Muhammad Ali je skroman čovek, ali ponekad voli da bude i slavan. Pre mnogo godina, u vreme najveće popularnosti Mike Gvozdenog Tyson-a, Ali pita Thomas Hauser-a poznatog sportskog novinara i publicistu:
- Ako bi se sada pojavio Mike Tyson na drugoj strani ulice, ko bi od nas dvoje privukao više ljudi?
- Ti
- Ako bi umesto Tyson-a bio recimo a Bill Cosby, ko bi privukao više ljudi?
- Ti
- Recimo da su tamo Little Richard, Chubby Checker i Chuck Berry, na čijoj strani ulice bi bilo više ljudi?
- Na tvojoj
Ali se već zagrejao i diže lestvicu visoko.
- Ako bih ja hodao ovom stranom ulice a Elvis Presley drugom, na čijoj strani ulice bi se okupilo više ljudi? - Biću iskren, u inostranstvu najverovatnije oko tebe, ali ovde u Americi mislim da bi više ljudi bilo oko Elvisa.
Tišina... Ali počinje polako i ozbiljno.
- Dobro ...,
a onda sa smeškom nastavlja
- To je zbog toga što je Elvis mrtav već duže vreme i ljudi bi mu prilazili da se uvere da li je to zaista on...
„ Kada je Ali nazvao sebe The Greatest još 1960 godine malo njih ga je shvatilo ozbiljno“, piše Reg Noble u Boxing Ilustrated Januara 1979 godine. „ Osamnaest godina kasnije nema potrebe da to ponavlja, Ali je uistinu najveći“, zaključuje Noble,“ ako se računaju njegovi sportski rezultati u ringu dokazao je bez sumnje da je najbolji bokser teške kategorije svih vremena.“
Tokom slavne karijere Ali nije izbegavao izazove i teške borbe. Više od četvrtine borbi su bile protiv nosioca titula u teškoj kategoriji – Joe Frazier (3), Ken Norton (3), Sonny Liston (2), Floyd Patterson (2), Leon Spinks (2), Ernie Terrell, Jimmy Ellis i George Foreman. Imao je nešto manji broj odbrana titula u karijeri (19) od Joe Louis-a (25), ali i podužu nametnutu pauzu u najboljim godinama. Pored svega uspevao je da postane tri puta svetski šampion u teškoj kategoriji u različitim verzijama.
Pored priznanja za nesporne sportske rezultate, urednik Boxing Illustrated Mr Noble malo drugačije vidi lični rat Ali-ja i države nazivajući ga self-imposed exile from the ring war.
“ Samovoljani egzil iz ringa od 6-Oct-1967 godine pa sve do 26-Oct-1970, period od tri godine i osam meseci, ukrali su Muhammad Ali-ju najbolje godine ... Ali je izgubio podršku nekih bokserskih zaljubljenika i navijača odbijajući da pristupi US Army, bez obzira što je istorija pokazala da je bio u pravu.“
U istom izdanju Boxing Illustrated nalazi se i njihova rejting lista boksera u deset kategorija.
U teškoj kategoriji je Ali na prvom mestu, a u poluteškoj naš Mate Parlov (naš - sportska jugonostalgija).
Kako je izgledao samovoljni egzil Ali objašnjava u jednom od rethih televizijskih pojavljivanja u javnosti krajem 1969 godine u The David Frost Show-u:
- Misliš li da ćeš imati upošte neku šansu da boksuješ ponovo?
- Dobro, radije neću komentarisati takvu mogućnost, jer očekuju me dva veća sudska procesa, ilegalno prisluškivanje moje malenkosti i Matrin Luther King-a kao i nekoliko drugih ljudi za koje su vladini službenici zainteresovani. Tu je takođe i moj prigovor sudu na kaznu od pet godina zbog odbijanja pristupanju vojsci. Kada se sve ovo završi, i ako bude uspešno, tek tada ću biti u mogućnosti da odgovorim na ovo pitanje o povratku u ring.
Nešto kasnije u Esquire-u iz Novembra 1969, u članku Irvin Shaw-a – Muhammad Ali and the Little People, Ali priča svoju priču:
Tu skoro prolazio sam kroz Mississippi obilazeći škole i držeći govore... Mojom dugačkom limuzinom...Kojom često putujem, jer ne volim da letim... Izađe vlasnik ispred restorana i reče
- Čime mogu da te uslužim dečko?
- Dečko, iznervirano će moj pratilac koga sam morao da smirujem
- Toalet?
- Dobro, dobro, ali mislim da toalet ne radi
- Hvala gospodine. Ja sam osvajač zlatne Olimpijske medalje. Ja sam Muhhamad Ali, Cassius Clay. Ja sam svetski šamipon u boksu. Vi tražite da se borim za Ameriku, a ne dozvoljavate mi ni toalet da koristim...
Iz prespektive Floyd Patterson-a bivšeg šampiona u teškoj kategoriji (In defense of Cassius Clay, Esquire Aug 1966), katolika i Ali-jevog svojevremenog oponenta, uticaj Malcolm X-a i Black Muslims-a je promenio skromnog mladića koga je on upoznao u Rimu u Olimpijskom selu. Crni sportisti, poput Pattersona i Joe Louis-a, su uglavnom branili Ali-ja izostavljajući društveno politički angažman, za razliku od belih koji su imali stav sličan Rocky Marciano-u:
„On nije loš šampion..., Ne u ringu. Radi se o dvostrukoj ličnosti, dečku koji može da se bori i dečku koji je nepredvidiv. On može da bude dobar ili loš dečko. Ali stvar sa njegovim patriotizmom stoji vrlo loše, govori i radi mnogo loših stvari.“
Sećajući se šezdesetih godina jedan od velikih Ali-jevih oponenata, takođe šampion u teškoj kategoriji, Joe Smokin Frazier kaže:
„Zvezda dekade je bio Cassius Clay, koga sam ja zvao the Butterfly. Za njega se čulo 1960 godine kada je osvojio zlato na Olimpijadi i tada su ljudi počeli da pričaju o njemu. Neki su voleli da on bude poražen, neki da i dalje pobeđuje, ali je nesporno da je mogao da se bori. Bio je veliki i vrlo dobro se kretao. Porazio je nekoliko dobrih izazivača u teškoj kategoriji i Februara 1964 je šokirao svet, kao što je to i najavio, kada je porazio Liston-a i osvojio šampionsku titulu. Kasnije je promenio ime u Muhammad Ali i postao Musliman. To je bio početak njegovih nevolja. Odbranio je titulu devet puta. Ali tada je počeo rat u Vijetnamu, i Ali je bio mobilisan. Odbio je da primi oružje shodno svom religioznom opredeljenju, a US vlada mu je oduzela titule i ukinula licencu za borbe u ringu...“
U Stern-u is Septembra 1966 pored podužeg intervjua sa Eva-om Windmoller, ima veći broj odličnih fotosa, a vidi se i Ali-jeva limuzina koju je on pominjao...