autor teksta: dr Davor Džalto
Nije neophodno objašnjavati značaj ove teme kao ni potrebu da se o njoj razgovara, u kontekstu najskorijih dešavanja. Više puta su se u poslednje vreme mogli čuti komentari o „tradicionalnim” i „hrišćanskim” vrednostima i neophodnosti da se one brane kada su ugrožene, pa makar i nasilnim sredstvima. Ovo pitanje zaslužuje posebnu pažnju, jer se isuviše često dešava da se hrišćanske, pravoslavne vrednosti zloupotrebljavaju i da se pozivanjem na njih legitimišu sasvim nehrišćanski ciljevi.
Gledajući i čitajući reakcije na dešavanja koja su se odvijala na ulicama Beograda u nedelju, 10. oktobra, leta gospodnjeg 2010., stekao sam utisak da je došlo do ozbiljne konfuzije u interpretaciji, svima je valjda već jasno, užasnih događaja.
Kratak rezime: najavljena je i održana gay parada, tzv. „parada ponosa” (radi lakšeg snalaženja u tekstu nazvaću je parada br. 1) a, sa druge strane, najavljen je i potom održan protest protiv iste. Ova dva događaja bi bilo moguće povezati i raspravljati istovremeno o njima i njihovom odnosu prema tradicionalnim i hrišćanskim vrednostima da je ovo drugo (parada br. 2) zaista bio protest. Ali nije. Ono što se odvijalo kao, tobož, reakcija na „paradu ponosa”, bilo je najprečišćenije nasilje, uništavanje grada i napadi na službena lica, čiji je krajnji cilj bio direktan, fizički sukob sa učesnicima parade br. 1, pri čemu samo možemo zamisliti šta bi nakon toga usledilo.
Upravo zbog ove činjenice, zbog razmera i oblika nasilja do kog je došlo, nije moguće ova dva događaja dovesti u neposrednu i logičnu vezu. Samim tim, bilo kakav pokušaj da se pronađe makar i najpovršnije opravdanje ili reči razumevanja za divljanje „mladih ljudi” (konstrukcija preuzeta iz jednog tv programa) tako što će se to objasniti reakcijom na paradu br. 1 je, po mom mišljenju, lišen svakog morala i smisla.
Gledajući i slušajući pokušaje pronalaska opravdanja za destrukciju glavnog grada, u „isprovociranosti” već navedenih „mladih ljudi” i njihovoj „frustriranosti” nametanjem njima neprihvatljivih vrednosti (opet citati iz tv emisija) situacija mi je počela delovati nadrealno. Pogotovu su tom nadrealizmu doprineli pokušaji nekih „hrišćanskih” i, konkretnije, „pravoslavnih” opravdavanja nasilja (uprkos jasnom saopštenju koje je tim povodom izdao Sveti Arhijerejski Sinod). Osnovna ideja koju smo mogli čuti glasi da „mladi ljudi”, pored toga što su frustrirani, zastupaju i tradicionalne i hrišćanske vrednosti, te da je, iz perspektive tih vrednosti, gay parada neprihvatljiva (a to znači da neće biti zgoreg i ako malo namlate učesnike iste).
Ovakva logika je, naravno, izmeštena iz bilo kakvog razumnog diskursa, i ako je razumljiva mogućnost njenog funkcionisanja u kontekstu bezumnog nasilja, svakako to nije u kontekstu analize i pokušaja razumevanja tog nasilja. Pojednostavljeno rečeno, logika je sledeća: moj komšija je obukao crvene cipele, koje mi se uopšte ne sviđaju, čak me iritiraju, i ja sam, budući isprovociran time, otišao i zapalio nekoliko zgrada, obio nekoliko izloga i čak bih ubio i tog komšiju da me policija nije sprečila. Sva navedena dela su stoga sasvim razumljiva i mogu se opravdati ako se ima u vidu njihov povod (moda kojoj je sklon moj komšija). Naravno, gay parada nije isto što i komšijine cipele, ali je logika ista. Da jeste ista imamo, nažalost, i više egzaktnih potvrda. Po toj logici, kada god je neko frustriran, sklon delikvenciji, nezadovoljan nečijom politikom, mišljenjem ili situacijom u kojoj se nalazi ili jednostavno duševno poremećen, on ima sasvim legitimno i razumljivo pravo da ruši, premlaćuje, ubija… i to pravo je u Beogradu obilato korišćeno proteklih godina i decenija.
Da bi, dakle, bilo kakva razumna diskusija o nedeljnim događanjima i njihovom odnosu prema tradicionalnim i hrišćanskim vredonostima bila moguća, neophodno je posmatrati ova dva događaja (parada 1 i parada 2) kao fenomene koji međusobno ne stoje u neposrednoj i uzročno-posledičnoj vezi.
Ako sada probamo da ove dve parade (gay paradu i paradu nasilja), svaku za sebe, razmotrimo sa pozicija tradicionalnih i hrišćanskih vrednosti, opet se susrećemo sa jednom konfuzijom, tako čestom u medijskoj sferi. Neophodno je najpre videti šta su i u kakvoj su vezi „tradicionalne” i „hrišćanske” vrednosti? Između ovih vrednosti se, po mom dubokom uverenju, ne može ni približno uspostaviti znak jednakosti. Postoje tradicionalne vrednosti koje nisu hrišćanske, kao što postoje i hrišćanske vrednosti koje nisu tradicionalne. Primera radi, patrijarhalni oblik uređenja porodice (npr. sa dominantnom, autoritarnom figurom oca i inferiornom ulogom žene koja je svedena na kućnu pomoćnicu + sredstvo za razmnožavanje) može biti (i često jeste) tradicionalna vrednost nekog društva, ali sam taj model nema ništa zajedničko sa hrišćanstvom, naprotiv, suprotan mu je.
Samim tim, neophodno je odvojiti ove kategorije i posebno raspravljati o vezi svake od ove dve grupe sa nekim trećim ili četvrtim fenomenom. Pošto je ovo veoma opširna tema, zadržaću se ovom prilikom samo na kratkim napomenama.
Parada br. 2 i vrednosti
Pitanje pozivanja na vrednosti kao načina da se legitimizuje nasilje više je nego provokativno. Otkuda uopšte nekom pojedincu ili grupi ljudi unutar jednog društva ideja da vrednosti u koje veruju nasilno nameće drugima? O kakvom shvatanju prava se ovde radi? Ovo pitanje zalazi u samu srž toga kako mi shvatamo život u zajednici, kako shvatamo lične i političke odnose. Kakvim se to vrednostima može pravdati napad i nasilje nad drugim i drugačijim? Porodičnim? Oni, dakle, koji veruju u vrednost ljudskog života preko vere u vrednost rađanja, dakle dolaska novog života na svet, istovremeno žele nasilje nad životom nekog drugog i destrukciju tog života, zato što taj drugi ne želi da direktno participira u rađanju novog života (iako možemo pretpostaviti i da generalno nema ništa protiv razmnožavanja onih koji to žele)? Ne postaje li onda to i takvo promovisanje porodičnih vrednosti sasvim temeljno protivljenje životu?
Možda se, sa druge strane, napad na drugog i drugačijeg (samo zbog te drugosti) može pravdati hrišćanskim vrednostima? Čini se da je tu opet na delu (po ko zna koji put) logika Velikog Inkvizitora. Kakva je to hrišćanska svest koja može inspirisati ili legitimisati gotovo neograničenu mržnju, agresiju, destrukciju? Da li su osnova za to Hristove reči o dvema najvećim zapovestima „Ljubi Gospoda Boga svoga” i „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Mk 12:30-31). Zamislite kada biste tražili od nekog učesnika parade br. 2 da ljubi učesnike parade br. 1 kao same sebe!? A Hristos traži upravo to i ništa manje od toga (naravno, možda ne na način na koji bi to učesnici parade br. 1 mogli poželeti). Štaviše, traži od svojih učenika da ljube svoje neprijatelje i da se mole za one koji njih progone (Mt 5:44). U ime hrišćanstva (onako kako ga neki pojedinac ili grupa razumeju) previše često dolazi do odricanja od Hrista. Tamo gde ne postoji ugrožavanje drugog i nasilje nad drugim, sloboda svakog ljudskog bića se mora poštovati, čak i ako ona vodi u autodestrukciju (pri čemu ostavljam otvorenim pitanje da li same parade mogu biti jedan oblik nasilja).
Ako se sad okrenemo, tzv. tradicionalnim vrednostima, pored porodičnih koje sam već naveo, ponovo dolazimo do paradoksa. Kakva je to tradicija i njene vrednosti koje inspirišu destrukciju i autodestrukciju? Da li je to ista tradicija u kojoj nikada (osim nekoliko puta) nije bilo osvajačkih već isključivo odbrambenih ratova? Da li je to tradicija dobrih domaćina i gostoprimljivosti? Da li je to tradicija vere da je „zemaljsko zamalena carstvo a Nebesko uvek i doveka”?
Bila bi, naravno, uvreda za prosečnu inteligenciju odgovarati na ova pitanja.
Parada br. 1 i vrednosti
Pošto je bilo kakav pokušaj utemeljenja ili pravdanja pljačke, nasilja i agresije na hrišćanskim vrednostima nemoguć u uslovima bilo kakvog racionalnog diskursa, neophodno je osvrnuti se ukratko na drugi, odnosno prvi, deo nedeljnih dešavanja i problem odnosa te parade i onoga što ona predstavlja i vrednosti o kojima je bilo reči. Jer, kako smo takođe u medijima mogli čuti, nije sporno da nasilje treba osuditi ALI su same naše tradicionalne i hrišćanske vrednosti protivne gay paradi i homoseksualizmu uopšte (te je stoga nasilna reakcija očekivana, ako ne i razumljiva).
Tu smo već, po prvi put, na razumnijem terenu. Ako, dakle, odbacimo akte „mladih ljudi” i nazovemo to pravim imenima – kriminalom, huliganstvom, nasiljem, varvarstvom, napadom na Ustavom zagarantovana prava i sl. –– onda mi se čini mogućim razgovor o suprotstavljenosti tradicionalnih i hrišćanskih vrednosti onome što gay parada promoviše.
Šta je, međutim, adekvatna reakcija na tu suprotstavljenost koja bez sumnje, barem što se hrišćanstva tiče, postoji?
Razgovor. Diskusija o tome zašto, na koji način i u kojoj meri su ove vrednosti suprotstavljene i na koji način ih je moguće artikulisati. Takav razgovor bi pomogao i jednima i drugima da dublje razmisle o sopstvenim vrednostima i njihovim implikacijama. Nije sporno da stav hrišćanina ne može (ili teško da može) biti blagonaklon prema homoseksualizmu, kao što nije iznenađujuće ni to da hrišćani imaju negativan stav prema abortusu na primer, kao i prema mnogim drugim pojavama u savremenom svetu. Takođe nije sporno da se mnoge problematične stvari danas nameću kao a priorne vrednosti u koje treba bespogovorno verovati. Nenasilje ne znači da sve treba prihvatati, odobravati, sa svim se slagati.
Ali ono što je svakako sporno jeste mržnja i destrukcija, u kojima nema ničeg hrišćanskog. Mržnja prema drugom čoveku je, pogotovu ona fanatična, za hrišćane i Crkvu, uvek znak slabosti. Jedini mogući odgovor hrišćana na mnogobrojne pojave koje su sa hrišćanske tačke gledišta grešne (a sa kojima se pre svih i sami hrišćani nose) jeste osuda greha ali ne i odbacivanje grešnika. Mrzeti grešnika zato što postoji mržnja prema grehu jeste za hrišćane samoubistvo.
O svemu što je sporno preostaje, dakle, jedino razgovor. „Neka vaše reči budu blage a argumenti jaki”, često je ponavljao patrijarh Pavle. Nije pominjao ništa o jakim pesnicama i sočnim psovkama kao oružju sticanja hrišćanskih vrlina.