Alexandar Lambros
Osećam duboku potrebu da se izvinim svima kojima kvarim raspoloženje i trenutak i da podvučem da apsolutno ničim ne želim da umanjim značaj ovog sportskog uspeha, pa vi verujte ako hoćete.
Balkon je postao pre(o)tužan.
Spadam u one koji ne umeju da se živciraju oko neke utakmice i sportskog rezultata, ma koliko da su bitni i značajni. Sportski nacionalni poraz gotovo da me ne dotiče, ili me najčešće pogodi na nivou - „Jebi ga, baš šteta." Jasno mi je da tu oko sporta i strastvenog navijanja mora da postoji neki psihološki mehanizam kompenzacije, pražnjenja, identifikacije, kako god da se to stručno zvalo i objašnjavalo. I nemam baš ništa protiv. Sport je dobra stvar. I sportisti su dobri uzori. Samo ja jednostavno ne mogu još i oko toga da se nerviram. Prosto besmisleno mi je. Ne jednom sam se čudio urlicima, zvižducima, lupanju po kolenima i prsima, bacanju petardi i pucanju iz pištolja. Pa, jebote, izgubili smo više od 10% teritorije, desetine hiljada visokoškolovanih ljudi, godišnje se abortira grad veličine Kragujevca a da ne pominjem desetine hiljada pobijenih i nestalih u ratovima. Pa, kolko onda jedan sportski poraz može da bude strašan, pa makar se radilo i o finalu Svetskog prvenstva u fudbalu?
Drugo, nije da sam naivan i da ne razumem koliko je veliki biznis sport i kakvih sve tu nameštaljki i igri ima. Ali, ovo sveopšte seljačenje i estradizacija čak i sporta malo mi je previše. Udova Ražnatović čijoj trgovini belim robljem ne mogu da uđu u trag policije deset zemalja. Bljak. Zamišljam je kako sa dostojanstvom rimske domine i u krzno ogrnutim silikonima ulazi u svlačionicu „Obilića" kao u gladijatorski ludus, da izvrši smotru svoje znojave i blatnjave robe. Svi oni partijski kadrovi, bezvredni štakori koji trčkaraju hodnicima arene, slikovito da se izrazim, tražeći malo zdravog tkiva i ambicije da zariju svoje pacovske zube. Afere koje niko ne može da raspetlja i zbog kojih lete glave. I simpatije za heroinu Ražnatović. Kao, sve su afere razrešili pa im je ostala još i Ceca. I, sad im je potrebno jedno zvučno ime da zamajavaju narod i demonstriraju pravnu državu, kako se ne bi setili da je baš sve korumpirano i trulo. Ne lipši magarče do zelene trave. Jer, pad jedne pevačice ima veću težinu od pada jednog ministra. Ministar? Ma dajte, ne zezajte. Svejedno će doći još neko korumpiranije govno. U čemu je poenta? Ceca je, ipak, nezamenljiva.I, tako. Jedna sveopšta svinjarija. Uz to i neki poluevoluirani religiozni navijači koji king kong koreografijom pokušavaju da ožive mrtva puvala na terenu. A umesto obezglavljenim pevcem vitlaju lutkom na naduvavanje.
A nekad sam i ja navijao sat za pola tri ujutru da ne propustim neko bitno polufinale. I ono par puta što sam se zatekao na ulicama za vreme proslave neke velike sportske pobede doživeo sam i ja katarzu uz zvuke sirena i „Srbija, Srbija". I značilo mi je da čujem himnu. Sve do one nesrećne atinske Olimpijade, kada je sklepana reprezentacija sela u avion a skupština žurila da usvoji minotaurovsku srpsko-crnogorsku himnu i hitno mejluje partituru zbunjenim domaćinima koji su zvali da pitaju šta da puste na razglas ako osvojimo medalju. Bezveze su se uzbuđivali, ispostavilo se. Reprezentativci su otišli da im se guzica putem smeje i pojedu koji suvlaki i bolelo ih je uvo za zemlju čiju himnu nisu znali, a daj bože i zastavu da bi poznali.I zaista im se ne može prigovoriti. Neprijatno ih je slušati kako im nastup za reprezentaciju čini posebnu čast. Aj, nemojte srat. Niko vam neće zameriti. Znamo svi šta patriotizam ovde znači. Zato, samo vi čuvajte svoje kvadricepse, bicepse i ligamente i unovčite ih dok još možete. Nek se spašava ko može.
I dok se kolektivni sport koprcao u živom blatu politike i korupcije, tenis je počeo da se uzdiže. Odeš na turnir i uradiš šta uradiš, nema upravnih odbora da sjebu sve. Značaj je bio tim veći što tenis ima reputaciju najfensi sporta a Srbija evropskog divljaka. I svaka pobeda i pominjanje Srbije imalo je značaj neprocenjivog PR-a, u svakom slučaju većeg od one nesrećne CNN reklame sa kadrovima ukradenim iz susednih republika jer je naša, na žalost, preštrokava, i troškovi fotošopa i montaže bili bi previsoki. I možda najvažnije od svega, generacije mladih sa kojima ni država ni roditelji ne znaju šta bi, dobila je primer da se do slave i bogatstva može i bez psihofizičke torture vrhovnog srpskog makroa Saše Popovića. I neki klinci su počeli da lepe postere Novaka i Jelene što je neprocenjivo u zemlji gde većina njih smatra da je ogroman profesionalni uspeh biti desna ruka Seke Aleksić kojom ova drnda svoju čiroki mindžu.Zaista, hvala im. Svima nam čine radost. I niko im ne zamera što pare drže na računima u Monaku i Bernu. Pa nisu ludi valjda. Gde je Srbija bila dok su trenirali u praznim bazenima? I alal im vera na osvojenom Davis Cup-u. Mislim samo da je moglo to da prođe bez onog vudu šišanja pred francuskim kamerama. Ipak je to najfensi sport na svetu a mi najozloglašenija evropska nacija. Al, ajde ... Mogli su i u svlačionici ako je baš bilo neophodno.
Ali ... onaj balkon. Osećam duboku potrebu da se izvinim svima kojima kvarim raspoloženje i trenutak i da podvučem da apsolutno ničim ne želim da umanjim značaj ovog sportskog uspeha, pa vi verujte ako hoćete. Balkon je postao pre(o)tužan. Porazi su preveliki da ih kompenzuje čak i osvajanje Davis Cup-a. Najmatorija nacija u Evropi, prva po broju obolelih na statističkim listama raznoraznih opasnih boleština, s najvećom stopom nezaposlenosti, najnižim standardom, najvišim cenama, najmanjim brojem visokoškolovanih, s najvećim brojem funkcionalno nepismenih, bez mleka, s najviše pušača i konzumenata antidepresiva, s amputiranom teritorijom, a hoteli po Italiji i Češkoj otkazuju nam ekskurzije jer su nam deca divlja ... Izgubili sve smo bitke al još igramo tenis. I sad, to jedno veče slavlja pod balkonom Rosada, treba da kompenzuje sve ovo. Jebi ga, ne može ... Porazi su preveliki zbog toga je slavlje onako tužno. Tim tužnije što se njime hoće da nadomeste svi porazi. Ili makar na trenutak zaborave.Momci, vama svaka čast, čestitke od srca! Kod mene je katarza ovaj put izostala, ali to ne treba da umanji vaš uspeh. Nije do vas.
Predstava me nije pogodila, oči nisu zaiskrile. Možda da je Šemsa izašla i zapevala - Don't cry for me Serbia, the truth is I never left you .... Možda bi tada imalo više smisla. Ili da se pojavila Nataša - „ja neću ovakvu proslavu!"
„Zbog?"
„Zbog da jedete govna."