Ovo, doduše, nije prvi put da se menjanje tante za kukuriku pominje, mada se o tome više ćutalo ili off the record šaputalo iza pozornice, ali prvi put to vidim detaljnije. Dakle, današnji »Blic« piše, a koliko videh svi slovenački mediji prenose:
»…Podela Kosova i razmena teritorija je glavna ideja oko koje bi Srbija želela da, uz posredovanje međunarodne zajednice, pregovara sa Prištinom nakon što Međunarodni sud pravde u Hagu izađe sa svojim mišljenjem o legalnosti proglašene nezavisnosti Kosova. Na tome se već duže radi i lobira u međunarodnim krugovima…
…Polazna osnova za pregovore jeste deviza da ne može jedna strana, u ovom slučaju Kosovo, dobiti sve, a druga izgubiti sve i da samo dogovor može da dovede do održivog i stabilnog rešenja koji bi obe države uveo u EU…
…računica, pojednostavljeno, izgleda ovako: sever Kosova se faktički ili na neki manje očigledan način sa veoma visokom autonomijom pripaja Srbiji, na način da Beograd ima vlast nad tom teritorijom. Za srpske manastire na Kosovu tražiće se eksteritorija ili neka vrsta potpune nadležnosti Srpske pravoslavne crkve nad njima. Kosovu se za uzvrat nudi deo Preševske doline većinski naseljen albanskim stanovništvom i, naravno, ono što je najveći adut u pregovorima - dobijanje stolice u Ujedinjenim nacijama…«
Ako bi uspelo, bi li to donelo konačni mir i pristojan, bezbedan pre svega, život ljudima koji tamo žive? Bi li ona sirota deca konačno mogla da rastu u miru? Jer ma koliko ta reč mir nama zvučala izlizana od prečestog korišćenja, mislim da je upravo ona vredna svih razgovora i mogućih dogovora.