz maglu se probija... „Beži! Beži od mene“, bezglasno vrišti Jelena. „Neće, neće! Šššššš, ćuti. Ćuti Đorđe, čuće nas! Šššššššš!“ Pritiska dlanom malena ustašca, a strah je da će ga tim stiskom ugušiti. „Šššššš, nemoj. Ćuti, molim te. Samo još malo ćuti.“ Kroz maglu beži od neke vojske... sa Đorđem u naručju... Tamo, u papratište. Samo da dođe do one guste paprati. Sapliće se i pada... dugo propada kroz neku meku izmaglicu.... U vrisak onog jutra kad Milanka u mobilisaše. Sama na pragu. .. Da potrči za njim i kaže mu da ne ide? Kud će ona sa detetom? Da se privije uz Ljubicu i njenu decu... Glad i zima. Ruke joj modre, ne oseća ih više. Kvasi gubere i spolja ih po zidovima kači. Tako joj rekla Ljubica. „Kad smrznu, neće tane kroza nji’.“ Glad. Da ode Obrenu na prag? Nema kud, rat je. „Majkoooo! Majko čuješ li me?“ Obilazi oko Obrenove kuće, pesnicama u vrata udara. „Neće da me primi, ljut je.“ Osluškuje čuje li se štogod u kući. „Majko, gde si? Pogledaj kroz prozor, majko. Evo me, majko, vidi!“ Neko s puta viče na nju: „Beži odatle, ne deri se! Vidiš da joj se borimo za život.“ Napreže se da pita: „Gde? Gde da idem?“ Ali joj glas ne izlazi iz grla, ona vunena guka se opet ugnjezdila. Od straha joj bubnja u ušima dok s detetom u naručju stoji ispred zaključane Obrenove kuće. „Gde su svi nestali?“ Mrak je obavija i tišina.
U topot... Ili kloparanje voza.... Sabijeni u stočnom vagonu danima putuju... Tri porodice, šesnaest čeljadi. Kolonisti... Putnici u tu prokletu ravnicu.... u ništa... Zadah uskisle slame od koje su postelje sebi načinili i stisnutih, uplašenih tela se širi, zgušnjava ispod svoda i vraća na njih kao testo... Muka joj je, oči je peku od te smrdljive magle i dima bubnjare postavljene u ćošak vagona. Bubnjare na kojoj jelo gotove. Udaljena samo pet koraka od kible nad kojom se olakšavaju kad im nužda nadjača stid, pa se po obavljenom poslu u najdublji vagonski mrak zavlače. „Bože, kako ću te ljude ikad u oči pogledati?“ Evo ga, bol! „Ne misli, ne misli više...“ Kloparanje voza opet prelazi u topot... Ne, ne u topot. U škripu kočnica i otegnut pisak lokomotive koja je svoj teški tovar dovukla do odredišta. Još jedan trzaj i mir. Sve se umirilo, prekriveno nekom teškom tišinom, kao da je na toj krajnjoj stanici stara parnjača konačno izdahnula. Tišina narušena koracima nečijih čizama po rizli. Na komandu: „Otvaraaaaaaaaaaj“ zabrujalo je mnoštvo užurbanih koraka i škripavo povlačenje teških reza sa vrata stočnih vagona. Spolja zabravljenih, da dobrovoljni putnici u ravnicu na nekom usputnom stajalištu ne uteknu. Dobrovoljni putnici? Sirotinja, sita svega sem hleba, omađijana obećanom zemljom. Tamo gde su krenuli sigurno je bolje. A i da nije, nemaju se gde vraćati. Danima vape za malo vazduha, za malo svetla, a sad se povlače u mrak smrdljivog vagona, uplašeni konačnošću odluke koja ih je na ovaj voz ukrcala. „Ajde, šta čekate? Izlaaaaaazi!“
Ćutke se zgledaju u mračnom vagonu, čekajući ko će se prvi odvažiti da iskorači na jedini peron železničke stanice u nekom vojvođanskom selu za koje do kolonizacije nisu ni znali da postoji. I sad, upravo ovog trenutka se pitaju koliko i čime platiše nepovratnu kartu do njega.
Milanko uzdahnu, okrenu se prema Jeleni kao da od nje neki znak čeka, pa kad ga ne dobi, sleže ramenima i prvi iskorači. Napravi par nesigurnih koraka, kao da ispituje koliko je tvrdo tlo na koje je stupio, udahnu vazduh punim plućima i zadrža ga dugo, pre nego što bučno, reklo bi se s olakšanjem, izdahnu. Onda se okrenu prema vratima vagona i bez reči pruži ruke da prihvati Đorđa, pa Jelenu. Pa saputnike svoje, redom.
I svako uradi isto što i Milanko. Napravi par koraka, zastane, udahne vazduh podižući lice prema škiljavom suncu što se kroz debelu maglu jedva nazire, pa se okrene prema vagonu da pomogne onima koji na vratima još neodlučno stoje. Žamor naroda se pojačava sa svakim novim parom nogu koje stupiše na peron, pa se lagano izvi u vrevu, presecanu nervoznom vikom komesara za kolonizaciju.
Konačno ih postrojiše u nešto nalik vrsti i počeše prozivku. Kako koje prezime pročita, tako komesar pokaže rukom prema dugačkoj koloni konjskih kola kraj kojih strpljivo stoje sumorni vlasnici. Na licu im se očitava neraspoloženje od umora i hladnoće. I još nečeg. Možda straha od ove sirotinje što na tuđe dolazi? Na muku i jad dojučerašnjih komšija, s kojima su do juče istim sokacima prolazili, iste običaje i navike delili. Možda se kumili, možda mrzeli, ali ih osećali kao svoje više nego što će ove nevoljnike zadugo osetiti. Al’ ko njih išta pita? Naređeno je da svi koji imaju konje i kola dođu da prihvate pridošlice i evo ih. Nevoljni domaćini neželjenim gostima.
Oseća Jelena svakim damarom koliko su neželjeni. Oseća i boli je, oh kako je boli ovaj ćutljivi prekor što im se na licima ocrtava, ovo neizrečeno pitanje: „Zar vas nije stid da na tuđe dođete?“ I jeza joj se u kičmu, u dušu zabada, jeza i strah od onoga što ih među ovim hladnim svetom čeka. I sklanja pogled, da joj se u zemlju sakriti od ovog prekora što im iz očiju, iz svakog pokreta izbija. „Ne misli, ne misli, ne misli...“ Ponavlja u sebi, prateći jednolični ritam konjskih kopita. I tone, tone, dok joj svako sećanje ne iščili pod teškom banatskom maglom.
- Majko! Majko, okreni se samo oči da ti vidim!
Neki joj se glas kroz bunilo probija i sa sopstvenim šapatom prepliće? „Majko, okreni se... Hoću oči da ti upamtim.“ U magli nekoj baulja, otežalih nogu... ne može ni korak više napraviti... i ruke joj omlitavile, pruža ih prema nekom svetlucanju, što se kroz tu maglu k’o dragi lik nazire... Pruža ih u prazno, bez snage da vikne... Da je prizove... Samo obris majčinih leđa nazire... „Ode.. ne vide me... moram da je viknem... Stani, majko! Okreni se, samo oči da ti vidim!... Gde mi je glas? Ova magla mi glas uze! Ne čuje me, ne čuje meeeeeee... Gle, tonem!... U neki lepljivi mrak .... u ništavilo... Neću!... Majko, ne idi!... Ne smem sama u ovo lepljivo ništa...“
- Majko, ja sam. Pogledaj me, majko!
- Beži odatle, mali! Ne čuje te ona, u groznici je. Ajde, beži, i ne deri se više!
„Ko je taj mali? To nije moj glas? Pusti ga, ne teraj ga! Vrati se, mali. Viči! Zovi majku... Zovi je ti, ’mesto mene je zovi....“
- Šta sam ti rek’o? Beži s tog prozora, nemoj tamo da ti dođem!
- Majko, okreni se. Pogledaj me, majko! Pooogledaj meee!
„O, Bože, on plače. Samo oči da otvorim, samo oči da otvorim... Čujem te, sine, čujem. Moram oči da otvorim... moram... Ovo svetlo... spržiće mi ih... Boli me svetlo... I topot... Ogluveće me topot... “
- Ja sam, majko. Tvoj Đorđe. Otvori oči, majko, znam da me čuješ...
- Opasan si ti mali, znaš. Eto, čula te! Vidiš da je oči otvorila. Ajde sad, beži. Pusti je da se odmara. I zovi oca ’vamo.
Đorđe još malo postoja na ciglama, što ih je ispod bolničkog prozora naređao još onog dana kad Jelenu ovde doneše, uplašeni od zaraze koja se širila selom. Tifus, kažu, zavladao. Uneše je u tu veliku sobu, punu bolesnika i vrata zaključaše. Nikog ne puštaju unutra, samo jedan doktor i sestre povremeno navrate. Nešto oko Jelene petljaju, pa posle doktor s Milankom tiho priča i neke papire mu daje. Tapše ga po ramenima, kao da ga teši, pa ode žurno.
A Milanko pocrneo, grč mu lice izbrazdao i usne stisnuo. U ćutanje se pretvorio. Pogleda u sina nemoćno, kao da utehu i ohrabrenje u tom dečaku traži. Kao da mu se izvinjava za nešto. Pa mu se pogled razvodni, čini ti se sad će zaplakati. Onda mu rukom pokaže da kreću i teškim korakom kući odlaze. Da se sutradan vrate i tako iz dana u dan.