Zato što je Hilari rešila da svrati na kafu, krenuo sam mnogo ranije nego što bih to inače učinio, već unapred iznerviran mogućnošću da zakasnim na književno-istorijsko veče sa Dubravkom Stojanović. Ispostavilo se, međutim, da je Hilari na saobraćaj delovala neočekivano blagotvorno, te sam most prešao veoma brzo, i to u polupraznom autobusu, pre svega zahvaljujući kontrolorima GSP-a koji okupirali sve ulaze, pa su njihove fluorescentne uniforme na vreme poslale signal ljudima da ne ulaze bez karte, a reče baš skoro jedan moj poznanik "tako je malograđanski plaćati loš gradski prevoz"; malograđanin ja se tako, sa svojom malograđanskom mesečnom kartom, veoma udobno odvezao do svog odredišta i tamo stigao pola sata pre dogovora sa JV-om, što mu je omogućilo da provede vreme u antikvarnici u Brankovoj ulici i dovede sebe u iskušenje da potroši previše para na dve knjige Karen Hornaj.
Uz pivo, jeger, za moj ukus previše duvanskog dima i melanholičnu muziku gospodina Hegartija i Džonsonovih, dočekasmo prilično nestrpljivo početak promocije Dubravkine knjige eseja Ulje na vodi. Bez mnogo zamarajuće priče, voditeljica je Dubravku gurnula u priču o eliti u Srbiji, i o tome kako je ona bila faktor usporavanja društvenog razvoja, umesto da bude, baš suprotno, predvodnik emancipacije srpskog društva. Ona govori o populizmu kao jednoj konstanti u srpskoj politici, o tome kako elite veoma perfidno podmeću taj večito popularni i apstraktni "narod" pod svaki svoj poraz, kako bi zabašurili sopstvene promašaje. Dubravka zatim svoje teorije potkrepljuje gomilom primera koji u publici izazivaju kikotanje, meškoljenje, osmehivanje, a neretko i glasan, grohotan smeh. Govori o radikalskim paničnim strahovima od železnice, o polemikama oko vakcinacije ili pak, meni najdraža priča, o radikalskom protivljenju izgradnji dvospratnih kuća u Beogradu. "Vi se smejete sa mnom večeras", rekla je, "i to upravo govori koliko se mi nismo pomerili od takvog načina razmišljanja, vi to prepoznajete, to je još uvek naša svakodnevnica." Ona veoma direktno dovodi u pitanje demokratske tradicije u Srbiji i pokazuje da su razvoj demokratije i parlamentarizam postojali samo na papiru, a postavlja istovremeno jedno još fundamentalnije pitanje: da li smo i dva veka kasnije ostali jedno predmoderno, autoritativno društvo? I ako je tako, kakvu odgovornost za to snose društvene elite, na neki način gotovo ironično, odreda školovane u toj istoj Evropi od koje uspešno "čuvaju" Srbiju?
JV i ja komentarišemo među sobom koliko je zastrašujuća Dubravkina priča. Dubravka ne koristi tu reč, ali JV to naziva tradicijom nazadnjaštva, reči koje u meni i posle piva jednako teško odzvanjaju. Negde se kroz priču provlači parafraza Dobrice Ćosića, "zaostalost kao prednost", premda ne znam da li ga je to parafrazirao JV, Dubravka, ja ili neko iz neposredne okoline, budući da je u Gradu bilo taman toliko ljudi da se disalo na granici prijatnosti.
Iz priče o elitama i njihovom kompleksu niže vrednosti prema Evropi, ona prelazi na analizu naše bolne sadašnjosti i priča o "mladim ljudima", kako se ovih dana nazivaju huligani i fašisti, i govori o tome da su slični "mladi ljudi" pre jednog veka moderirali slobodu štampe, demolirajući novinske redakcije i štamparije. U tom trenutku, već je jasno da su ljudska prava savremeni ekvivalent kontraverze oko dvospratnih kuća u Beogradu. Dvospratne kuće smo, eto, dobili i trospratne i četvorospratne, ali kako shvatam iz priča o gradnji novobeogradskih blokova od pre par godina, nebodere i dalje ne želimo. Ne valja baš preterivati.
Još dva piva i jedan jeger kasnije, Dubravka privodi kraju svoje izlaganje i voditeljka pita ima li nekih pitanja iz publike. Primičem se JV-u i prokomentarišem da pitanja nemam, ali da mogu da joj izjavim ljubav, ako se to računa. On mi to ne savetuje; ljubomoran je, mislim se. Pitanja je naravno bilo i to toliko da je u jednom trenutku voditeljka odlučila da veče završi, a publiku zamoli da u neformalnom ćaskanju sa autorkom zadovolje svoju radoznalost. Bezveze, pomislim. Kreće muzika, Dubravka uzima čašu vina i pridružuje se stolu do našeg i započinje razgovor sa svojim studentima. JV i ja se na kratko dvoumimo da li da joj postavimo nekoliko pitanja koja su nam se vrzmala po glavama, a koja se tiču izgradnje "idealnog pretka", priče o tome kako je Draža od kolaboracioniste postao heroj, ali se naposletku ipak odlučujemo da to ostavimo za neki drugi put. JV dovršava cigaretu, ja ispijam pivo i počinjemo da razmišljamo o kineskoj hrani.
Dok na Trgu sedimo na klupi i jedem prilično ljutkastu kinesku hranu, ja razmišljam o mom želucu koji je to veče pretrpeo ogromnu traumu, a JV komentariše kako je ogromna tragedija što ga istoriju u školi nije učio neko poput Dubravke Stojanović, i ja nemam izbora nego da se sa tim složim. Da mi je neko nekada objasnio da istorija može da bude bilo šta drugo osim istorije ratovanja ili istorije mržnje, da može da se posmatra kao preplitanje različitih niti koje zajedno kroje sadašnjost, dakle našu stvarnost, svakodneni život, umesto kao gomilu mrtvih slova na papiru, brojki i imena koje je potrebno memorisati, možda bih se i potrudio i ranije shvatio koliko je ozbiljna, koliko važna i koliko interesantna ta istorija.
Dubravka je tokom večeri govorila i o seminarima koje je organizovala kako bi nastavnike širom Srbije naučila da koriste istorijske čitanke sastavljene sa ciljem da učenicima omoguće da sagledaju istorijske događaje iz različitih perspektiva, kako bi videli da nema jedne i konačne istorijske istine. Pokušaj, ne da se balkanski narodi naprasno zavole i pomire, ali makar da postanu svesni da oko njih žive neki drugi ljudi koji imaju neke druge poglede na iste istorijske događaje. To zvuči toliko dobro, da moram da pomislim da je projekat osuđen na neuspeh. Ali takva je, naposletku, istorija Dubravke Stojanović - optimistična, dobra... dobronamerna.
U knjizi Ulje na vodi, ona ovako piše: Ako prihvatamo da istorija nije mističan tok, onda prihvatamo i mogućnost da rekonstrukcijom trenutaka kada su donete odlučujuće odluke možemo racionalno da pristupimo analizi uzroka koji su nas doveli tu gde jesmo. (...) Ako bismo, na primer, prihvatili da smo u prošlosti zbog visoke cene propustili mnoge modernizacijske vozove i zbog toga platili još više, možemo li da probamo da uđemo u kompoziciju koja danas stoji na koloseku i čeka na nas?