Već duže vreme se spremam da korenito promenim svoj pravac, smer i ugao gledanja na život u odsudnom pokušaju da postanem intelektualac, možda i neshvaćen ali svakako ponosan, svestan vremena koje neumitno curi kao iz pokvarene pipe dok oluje šibaju sumnjom izmučeni duh, kolebljiv pa što ne reći i zastrašen pred sudbonosnom odlukom.
Sada je vreme i ovo je mesto:
Proza je, dakle, passe. Živela poezija.
Predstavljam Vam svoj prvi samostalni poetski uradak , svestan da od poezije svakako ne može da se živi. Ali - ni umre, srećom.
O Saliven Roni
Kada bih recimo, sada,
ali baš sada, bio
O Saliven Roni
s tragom večitog stresa u uglu oštrog oka,
sigurne, mirne ruke i skoro pa
moderne frizure,
elegantnog, sporog koraka i sasvim lordovskih,
pomalo prezrivih kretnji...
Kada bih bar bio
Štulić Branimir Džoni,
(ali pre trideset leta)
sa stihom žestoke akcije
satkanim od bezobrazluka, ljubavi, uskraćenosti,
podsmeha
i sasvim neobične dikcije,
paranoično brzog pogleda ispod Rej Bana
i naslagama betona, genijalnosti i straha
na plećima pohabane „vijetnamke"...
...koliko bi to uopšte promenilo stanje
i saznanje
da je beli Ford koji upravo kliza mimo,
niz ulicu,
iznutra većma lepši i opasniji no spolja
i svakako seksiji,
jer seks se ovde sekundama meri, u prolazu,
u poluotvorenom prozoru i kao nehajnom okretu glave,
u lakom trep-trepu zelenosivom...
...koliko je to uopšte bitno, dok Ford lagano odmiče,
a gomila trubi budali što zuri
i, čija je to uopšte volja
što sam ovakav smušeni kreten -
a ne O Saliven Roni
ili Štulić Branimir Džoni?