Siguran sam da je svako od nas bar jednom u zivotu dosao u situaciju da pozeli da se tlo pod njim otvori i proguta ga - od sramote pred drugima. Sasvim sam, takodje, siguran da svako kome se to desilo izvanredno dobro pamti taj trenutak iz razumljivih razloga.
Moj se dogodio pre nekih petnaestak godina - (vec mi je nelagodno, as I'm beginning to type this) - bio sam vec u Londonu, bile su to one rane godine tokom kojih sam se muvao na sve strane po koncertima, pozorisnim predstavama, izlozbama, klubovima itd, i tokom kojih je proci Oksford Stritom neminovno znacilo naleteti na bar pet-sest poznanika iz Beograda koji su se, kao i ja, tamo sklonili od rata (posle se ta ekipa dobrano rasula). Scena koju zelim da prepricam desava se, medjutim, na stanici Viktorija - tu se nalazim sa ortakom, dogovor je da idemo na koncert Riuicija Sakamota koji se desava u legendarnom Hamersmit Odeonu (as it was then called) to, jedno jedino vece, i do kog, razume se, idemo tjubom, podzemnom zeleznicom. Koncert pocinje u pola osam, dogovor je da se nadjemo u pola sedam na VIktoriji i komotno stignemo na vreme.
Pola sedam popodne u Londonu je vreme u kome hteli ne hteli hvatate tail end rush hour-a. Ja se na dogovorenom mestu nalazim na vreme ali moj drugar kasni vec vise od 20 minuta i ja polako pocinjem da se nerviram. U sedam i pet eto njega, izbezumljenog, izvini sto kasnim bla-bla-bla, sada moramo da JURNEMO na Viktorija tjub platformu sa koje krece District Line koji vozi prema zapadu do Hamersmita.
Ocajnicki se probijajuci kroz redove ljudi koji seku nasu putanju iz svih pravaca (moram da primetim ovde da Londonci po pravilu nemaju uopste osecaj za orijentaciju u prostoru ni kad voze ni kad hodaju), sudarajuci se i preskacuci koga stignemo, dakle u opstem haosu, mi se damo u (polu)trk prema narecenoj platformi. Do nje, razume se, vode vijugavi hodnici i stepenice, kao i barijere-automati za karte, oko kojih se, prirodno, pravi jos veca guzva i red. Sada vec totalno iznerviran i besan, pocinjem da se kuvam jer mi je jasno da nema teorije da stignemo na sam pocetak koncerta.
Sada smo nadomak platforme, od koje nas deli nekih tridesetak vijugavih stepenika, i u tom trenutku se zacuje zvuk voza koji se ulazi u stanicu i zaustavlja se - vrlo moguce, naseg voza. Moj drugar je dva tri koraka ispred mene i probija mi put kroz masu. U samom podnozju stepenista ka platformi (koje su podeljene gvozdenom barijerom cineci time protok jos sporiji), nalazi se medjutim jedna ogromna zena, nama okrenuta ledjima, koja je izabrala bas to kriticno usko grlo da nesto kopa po velikoj torbi koju drzi u rukama, blokirajuci time ne samo put ka platformi nego i put sa nje u suprotnom pravcu. Trceci, moj drugar se ocese o nju, munuvsi je ipak dovoljno primetno da ona ljutito pogleda za njim. Uto stizem i ja, i namerno je malo potkacim laktom, na sta ona za mnom dovikne "Excuse me, do you mind??" a na sta ja besno, grubo i na sav glas, ne osvrcuci se, dobacim nazad "Oh yes I DO mind" (zbog cega cu oh tako, tako strasno zazaliti samo minut kasnije),
Elem, zadihani uspemo da uletimo u voz zajedno sa mnostvom ljudi koji su se tu s nama nasli i sada moje misli mogu da rekonstruisu sta se upravo desilo i ja vracam film unazad. Prvo na sta sam pomislio je, normalno, bilo "e kakav si divljak sto si se izdrao na zenu". Drugo na sta sam pomislio bilo je "samo da se vrata sto pre zatvore i da voz vec jednom krene, bice jako neugodno ako i ta zena uspe da udje u voz". Medjutim, kao za pakost, voz stoji li stoji, nikako da krene. I konacno, u jednom trenutku, na vrhu stepenica pojavljuje se ta zena, i ja na svoj apsolutno neopisiv uzas shvatim da je ona slepa, i da hoda sa belim stapom na rasklapanje, verovatno onim koji je malocas trazila po torbi....
Hocu da umrem na mestu, srce mi preskace. Zena naravno ulazi pravo u nas vagon, vrata se zatvaraju i voz krece, i otpocinje apsolutni horor. Moj drugar se, razumljivo, pravi da me ne poznaje, obojica cutimo, a mene sa svih strana u grobnoj tisini streljaju pogledi prisutnih, svih onih koji su malocas usli u vagon, direktnih ocevidaca onoga sto se malocas desilo na stepenistu. Ja ne znam gde da gledam - da li u pod, da li kroz prozor u neku zamisljenu tacku...najradije bih da nestanem sa licinog mesta i teleportujem se bilo gde drugde, skoro fizioloski na svojoj kozi osecam koncentrisano, nemo negodovanje sa svih strana koje je trajalo dobrih desetak minuta, bar jos dve-tri stanice....stra-sno....
Za divno cudo na koncert smo uspeli da stignemo na vreme, bilo je sjajno i tokom naredna dva sata na to nisam mislio. Ali od tog trenutka pa do dana danasnjeg ja se potpuno najezim kad se setim tog svog uzasnog, uzasnog socijalnog gafa.
Koji je vas the most embarrassing moment...ever?