Mrzim dočeke naših sportista. Ako ne računamo onaj doček košarkaša 1995. godine, koji je bio spontan i iskren, sve drugo je bilo isiljeno copy/paste sTanje. "Igra rokenrol cela JUGOSLAVIJA" i ostale dobro znane limunadice, Dejan Cukić i čuveni balkon. Telegrami čestitki od svih poznatih političara, funkcionera.
A sad neuspeh, četvrto mesto. Tek četvrti na svetu, pih! Kad nisu prvi kome trebaju?
Najmlađa ekipa na turniru, strašno pokradena u polufinalu od strane sudija, dala je sve od sebe. Timski duh, srčanost, borba za svaku loptu. I umesto da sada kad im je najpotrebnije neko organizuje doček, niko ništa ne preduzima. Zar ne bismo trebali da pokažemo toj deci da smo ponosni na njih i Dušana Ivkovića, čoveka koji je vaskrsao našu košarku? Zar ne bismo trebali da selektoru stavimo do znanja da nam je svima važno da ostane selektor?
Da su fudbaleri osvojili 4. mesto dočekao bi ih ceo Beograd. Ovako, košarkaši nas navikli na zlato, šta ima da se slavi četvrto mesto!?
Za mene naši košarkaši jesu šampioni! Osim toga, imamo 5 svetskih zlata, ni jedno olimpijsko. Čekamo London!