In memoriam| Život

Druga smrt

dirtyharry RSS / 27.08.2010. u 18:48

20070201womanjpeg.jpgKažu da je blog lični dnevnik, pa onda neka bude.

Imala je tada samo nekoliko meseci života više od mene. Upoznali smo se u selu. Došla je početkom tog leta kod svoje rodbine. Ja sam svako veče posle celodnevnog posla po njivama trčao na košarkaško igralište u školskom dvorištu da proverim ima li ko bolji, a ako nije bilo onda bar da potvrdim svoje mesto na tronu.

Svi su je gledali kao uobraženu Beograđanku što nikako nije bila ali je na fin način puštala sve oko sebe da misle šta hoće totalno ignorišući zle jezike. Jednom kada je veći deo ekipe na terenu zakazao iz nekog razloga, pojavila se ona. Htela je da igramo jedno protiv drugog. Zašto da ne? Pobedio sam sa tesnom razlikom ali je primetila da sam je puštao pa je tražila revanš u vidu jednog pića u obližnjem kafiću. Tako je sve počelo.

Sve je bilo lepo dok je bila tu. Posle nekog vremena se vratila nazad. Nedostajala mi je. Osim telefonskih poziva, nije bilo drugog načina komunikacije. Ja sam par puta bio u Beogradu kada sam imao gde da prespavam, slagavši moje da ću biti kod školskog druga. Teško da možeš da prevališ više od dvesta kilometara do Beograda a da niko ne primeti da te nema.

Jednom prilikom mi je rekla da moram što pre da dođem jer ima nešto važno da mi kaže. Nije htela telefonski, moralo je da bude uživo. Plašio sam se šta li to sada može da bude. Čim su se složile sve kockice, otišao sam. Ionako sam jedva čekao da je vidim.

Čekala me je na autobuskoj stanici prekrštenih nogu, sa rukama iza leđa. Smešila se. To je bio dobar znak, nije ništa ozbiljno. Volela je iščekivanja, nije volela ništa iznenada, na prepad, dok sam se ja polako pržio kao u tiganju ne znajući i dalje o čemu se radi.

Ja:”Hoćeš li da mi kažeš šta je to toliko važno?”

Ona, smešeći se:”Hoću, ali još nije pravi trenutak...”

Ja:”Znaš da sam nestrpljiv. Kada će biti pravi trenutak?”

Ona:”Uskoro.”

62938690.jpgŠetali smo Beogradom, uzduž i popreko. Konačno kada je ugledala jedan par sa bebom u kolicima me je pitala:”Šta misliš da i mi imamo jednu bebu?”

Bio sam totalno zatečen i zbunjen pitanjem, onako pravo ko grom iz vedra neba. Lepo je bilo sve to ali sam odmah razmišljao gde i još važnije od čega ćemo da živimo, a o školi i da ne govorimo. Znam da bi se moji šlogirali na licu mesta.

Ja:”Pa možda nekad. Odakle ti sad to odjednom?”

Ona:”Nije odjednom, ima već dva meseca. Trudna sam i za nekoliko meseci ćemo imati bebu. To je ta velika stvar. Išla sam kod lekara dva puta i potvrdio je.”

Bio sam totalno pogubljen i zatečen. Na kraju i uplašen. Milijardu pitanja su mi se vrzmala po glavi. Šta? Kako? Koliko? Nisu mi kolena zaklecala tada, nisam hteo da pobegnem ali sam se plašio da će možda takav neki napad da me sustigne svakog momenta.

Sada sam znao da će moji da se šlogiraju sigurno ali kada je beba tu onda se nema gde. To je na prvom mestu. Nisam se usuđivao da je pitam da prekine trudnoću, jer ni sam nisam bio načisto da li i sam to želim. Mnogo novosti za jednog, taze punoletnog junošu.  

Dalja šetnja me je pribrala.

Ja:”Ako hoćeš da imaš bebu, moraćeš da prestaneš da pušiš. Znam da samo pućkaš po par cigareta dnevno ali moraćeš da mi obećaš to.”

Ona:”Nemam više cigareta, evo, kupi mi ti zadnju paklu kada naiđemo na sledeći kiosk i dajem reč da ću prestati.”

Onako se šeretski nasmejala. Nisam znao da li to stvarno misli ili ne, ali sam pristao. Sa druge strane ulice, na raskrsnici se pojavila trtafika. Rekao sam joj:”Idem da ti uzmem tu paklu, a ti čekaj tu ako hoćeš da dobiješ to svoje zadnje sledovanje duvana.” Nasmejala se i mahnula mi. Prešao sam ulicu, i počeo da prebiram po džepovima neki sitniš koji je zafalio leđima okrenut ulici. U tom trenutku se čula jaka škripa kočnica, uplašeno sam se okrenuo jer sam imao osećaj da kola idu pravo na mene. Vidim samo kako crni veliki džip zatamnjenih stakala proleće preko mesta gde je stajala ona i udara neverovatno jako u betonsku žardinjeru neke kafane.

Nije više stajala na rubu trotoara. Neka žena je vrisnula. Sigurno je prošlo desetak sekundi kako sam došao sebi i mogao ponovo da komadujem nogama. Potrčao sam preko zaobilazeći zaustavljene automobile. Ležala je na zemlji desetak metara dalje. Kleknuo sam pored nje ne znajući šta da radim. Krv joj je išla iz usta i nosa. Gledala me. U uglu oka joj se videla suza. Stavio sam joj ruku ispod glave, drugom rukom sam joj uzeo njenu ruku. Pokušala je nešto da kaže, otvorila je usta ali reči nije bilo. Stegla mi je ruku i polako zatvorila oči. Malo sam se pribrao, polako joj spustio glavu na asfalt i počeo da lupam na sve prozore u prizemlju zgrada što sam jače mogao. ”Zovite hitnu i policiju”, urlao sam kroz suze iz sveg glasa. Prošao sam besno pored džipa da vidim ima li preživelih tamo ali ništa nisam mogao da vidim ni da priđem koliko je bio smrskan.

Hitna je brzo došla i odvezla je u bolnicu. Ostale koji su bili u džipu nisu mogli da izvuku pa su dolazili vatrogasci. Tu noć sam proveo u bolnici. Niko ništa da ti kaže. Svi te pitaju a šta si joj ti? Šta sam joj ja? Zar je bitno šta si nekome da ti kažu u kakvom je stanju, ko da ljudi nemaju pametnijeg posla nego da se raspituju za stanje pacijenata koji im nisu ništa. Oteklih i krvavih očiju sam uhvatio jednog lekara za mantil i zapretio da ću da odrobijam nekog ako ne dobijem neku informaciju. Dotični mi je dao tabletu za smirenje dovoljnu da smiri nosoroga, koju nisam osetio da je delovala ali mi je posle nekoliko minuta saopštio ono čega sam se najviše plašio i izbegavao svo to vreme dok sam bio tamo. Istinu.

Doktor:”Učinili smo sve što smo mogli ali nažalost bilo je prekasno. Imala je previše unutrašnjih povreda, nekoliko rebara je polomljeno i probilo pluća. Unutrašnja krvarenja su vidljiva na više mesta, čak i da je tog trenutka bila u operacionoj sali, ne bi bilo teoretske šanse da je spasimo. Ako vam je za utehu, umrla je brzom smrću.”

markerdrawingwomanhat.jpgKoliko ljudi čuje najradosniju i možda najtužniju vest u istom danu. Da li je najtužnija ne znam ali mene je pogodila i prodrmala iz temelja. Tog dana kada je ona umrla, umro je i deo mene. Još uvek sam imao tragove njene krvi na rukama. O, kako sam samo bio besan. Na vozača džipa, na sebe, na ceo svet. Zašto je tako morala da završi svoj život? Niko ne zaslužuje da umre na takav način. Vozač je poginuo na licu mesta, ali da nije, gonio bih ga do Božije kuće. Da li bi nešto bilo od nas? Ko to može da zna ali niko nije zaslužio takvu smrt.

Ponekad pomislim da li bi bilo drugačije da sam ja bio tu umesto nje? Da li bih imao vremena da se sklonim, da li bih preživeo takav udarac? Možda. Ono što se desilo u tih par minuta mi je sigurno promenilo život. U teškim trenucima stari ljudi kažu ”dole (zemlja) je tvrdo, gore (nebo) je visoko”, moraš da se nosiš sa mukama kako znaš i umeš, da nastaviš dalje da živiš. Ja sam nastavio nekako. Nije bilo lako, ali nikad i nije, zar ne? Da li sam srećan sada? Jesam, ali i posle toliko godina neke trenutke ne možeš da izbrišeš iz sećanja a ja i ne želim jer to nikako ne bi bilo fer prema jednom tako dobrom stvorenju kakvo čovek ima retko prilike da sretne. Ja sam samo u svoj toj gužvi imao tu sreću i nesreću, više nesreću no sreću i još jedan razlog da mrzim Beograd što mi je tada dao i uzeo sve.

Kako godine prolaze sve ređe mi dolazi napamet, ali je dovoljno da vidim u vestima neku vest o saobraćajnoj nesreći i da se sve ponovo vrati. Sve slike, svaki frejm tog filma duži od godine dana. Kažu da ljudi umiru dva puta. Drugi put kada ih zaboravite. Ovo je za tebe, nikada te neću zaboraviti.

Danas ja imam mnogo godina života više od nje.



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana