ljude, imovinu, društvo? Ima li šta gore u društvu od korumpiranog sudije? Ima li šta važnije od nezavisnog, stručnog, dostojnog sudstva?
Gore od kormpiranog policajca ili političara ili državnog službenika. Odbrana od njih je sud. A od korumpiranog suda?
Zamislite korumpiranog sudiju koji presuđuje za pare. Donosi nezakonite odluke. Međutim, mnogo češće od toga, sud samo razvlači postupke. Ne postupa. Otvara prostor nekim drugim korupmiranim da ostvare ono što su naumili. Korumpiranom katastru. Ili nekom ministarstvu. Ili Sekretarijatu za urbanizam. Ili Direkciji za građevinsko zemljište. Srećom ima viši sud za žalbu.
Zamislite sada korumpiran viši sud. Koji određeni predmet dodeljuje tačno određenom sudiji koji donosi odluke suprotne zakonu. Međutim, mnogo češće taj viši sud samo drži predmete i po dve godine i o njima ne odlučuje, čak i kad se radi o jednostavnom pravnom pitanju. Ili prihvata neprihvatljive žalbe i obara ispravne sudske presude u prvom stepenu. Ne znam da li ste znali, ali svaka sudska odluke u prvom stepenu se može oboriti. Uvek možete da nađete neki razlog. Razlozi su često stupidni. Šta ih briga kad imaju odličan razlog da pronađu razlog. I obore presudu.
Tu je od pomoći i veliki problem kontinentalnog prava: praksa nije izvor prava. Pa dobijate dve dijametralno suprotne odluke po istom pravnom pitanju. Različiti ljudi po istim pitanjima dobijaju različite presude. Presude po narudžbi. I to je jedna od najvećih zamerki stranih investitora. Nepredvidivost. Čak i iskrivljeni i loši zakoni, kad se dosledno primenjuju, nisu toliko veliki problem za privredu, kao nepredvidive presude po narudžbi. To se zove pravna nesigurnost.
Sad taj viši sud ne samo da presuđuje u tom jednom predmetu, već i kreira sudsku praksu, koja onda utiče i na druge predmete. Srećom ima Vrhovni sud.
Zamislite sada korumpiran Vrhovni sud. Koji donosi svakave odluke po reviziji pravosnažnih odluka. Stomak da vam se okrene. Preinačuje pravosnažne presude i direktno lopovima dosuđuje pare ili imovinu. Srećom, ima Ustavni sud.
Zamislite sada Ustavni sud koji ne sudi po ovakvim predmetima. Godinama ništa ne radi. Ili odbija ustavne žalbe sa smešnim obrazloženjima. Srećom ima Evropski sud za ljuska prava ...
I onda nepravo postane pravo. Preko pravosnažne sudke odluke. Pa društvena imovina postane privatna. Pa nepostojeći dugovi postanu sudski utvrđeni. Srećom ima tužilaštvo.
Da li baš? A slobodno sudijsko uverenje? Da bi tužilaštvo moglo da se uključi, mora da ima dokaz o nameri sudije da ošteti nekoga i da za to uzme pare. Tužilaštvo ne može da procenjuje zakonitost sudskih odluka. I ne treba. To treba da radi sud. Tužilaštvo i policija mogu da se uključe kada saznaju za pare. A kako da znaju? Kako vi da znate, iako je očigledno da je nezakonito, kako da dokažete da je bila namera? Teško. Može da stavi sudiju pod mere i da ga/je prati i da tako prikupi dokaze. Da bi se ovo desilo, ove mere mora da dozvoli neki istražni sudija.
I ko treba da zaštiti ljude, imovinu, društvo od nezakonitih sudskih odluka i korumpiranih sudija? Ko može da procenjuje slobodno sudijsko uverenje?
Odgovor je: druge sudije. Najbolje sudije među sudijama. I time dolazimo do centralnog pitanja reforme sudstva: sudije koje kontrolišu sudije. I upravo to se nije dešavalo godinama, i upravo to je dovelo do stanja u kome smo: korumpiranog, nefunkcionalnog, nestručnog, nedostojnog sudstva. Dovoljno je 10% takvih sudija uz 90% stručnih i dostojnih, posebno na ključnim mestima u višim sudovima, da 70% javnosti kaže da je sudstvo uz politku najkorumpiranije u našem društvu.
Tu dolazimo do velike prepreke. Lekari ne čiste struku od nestručnih i korumpiranih lekara. Advokati ne čiste svoju struku od nestručnih i krumpiranih advokata. Tako ni sudije. Nigde pozitivne selekcije. Niko je ne traži. Ni ministarstva je ne traže. Kao rezultat imamo obratno: negativnu selekciju.
U skladu sa Zakonom o sudijama, predsedinci sudova, osnovnih, privrednih, viših i apelacionih treba da nadgledaju rad sudija u svojim sudovima i da pokreću postupke protiv onih koji nisu ažurni, koji pogrešno presuđuju, koji ne poznaju pravo, ili su očigledno korumpirani. Predsednici sudova godinama nisu radili svoj posao. Sigurno imaju odlične isprike. Teško je protiv kolega. Nisu pokretali postupke čije je pokretanje u njihovoj nadležnosti. Jer oni moraju znati najbolje.
I na kraju Visoki savet sudstva (Veliko personalno veće u prethodnim verzijama zakona) koje je jedino nadležno da kaže da sudija ne poznaje pravo, da donosi pogrešne odluke, i da razreši sudiju dužnosti.
Ovo je ono što treba da radi. Ne izbor sudija po nečijim listama bez obrazloženja. Predsednici sudova i VSS treba da shvate svoj posao kao jedini i pravi način odbrane društva od korumpiranih sudija i nezakonitih odluka.
Odbrane društva od neprava.