U Komižu sam otišao uz pomoć Petra Lukovića. On je naime znao broj telefona Zorana Franičevića koji se, pošto su ga iz političkih razloga oterali iz Poleta, oženio komiškom devojkom i nastanio kod njenih na Visu. Tako da mi je Pera dao Zoranov broj; Zoran mi je dao telefon ambulante i deset dana kasnije ja sam se sa jednom torbom prtljaga i sa nekoliko baba u crnini iskrcavao iz trajekta na relaciji Split – Vis, na mol bez igde ikoga. Žene u crnom u sekundi su netragom nestale zajedno sa svojim svežnjevima. Bila je poslednja nedelja maja, sunčan dan. Na obližnjem kamenom zidu pisalo je «ŽIVILO ORUŽANO BRATSVO SRPSKOG I HRVATSKOG NARODA». Grafit je bio napisan masnom farbom, uredno.
Od grada Visa do Komiže vode dva puta. Jedan je stari i ode levom ivicom ostrva kroz polje na kome je nekada bio aerodrom, a danas su vinogradi, i kroz nekoliko sela, Podšpilje, Podhumlje, Podstražje, Podselje, Milna, itd. Drugi je noviji i kraći, ide preko Kostirne, koja je poznata po tome što u njoj kuću ima Dr Gordan Straka, zubar komiški.
Tim novijim prevezao me je ambulantni fića. Stan za lekara nije bio spreman pa su me smestili u hotel. Ispostaviće se da mi je soba iznad hotelske bašte i da ću sledećih dana biti nevoljni participant noćnih slovenačkih veselica bez kraja i konca.
U Komiži, u koju sam pristigao tog svog prvog dana, takođe nije bilo žive duše. Bilo je rano popodne, blještavo svetlo, toplo i prozračno. Mislim na ulice. Na ulice u tamošnjem smislu reči, one uske, krivudave, strme, kose i stepenaste prolaze ukrašene arhaičnim kapijama, niskim žaluzinama, mačkama, razapetim vešom i zvonkim glasovima žena. Te «ulice» specifično su obeležje ostrvskih naseobina koje bez obzira na svoje malene dimenzije jesu gradovi, a nikako varoši, ili sela.
Onda se odnekud, dok sam ja tako buljio u nepoznati mikrokosmos, ispred mene nacrtao Zoran Franičević. Znali smo se iz njegove poletovske faze života. U mojim očima on je bio The Urednik. Zato što je u sred najdosadnije i poprilično nervozne faze jugoslovenskog komunizma uspeo da pravi novinu koja je umela da zajebava vlast na inteligentniji i duhovitiji način od bilo čega što se prodavalo na kioscima naše tadašnje zemlje, kao i naših napaćenih zemalja u fazi posle rastura, evo sve do danas.
Bilo mi je drago što ga vidim. Hodali smo uličicom koja vodi od rive do gradske plaže. Pokazao mi je poštansko sanduče. Objasnio mi je zašto je toliko očuvanih kamenih kuća prazno i nenastanjeno. Jedan vlasnik, po pravilu, u Americi, drugi negde drugde i sad ne mogu da se dogovore oko eventualne prodaje, pa kuća zvrji prazna propada.
Došli smo do crkvice koja je činila zaleđinu šljunkovite plaže. U tu crkvu ću tokom sledeće tri godine ponekad svraćati na misu. U početku će moje prisustvo indukovati znatiželju nekoliko prisutnih gospođa i Don Šimeta koji će u okviru službe nadahnuto i vazda lamentirajući obrađivati poučnu temu najavljenu u novom broju "Glasa Koncila".
Poviše zvonika je strmina uređena kao park, tu smo Franičević i ja seli na klupu sa koje je pucao pogled na mirno, samo mestimično namreškano more i ostrvo Palagružu, koja se nije videla, ali koja je prema Zoranovoj tvrdnji bila upravo negde ispred nas.
Zoran je rutinskim i uvežbanim pokretima smotao mali džoint. Kad mi je ponudio dim odbio sam što sam ljubaznije mogao. Nisam hteo da pomisli da sam nekakav nakurčeni Beograđanin. Rekao sam mu da je moj trenutni životni moto «no sex, no drugs, no rock and roll». I rekao sam da sam ja Obelix kome čarobni napitak nije potreban da bi se suočio sa Rimljanima. Sve je to bila istina, osim onog za seks.
Zanimalo me je šta on radi. Piše nedeljnu kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji. Zbog te njegove aktivnosti kasnije ćemo često imati diskusije u kojima ćemo obrađivati likove Azema Vlasija, Vasila Tupurkovskog, Kaćuše Jašari, Slobodana Miloševića, Stipe Šuvara i drugih, tada aktivnih. U jednom momentu ponestaće mu snage za zamršeno klupko posttitovske političke zavrlame, tekstovi će mu postajati sve apstraktniji i on će, bežeći od «toplih ljudskih i životnih» tema koje ga nisu zanimale, pobeći od novinarstva.
Dok smo tog popodneva sedeli na klupi u parkiću više crkve zagledani u nevidljivu Palagružu, Zoran to nije znao. Dve lokalne devojke došle su na plažu i počele da skaču u more sa omanje stene. Taj prizor je naš razgovor odvukao na mnogo praktičniju i veseliju stranu.
«Lepo je u Komiži», konstatovao sam ja.
«E», složio se Zoran.
Nisam nikad i nigde, ni pre ni posle, uspeo da uočim kraću a višeznačniju reč od ove kojom je Franičević potvrdio da sam doneo ispravan zaključak posmatrajući te Komižanke koje su uletale glavom u vodu, onda se prskale, kikotale i plivale poput nekog ko je u moru rođen, odrastao i živeo srećno i za uvek.
Kada sam kasnije počeo da učim osnovne elemente komiškog jezika (a to nikako nije dijalekat, već autohtoni jezik, bitno različit od svih drugih, naročito od onog koji se govori u petnaestak kilometara udaljenom gradu Visu), počeo sam da razumem sva mnogobrojna značenja tog «e». Kad se ljudi sretnu oni jedno drugom ne govore uobičajene pozdrave, nema potrebe, nego lepo kažu: «E!». Važno je kako tu jednoslovnu reč akcentuju, od toga zavisi šta su oni u stvari rekli. Tako da to e može da znači obično «zdravo», a može i: «Dobar dan, osobito mi je drago što vas vidim!»; eventualno i: "Stranče, dolazim u miru. Želim da budemo prijatelji jer smo slični. Samo što sam ja dobar, pametan i lep".
Ako to e samo promrmljate, ono može da znaći: «»Treći put častiš», ili: «Aman, koliko li ćemo puta danas još da se sretnemo!».
U zavisnosti od količine emocija koje unesete u «e» onaj kome je upućeno moći će da zakljući da li ste lepo vaspitani, da li ste se naspavali, koliko vam je ručak bio prijatan i zasitan, u kakvoj ste relaciji sa njegovom ženom i da li vas njegova bučna dečurlija i ker užasno nerviraju ili vam je sagovornik naprosto antipatičan. Energijom koju ugradite u to e, demonstrirate da li vam je osoba pored koje ste prošli predavala matematiku, izvadila zub ili šutnula mačku. Po tome kako izgovarate «e», izoštreno komiško uho može da zaključi koji ti ono beše, ko su ti roditelji, gde stanuješ, imaš li nešto od škole i koga najviše mrziš: Višane, Splićane ili Zagrepčane. Uz odgovarajuću mimiku jedno e značiće: «Kad tad bićeš moja!», a isti taj samoglasnik već u sledećem momentu postaće: « Sprema se jugo, znam po tome što me seva u krstima».
Jugo na Zorana Franičevića nije uticao naročito. Njegova narastajuća melanholija imala je autonomiju u odnosu na vremenske prilike. Biće perioda za mog života u Komiži kada se nećemo sretati ni po tri meseca. Jednostavno, on će nestajati u meandrima svog paralelnog sveta, a ja ga neću uznemiravati.
Kada sam pre dve godine čuo da je umro, skoro da se nisam iznenadio.
(...)