In memoriam| Literatura| Život

O "Tisi", Vujici i crvenom gerberu

Jelica Greganović RSS / 16.11.2010. u 16:44

75044307.jg9gNe9h.jpgU sredu, 17. novembra, u 12 časova, u Beogradu, u prostorijama Srpskog književnog društva (Francuska 7), biće održana promocija časopisa za književnost i umetnost, »Tisa«, broja koji je posvećen pesniku, Vujici Rešin Tuciću.

 

Vujica je bio veliki pesnik. I još veći čovek. Spadao je među retke ljude koje, ako imate sreće, sretnete zato da bi ste videli da priroda ne može uvek da stisne sve što da u šaku tela.

 

 

 

U sredu, 17. novembra, u 12 časova, u Beogradu, u prostorijama Srpskog književnog društva (Francuska 7), biće održana promocija časopisa za književnost i umetnost, »Tisa«, broja koji je posvećen pesniku, Vujici Rešin Tuciću.

 

 To je valjda zbog jeseni koja napolju curi sa lišća. Prezrelo žutog. Koje joj pomaže da liči na svoju kič kopiju na otužnom Vilerovom goblenu. Izbockana maglom. Vez joj ometa vetar.

I zbog toga što neću stići na ovu promociju, a trebalo bi.

Vujica je bio veliki pesnik. I još veći čovek. Spadao je među retke ljude koje, ako imate sreće, sretnete zato da bi ste videli da priroda ne može uvek da stisne sve što da u šaku tela.

Od te jeseni mi se vrte slike i pretiču iseckana sećanja.

Na vejavicu i crveni gerber.

Pre nešto više od dve godine su me spopadale silne trileme. Trebalo je da se počne sa pripremom moje prve knjige. Samopouzdanje mi se saplitalo na svakom koraku. Knjige su ozbiljna stvar. Objaviti knjigu je još ozbiljnija stvar. Istrčati pred javnost, staviti joj se na dlan, između korica. Moja bliža okolina je bila pred emigracijom. Slušala sam ih na prekid, oko mene je sve zagorevalo i ostajalo zaboravljeno, uprkos svuda izlepljenim setisenezaboravi papirićima. U izveštajima su se pojavljivale ničim izazvane reči, zasmejavajući dežurne sajtadžije, dok sam ja morala ponovo da se prikupljam i pišem reprizu izvinjenja. Agoniju je prekinuo Nune. Shvativši da mi je potrebno mišljenje čoveka od jezika i knjige. Pravog, velikog urednika. Čoveka koji me neće štedeti... I odlučio da to bude Vujica Rešin Tucić, Pesnik Koji Zna Da Čita. Posle nedelju dana proganjanja, tokom kojih sam ja izbegavala odlazak u poštu i slanje rukopisa na sve moguće načine i proverenim izgovorima, došao je dan kada me je Nune oterao u poštu. Stojeći mi iza leđa, sumnjičavo je proveravao tačnost napisane po diktatu adrese. Za svaki slučaj. Budno čkiljeći da li ću iz ruku ispustiti rukopis, po koji se pružila poštarkina ruka kroz pećinastu rupu šaltera.

Narednih desetak dana sam mrzela sve po spisku. Prvo sebe, pa knjige, Nuneta, pesnike, rukopise...i koji đavo me je uopšte terao da se time bakćem i šta mi je to u životu trebalo...A, onda je stigao rukopis nazad. Uz priloženo Vujičino pismo...da, priče su za objavljivanje, lepo se čitaju, o životu pričaju...i ne samo to, Vujica me je zamolio za dozvolu da četiri moje priče budu objavljene u prvom broju časopisa za književnost i umetnost, »Tisa«! Bila je to dodatna podrška, motka za veš kojom su pridržane sve moje dileme. Tako je »Tisa« prva objavila u štampanom obliku moje priče, pre no što je i izašla prva knjiga. U kojoj je moje priče uredio i lektorisao Vujica Rešin Tucić.

Postali smo prijatelji. To nije teško kada je neko tako dobar čovek kao što je to bio Vujica.

Prošlo je nešto više od godinu dana i na red je stigla i moja druga knjiga. I vreme sajma knjiga.

Umesto u Ljubljanu, odmah nakon sajma, Žmu i ja smo otišli u Novi Sad. Na bančenje širih razmera, povodom rođendana našeg Kuma. Narednog jutra smo sažvakani visili sa pokušaja stilskih stolica u nekom novosadskom hotelu. Napolju je početak novembra pretendovao da se pretvori u pravu, pravcatu zimu. Dan je kukavički ličio na sumrak. Pitanje koje se razvlačilo umorom je bilo – videti Vujicu sada ili izvesti povlačenje ka alpskim krajevima, pre no što zima uspe da isprepada novembar koji nije ni čestito počeo? Odlučili smo se da ipak potražimo Vujicu, uostalom moja nova knjiga, sa svežim mirisom štampe ga je čekala. Knjiga oko koje smo se opet okupili. Nune joj je dao ime. Vujica ju je uredio i lektorisao.

Dok smo ga čekali da dođe, napolju je zima uspela u nameri, počela je ničim izazvana mećava. Nema veze, preli smo Žmu i ja, dok nam se toplo hotelsko predvorje ljuljuškalo pred očima. A, onda je, noseći na ramenima sneg koji se ubrzano topio, stigao Vujica. Seo je za sto, naručio nanu bez ičega, otresao bela ramena, odmotao torbu sa sebe, skinuo šešir i parkirao ga među šoljice na krivonogi stočić, raskopčao kaput i ispod njega njega pažljivo izvukao – crveni gerber. Za mene. Od tog crvenog gerbera, žutog oka, probudilo se celo predvorje i sneg u pozadini je izbledeo. Gerber se bestidno crveneo, dok smo pričali. Čajevi su se pušili, Vujica je listao moju knjigu. Merkao je sa strane, otvarao znalački, da proveri vez...Brkovi su mu mrdali osmehom. Popodne je stiglo očas posla. Mrklim mrakom i još silnijom mećavom. Polako smo ustajali, pozdravljajući se. A, Vujica mi je, u pozdrav, odgovarajući na moje ponovne trileme, rekao: »Ti si pisac. Pisaćeš i ako to ne budeš htela. To ti je sudbina. Piši.« Gerber se crveneo.

Mi smo se vratili pod Alpe. Vujica je ponovo otišao u bolnicu i svi smo čekali da izađe. I mi i njegova, upravo dovršena, antologija jugoslovenskih pesama o postojanju, »Kolektivni oblak«.

Umesto toga je stigla vest da je Vujica umro.

Nigde u Novom Sadu nisam mogla da nađem crvene gerbere. Bilo je svakakvih. Roze, narandžastih, žutih, čak i plavih. Samo crvene nisu imali. Našli smo ih pred ulazom na groblje. Upakovane u strahotnu ikebanu. Iznenađen, ali ipak spreman da zaradi, pa makar i na ludilu stranke, cvećarski bračni par je, na moju molbu, rasturio ikebanu oslobodivši krvavo crvene gerbere. Trebalo mi je još pola sata da im povadim one stravične žice na koje ih nabadaju i čiji im oštri vršak viri iz žutog oka. Crvene gerbere.

 

Pesnik Koji Je Znao Da Čita

 

 

 

 

 

 



Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

g.radicevic g.radicevic 16:52 16.11.2010

.....

Jelica Greganović Jelica Greganović 17:06 16.11.2010

Re: .....

Jedna od najznačajnijih ličnosti jugoslovenske neoavangardene umetnosti sedemdesetih godina.



Prvi broj časopisa "Tisa"
Građanski list sreda, 13. avgust 2008.
Građanski list: Prvi broj časopisa "Tisa"

Iz Bečeja nam stiže prvi broj časopisa za književnost i umetnost Tisa. Izdavač je Narodna biblioteka u Bečeju, a gostujući urednik prvog broja je novosadski pesnik Vujica Rešin Tucić, dok je glavni urednik, takođe pesnik, Svetislav Travica. Časopis bi trebalo da izlazi četiri puta godišnje, a sredstva za prva četiri broja odobrila je opština Bečej.

Pesma Tisa Stevana Raičkovića otvara časopis, stihovima: "...I Tisa više neće da teče kroz moju pesmu. Jer teče duboko kroz moj život. Tisa detinjstva..." Sledi rubrika Znaci vremena koja donosi esej Novosađanke Maje Solar na temu genija (Estrogenijalno o genijalnosti). Pesnički deo časopisa je naslovljen s Bratstvo po nesanici i u njemu su stihovi Gorana Babića, Vladimira Kopicla, Miroslava – Nuneta Popovića, Vujice Rešina Tucića, Ivana Pravdića, Dragoljuba Pavlova, Zorana Pešića Sigme, Radivoja Stokanova, Aleksandra Belčevića i Siniše Tucića.

Tisa donosi i dnevničke zapise pesnika i kolumniste Boška Ivkova, kao i prevode tekstova književnika Jevgenija Šifersa, Valerija Parela, Gilberta Kita Čestertona, Borisa Rižija, Ota Tolnaija, Dimitrija Duracovskog i nekoliko ukrajinskih pesnika, dok se u odeljku s prozom nalaze priče Zorana Ćirića, Ljiljane Jokić-Kaspar, Boška Tomaševića, Đorđa Brankovića i Slobodana Ilića. Posebno je zanimljiva rubrika Mreža, koja prati tzv. blogersku literaturu, tj. tekstove, utiske i stavove pisaca Pere Kvesića i Jelice Greganović, koji su se dosad mogli pročitati samo na internetu.

Časopis donosi i galeriju novosadskog slikara Petra Ćurčića inspirisanu Pikasom, a posebno slikom Gospođice iz Avinjona, za koju se bez preterivanja može reći da je promenila tokove istorije umetnosti 20. veka. O Ćurčićevoj umetnosti "progovara" Vujica Rešin Tucić esejom Sedimentno slikarstvo Petra Ćurčića.

Želja uredničkog tima i redakcijskog kolektiva bila je da časopis Tisa ima regionalni karakter i da "umrežava" književnike kako iz Vojvodine i Srbije, tako i s eksjugoslovenskih prostora, kao i iz susedne Mađarske. "Saradnik iz Mađarske nam je vojvođanski pisac Oto Tolnai, iz Ljubljane Miroslav – Nune Popović i Jelica Greganović, iz Splita Srećko Lorger, iz Zagreba Pero Kvesić, iz Skoplja Dimitrije Duracovski, iz Sarajeva Stevan Tontić, iz Niša Zoran Ćirić, a tu su i Bečejci Boško Tomašević, Đorđe Brankov, kao i nekoliko Novosađana, Boško Ivkov, Vlada Kopicl, a tu sam čak i ja. Znači, napravljen je jedan regionalni časopis za književnost i kulturu", kaže Vujica Rešin Tucić.

Redakcija Tise zasad okuplja nekoliko članova, među kojima su Đorđe Brankov, Zoran Kolundžić, Tatjana Drapšin, Velimir Cvejanov, Ferenc Beretka, Đerđ Lajber i tridesetak autora, čiji su radovi uvršteni u prvi broj časopisa. Ambicija urednika je i da se uz časopis najmanje četiri puta godišnje izdaju i edicije proze ili poezije, kao i da se ustanovi godišnja nagrada u oblasti literature.

– Ovim časopisom postajemo ti koji stvaramo i nudimo kulturu. Naš, bečejski časopis čitaće se u Novom Sadu, Beogradu i drugim mestima, a to znači da smo se na određen način "umrežili" u stvaralački deo kulture, da smo postali grad koji nudi nešto na tržištu kulture. Ovo nije provincijski časopis za lečenje nekog kompleksa, naprotiv, on je ravnopravan s velikim časopisima koji su priznati, postoje i izlaze duže vremena u kulturnim centrima kao što su Novi Sad i Beograd – ističe Travica za sajt Bečejski mozaik.

Objavljeno na sajtu gradjanski.rs »

Nune Popović Nune Popović 19:07 16.11.2010

Re: .....

Lepo napisano.

Samo još da dopunim info:

U sredu, 17. novembra, u 12 časova, u Beogradu, u prostorijama Srpskog književnog društva (Francuska 7), biće održana promocija časopisa za književnost i umetnost, »Tisa«, broja koji je posvećen pesniku, Vujici Rešin Tuciću.


O Vujici i njegovoj poeziji će govoriti Goran Babić, Ostoja Kisić, Nenad Milošević, Tatjana Tucić i moja malenkost.
Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 19:26 16.11.2010

Re: .....

Sta reci o Vujici a da ne zazvuci kao klise, veliki umetnik i prestavnik one specificne novosadske ali i vojvodjanske neoavangarde. Jos pamtim one stihovane opise iz romana Strahote podzemlja.
Prvo otisao Despotov pa Judita i onda i Vujica a za sobom ostavili pravu mini revoluciju koju su napravili u jeziku i poeziji.
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:05 16.11.2010

Nadam se

da će izaći što pre Vujičin "Kolektivni oblak".
Korica je spremna, uradili Nune i Tamara...



ZAŠTO PROGANJATI UMETNIKE

Zato što su umetnici.
Zato što ih je rodila mati.
Zato što prave decu.
Zato što piju vodu.
Zato što su živi.
Zato što spavaju.
Zato što se smeju.
Zato što idu u bioskop.
Zato što slušaju radio.
Zato što idu na letovanje.
Zato što umiru.
Zato što sede u parku.
Zato što gledaju svojim očima.
Zato što idu ulicom.
Zato što su golicljivi.
Zato što ih volimo.
Zato što nose debele gaće.
Zato što ih treba proganjati i tačka!
Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 20:27 16.11.2010

Re: Nadam se

ŠKRIPI ĐERAM, KO JE U BUNARU
(Ako, premda, ili, možda, ipak, ali)

Ako vetar šumi, bruji.
Premda mi stojimo postojano.
Ili kano klisurine.
Možda škripi đeram.
Ipak, ko je u bunaru?
Ali solčence zahaja.
Ako lišće pjeva žalovite pjesme.
Premda zalud preti ponor pakla (imamo cigare).
Ili sve ptičice sa gore.
Možda sred pušaka, bajoneta.
Ipak, nećemo te nikom dati.
Ali straže oko nas.
Ako javori i breze.
Premda borovi i jele.
Ili svijaju se.
Možda jedno do drugoga.
Ipak, s ibrikom u ruci.
Ali u hladu jasmina.
Ako mi ti se kunemo.
Premda je tamnica žicom ograđena.
Ili smo se pitali ili nismo.
Ipak, šta je to bratstvo i jedinstvo?
Ali sav svet iz temelja se menja.
Ako daleko je sunce.
Premda, daj mi krila sokole.
Ili, da preletim planine.
Možda sedela sam za mašinom.
Ipak, šila sam.
Ali kiša pada.
Ako trava raste.
Premda danas jesmo.
Ili sutra nijesmo.
Možda sa tugom vas pratimo.
Ipak u hladan grob.
Ali mačka je u džaku.
Ako tu i dete rodni salaš voli.
Premda šest buktinja gori.
Ili plamenom jednim.
Možda taj bratski oganj.
Ipak greje sve nas.
Ali nama rastu zlatna žita.
Ako nam je mirno more.
Premda sva deca nisu sita.
Ili nam svetle sviću zore.
Možda vi padoste žrtvom.
Ipak, dadoste sve.
Ali u polju moja duša spava.
Ako se srce sa čelikom bori.
Premda smrzlo nam se govno u dupetu.
Ili velike pamtićemo dane.
Možda daleko si zavičaju.
Ipak, mi prognani smo.
Ali dižemo čelo.
Ako kročimo smelo.
Premda stiskamo pest.

Došlo je vreme nužnosti
da nužnost sagori vreme:
ali vreme se ponavlja
u vremenu ponavljanja.
Crpi dane i sate
iz sebe da bi se spojilo
sa svačim, ma čime, bilo čim;
da bi se uplelo, sabilo
u čežnju za ponavljanjem.

Spavam dva sata, ne više:
ipak, i to me obnavlja.
Godine nisu prošle,
ništa ne može proći.
Zima je, drži me antifriz
i ceo svet mi izgleda
tako da moram da uzimam
ujutro kašiku nečega.
Mlaka, bezbojna vatra,
sporo klizi kroz grlo.

Jednom sam bacio kašiku
i dugo čekao zveket.
To se neće ponoviti
jer neće biti vremena.

Ili lele i kuku.
Možda ah i oh.
Ipak je golub na grani.
Ali, ne pucaj bre!
Ako bolan mi leži.
Premda, mila moja majčice, nigde izlaz nema.
Ili je vrabac u ruci.
Možda, sve što bih reći znao.
Ipak, u srcu sam zapisao.
Ali, kad bi drveće progovorilo.
Ako se ginulo.
Premda i borilo.
Ili smrt fašizmu.
Možda sloboda narodu.
Ali otac plače.
Ako majka cvili.
Premda još smo živi od silnih dugova.
Ili ladan vetar.
Možda poljem piri.
Ipak, neće, neće, neće se rodi ono poubavo devojče.
Ali ljubičica je bela.
Ako nemaš više sina svog.
Ako, premda, ili. Možda, ipak, ali.

Napuštam Crvenu zemlju.
Ničega nema na toj goleti suroj.
Samo topole od jare trepere
Nad brdima od nepotrebne rudače.

A nekad se ona srcu činila
Kao stvorena za dom!
Svuda sam video vrtove, sjaj izvora, mnoštvo rastinja...
Trebalo je godina da shvatim:
Pustinja mi je bila okućnica!

Neću se više vratiti u Crvenu zemlju.
Sve kada bi i postojalo nešto od davnih obmana tih,
Sve kad bi i izvesnost ljubavna čekala me tu,
Neću se vratiti.

Neću se vratiti! Neću se vratiti!
Hiljadu puta ne!
Još dugo sam stojao nadomak Crvene zemlje,
Suzama učvršćujući odluku.

Ako je tiho noći.
Premda moje zlato spava.
Ili stena puca.
Možda drugarska se pesma ori.
Ipak, mamica su štrukli pekli.
Ali nama nikaj nisu rekli.
Ako pevaju mašinke, lepše nego ptice.
Premda grob do groba.
Ili ko drugome jamu kopa.
Ipak, ajd u borbu i vi stari.
Ali, gde su vaši, gde su vaši sinovi?
Ako je čovek naše najveće bogatstvo.
Premda kuje konja po mjesecu.
Ili platno beleše.
Možda ča barjak ne vije?
Ipak, dok za narod srce bije.
Ali, reč vaših dedova.
Ako, premda, ili: smrt palatama, mir kolibama.
Možda, ipak, ali: ko beše ništa, biće sve.
Premda sokolići pište, a soko proklinje.

Mila majko, žali nas jednako.
Il jednako, il nemoj nikako.
mikele9 mikele9 21:36 16.11.2010

Re: Nadam se


ZAŠTO PROGANJATI UMETNIKE

Zato što su umetnici.
Zato što ih je rodila mati.
Zato što prave decu.
Zato što piju vodu.
Zato što su živi.
Zato što spavaju.
Zato što se smeju.
Zato što idu u bioskop.
Zato što slušaju radio.
Zato što idu na letovanje.
Zato što umiru.
Zato što sede u parku.
Zato što gledaju svojim očima.
Zato što idu ulicom.
Zato što su golicljivi.
Zato što ih volimo.
Zato što nose debele gaće.
Zato što ih treba proganjati i tačka!

Hvala UMETNIKU od umetnika!
loader loader 20:15 16.11.2010

My Lady

Jelice, frendlice,
ako imate dar da prepoznate ljude, i pesnike, a pogotovo velike.
onda,
moj ste čovek :)

Jelica Greganović Jelica Greganović 20:19 16.11.2010

Re: My Lady

Takve ljude prosto osetiš, zar ne?

U RADNOJ SOBI PESNIKA VASKA POPE

Sedim u radnoj sobi pesnika Vaska Pope
i jedem neki gorak kolač.
Izgubljenih očiju,
Vasko me prijateljski gleda.
Pomislim da hoće
da me otruje.
loader loader 20:25 16.11.2010

Re: My Lady

A u vašoj radnoj sobi? :)
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:27 16.11.2010

Re: My Lady

?

loader loader 21:28 16.11.2010

Re: My Lady

Изглед открива?


Уу, бре, Јелице,
није све у изгледу,
нешто је и у угледу :)


Jelica Greganović Jelica Greganović 00:39 17.11.2010

Re: My Lady

Pisci su nepopravljivi.
Negde mora postojati brushalter po meri
Jelica Greganović Jelica Greganović 00:45 17.11.2010

Re: CG

Vujica:

"Žao mi je što nisam slikar ili muzičar. U knjizi „Gnezdo paranoje“ ja sam uložio najveće napore da najveća metafizička saznanja izložim unutar jednog jezika, ali i sad da sedne pored mene i vas čovek koji govori arapski i da vam govori najveće tajne sveta, vama bi to bio samo šumor nekog zvuka koji vam ne znači ništa. Šta onda znači jezik malog srpskog naroda? Da li će to uopšte neko čitati za deset, dvadeset, trideset, pedeset godina? Moramo da razmislimo šta smo i ko smo. Šteta je što naša elita o tome uopšte ne razmišlja."
AlexDunja AlexDunja 22:06 16.11.2010

tnx,

fir
Jelica Greganović Jelica Greganović 00:40 17.11.2010

Re: tnx,

hvala tebi dunjo
popričala sa travicom
Черевићан Черевићан 23:10 16.11.2010

+песнику

умео си са песмама
оне су те вазда хтеле
често беху игроречи
некад теме богме вреле

нису сваком пасирале
па коментар био зао
усуд свој си подносио
а мисију своју знао

сада након живота ти
сећање на дело твоје
ево траје и трајаће
званичника . . ал' и моје






Jelica Greganović Jelica Greganović 00:41 17.11.2010

Re: +песнику

Hvala gazda Čer

sandra969 sandra969 09:19 17.11.2010

.....

Zaista prelep tekst, uživala sam!
A strasno mi je žao što život ima takva iznenadjenja iza ćoska i odvede neke ljude, prave ljude....
Sve najbolje.... čitamo vas...

......I koristim priliku.....čitam knjigu i zarozavam se od emocija...kakvo zadovoljstvo, kakve prelepe priče.....VI ste Pisac, a umete i da budete Čovek....zato Vas i nalaze ljudi ili ih nalazite kao što je pesnik Vujica R.T....
Jelica Greganović Jelica Greganović 10:25 17.11.2010

Re: .....

Hvala, Sandra
vishnja92 vishnja92 11:03 17.11.2010

Re: .....

hvala, Jelice :)
(i svima koji su gore kacili stosta)
bocvena bocvena 11:11 17.11.2010

"O kako lepo

biciklu teram ja!"

Svidja mi se ovaj pogled na pesnika iznutra, tj iz lične perspektive.
Dok je sećanja, nema smrti.
Biljana 77 Biljana 77 18:25 17.11.2010

Tisa

Čemu se plašiti smrti. Dok smo mi, smrti nema. Kad smrt dođe nas nema...

Jelica Greganović Jelica Greganović 18:48 20.11.2010

Izvinjavam

se, što nisam odgovarala, ali bila sam za treptaj u matici, noćas došla, još se sakupljam...
Oko sećanja i smrti...i pesnika...ja tu verujem Bulgakovu koji kaže da rukopisi ne gore (sam je lično probao da spali, pa se ispostavilo da to ne radi), shodno čemu se da zaključiti i da pisci/pesnici ne umiru.
Nune Popović Nune Popović 12:10 18.11.2010

Sa promocije "Tise" posvećene Vujici

Evo fotografije sa jučerašnje promocije časopisa "Tisa", broj 6/7 koji je posvećen Vujici Rešin Tuciću, povodom godišnjice njegove smrti.



Za stolom sede učesnici koji su govorili o Vujici Rešin Tuciću kao čoveku i njegovom stvaralštvu (s leve na desnu stranu): Svetislav Travica, Đorđe Brankov, Nune Popović, Kinka Eržebet, Ostoja Kisić, Goran Babić, Tatjana Tucić i Nenad Milošević.

Organizator je bilo Srpsko književno društvo, u čijim prostorijama u Francuskoj 7 je skup bio održan. Bilo je lepo, toplo i sadržajno, kako i dolikuje podsećanju na Vujicu.

Najupečatljivije su mi bile reči Vujicinog prijatelja, književnika Gorana Babića koji je, parafraziram, rekao: Kažu da se može bez onog koga nema, ali to nije tačno. Bez Vujice se ne može, jer je on bio kriterijum, putokaz. Njegovi stavovi, reakcije, mišljenja o mnogim pitanjima su bila pravac i način kojim smo išli kroz život, koji nije ni malo lak i predvidiv...


Jelica Greganović Jelica Greganović 18:49 20.11.2010

Re: Sa promocije "Tise" posvećene Vujici

Hvala Nune

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana