Gost autor| Moj grad| Nostalgija| Umetnost

LE SPLEEN DE BELGRADE - MENTALNA PROTEZA

AlexDunja RSS / 17.12.2010. u 22:23

 gost autor: Stjepan Mimica

21.3.%285%29.1.jpg 

Ma ništa, samo neke fotke. Takoreći foto-blog.

Nemam fotoaparat, kabasto je to meni, a sem toga, tolike sam po kafanama i taksijima ostavljao, da sam već sasvim odustao. Imam samo tanušni mobilni za ćiju bi se kamericu jedva moglo reči "ipak nekakva". Vazda mi u džepu, vazda je iz džepa potežem, povazdan nešto snimam.

Snimam da ne zaboravim - mobilni mi k'o mentalna proteza, bez mobilnog, k'o bez pola mozga. Kad god ga negde zaboravim, setim se svoje učiteljice i njenog čuvenog "jednom ćeš, Stjepane, glavu da zaboraviš". Eto zašto sa šalama valja oprezno, svaka se kad-tad, bar na pola obistini.

A to, foto-blog, otkud?

Pa eto, jednom bloger - uvek bloger, moram nekakav blog, a neću više da pišem. Pisao onoliko, od zimus ja pišem, pa ništa. Biće da je to tek po neko, dabome,, u dijagonali. A i generalno, s tim čitanjem ovde slabo. Evo, tu nedavno, sa susednog kafanskog stola jasno čuo - ma kakvo čitanje, ne stižem ni da pišem.

A ove fotke, ma to ja usput.

Sećkam se tako, bajagi rasejano zveram, a svaki čas, kao da imam tikove, munjevito trzam iz džepa onaj mobilni, u hipu naciljavam - škljocam...

Ili, na primer, pedalam bici-stazom, leva na guvernalu, desnom potežem - škljocam. Sto metara dalje,opet isto: leva na guvernalu, desnom potežem - škljocam... I sve tako.

A biva, vozikam se po gradu, pa i tada, kroz šoferšajbnu, isto.  Znam, znam, zabranjen vozačima mobilni, ali o fotkanju mobilnim, u Zakonu ni reč.

Posle, kod kuće..., ma šta koga briga šta ja kod kuće, ni ne pomišljajte na fotoshop, ja sam ugledni gradjanin, predsednik kućnog saveta te i te zgrade u toj i toj prestoničkoj ulici, niti se ja tim izmotacijama i manguplucima bavim, niti bih tako što ikada priznao.

Ma ni fotografijom se, ako ćemo iskreno, ja ne bavim, nikada se nisam ni bavio. Nemam skoro nikakvo fotografsko iskustvo, nemam ni fotografskih ambicija, ne pada mi na pamet da se takmičim s ljudima koji se fotografijom ceo život ozbiljno bave..

bg2-83-5-1.jpg

85a.jpg

bgt2-100.jpg

Bg-tlapnje5a.jpg

51b.jpg

bg3-18.jpg

Ne razumem..., i ovo gore i ovo dole - ista ladja, istim mobilnim, iz istog ugla..., ma skoro u istom trenutku...  Pa ovo dole k'o da je, božemioprosti, škljocnuo sam pokojni Turner .

bg3-8a.jpg

bg-tlapnje051.jpg

bg-tlapnje-055.jpg

bg-tlapnje057.jpg

bg-tlapnje059.jpg

bg-tlapnje060.jpg

bgt3-14.jpg

bgt2-331.jpg

bgt3-91.jpg

bgt3-6b.jpg

bgt2-23.jpg

bgt2-20b.jpg

bgt3-15-3-1.jpg

bgt3-16.jpg

bgt2-66a.jpg

bgt3-17a.jpg

bgt3-90.jpg

bgt2-86.jpg

bg2-94.jpg

bg2-95a.jpg

bg2-24a.jpg

 

Fragmenti intervjua iz julskog "Yellow caba".

Beograd je svakako najhaotičniji i najzbudženiji, no svejedno, najšarmantniji grad koji poznajem. Fantastično je što cela ta zbrka u meni ipak postoji kao jasno omeđena mentalna predstava. Mislim da je fiksira i na gomili drži jedino neusporediva beogradska svetlost.

U Beogradu sam rođen, ali sam rano detinjstvo proveo u Zagrebu, gradu skockanom, ama dosadnom.

Sećam se kako me je kao osmogodišnjaka šokirao prvi svesni susret s rodnim gradom. Bože, pomislio sam dok smo izlazili iz železničke stanice, gde su me ovo doveli, mama, zar ćemo ovde živeti, mama, hoću kući... 

U tom davnom septembarskom praskozorju, sve mi je izgledalo nestvarno. Prvo što sam ugledao, bila je golema zgrada koja je od propisane tri dimenzije, imala samo dve - visinu i širinu. Posmatrao sam je iz prilično iskošenog rakursa, te se neki bočni zid morao jasno videti, ali, tamo gde su oko i razum zahtevali nešto konkretno, bilo je samo nebo, sivo kao mozak.

Mnogo godina kasnije, razgledajući neki stan koji sam nameravao da pazarim, uočio sam jedan dramatično iskošeni zid, koji je dnevni boravak činio izrazito romboidnim, tačnije ušpicenim. Munjeviti fleš nedvosmisleno je potvrdio - pa da, ja sam u onoj istoj glupavoj kulisi. Na žalost, sada ne mogu da priložim nikakvu fotku koja bi ovo dokazala. Tu nepristojnu ušpicenost u međuvremenu je sakrila neka nova građevina.. 

Najzanimnjiviji za fotkanje mi je potez između Štajge i Kalemegdana, poznatiji kao Savamala, dakle baš taj deo koji me je prvi zaprepastio. To je ubedljivo najgradskiji deo grada. Podseća me na Zagreb iz dečačkih i Prag iz mladičkih uspomena. Sada baš tu i stanujem. Nepopravljiva ružnoča, beznadna zapuštenost i ukupna depresivnost tih, noću škrto osvetljenih ulica, na neki me uvrnuti način uzbuđuje, čak počinje i da mi se sviđa.

Samo kad bi se beogradski urbanisti i ubuduće držali podalje odavde. Paničim od njihovog entuzijazma, Savamalu volim ovakvu kakva je - karakterna, otmeno raspadnuta, tuberkulozna... Ne žudim ni za čim što bi je učinilo fensi kvartom. Sasvim mi je dovoljno, čak i malo previše, što je već pomalo kultna, što se tu smestila gomila alternativnih galerijskih prostora i drugih umetnički napaljenih sadržaja.

Ne žudim čak ni za izmeštanjem pruge, ta pruga je baš cool. Svakodnevno je, kao u nekom domaćem crnotalasnom filmu, i po nekoliko puta prelazim, sve hitajući ka reci i bici-stazi. A i tamo, vozeći bicikl, mnogo fotkam. Gadim se, a istovremeno, na neki mračnjikavi način i uživam u patinjavom prizoru trulog i davno zaboravljenog brodovlja.

To što sada produkujem zapravo i nisu fotografije, a šta su, to ću do neke izložbe valjda već smisliti. Za sada ih iz opreza turam među navodnike, to su dakle „fotografije", a zapravo su digitalni radovi, samo provocirani fotkama.

Mada katkad izgledaju kao reprodukcije nekih nepostojećih slika, verujte, ništa ja tu rukom, na tim radovima nema ni jednog jedinog poteza, svi pikseli koji ih čine jesu originalni foto-pikseli. Moja ruka je samo povlačila reglere, ukucavala parametre, prevlačila lejere.... Iako se to samo ponegde vidi, u svakoj od ovih „fotografija" učestvuje najmanje po desetak originalnih, ni po ćemu izuzetnih fotki.

Paradoksalno, pikturalnost tih radova rezultat je najčistije inženjerske manipulacije i kombinatorike. Ta post-produkcija, taj tehno-art naprosto je nužan, jer fotke koje je u stanju da iznedri moj tanušni mobilni i moja fotografska neukost, nikada ni približno ne odgovaraju onoj viziji i onom uzbuđenju koje me svaki čas tera da  refleksno potežem - beležim. Jureći po kompjuteru to uzbuđenje i rekonstruišući tu viziju, neretko zajutrim.

Nedostatak fotografskog iskustva nadoknađujem, eto, nekim već skoro zaboravljenim slikarskim iskustvom. Nekada sam, naime, ne samo slikao, već i tripovao da sam slikar.

Ponekad, kada mi pri muljanju po kompu, neki rad zaliči na nešto iz istorije umetnosti, ja to, ko zna zašto, valjda jer me zabavlja, samo još malo poguram u tom pravcu. Tako se desi da neke od „fotografija" asociraju na Tarnera, neke na Magrita, neke pak, na Utrila... 

Mislim da me je rad na ovim "fotografijama" Beograda doveo do nečeg, za mene mnogo značajnijeg. Otkrio sam mogućnost da preko fotkanja i kompjutera uspostavim virtuelni kontinuitet sa jednom likovnom poetikom koju sam davno napustio. Počeo sam da produkujem apstraktne ili napola apstraktne radove koji se logično nadovezuju na moje poslednje slike. Tih slika odavno više nema, ili su teško dostupne, a malo ko ih se još seća.

Radovi koje pominjem za sada nisu za pokazivanje, još se sve to intenzivno čvari, ali ako ih jednom izložim, biće to izložba reprodukcija nikada naslikanih slika, dokument o celom jednom, borhesovski lažiranom slikarskom opusu.

14097_121509461207287_100000447008296_211307_5202603_n%5B1%5D.jpg

 

 

Ako neko želi potpisani original (76x56 cm), može se javiti autoru (060 525 33 54).





Komentari (101)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

AlexDunja AlexDunja 12:58 19.12.2010

Re: umetnost jednog klika...


...pa nemam treću dimenziju u telefonu,


mallo mašte, grofe...
imaš u kompu simulaciju,
a možeš i četvrtu da ubaciš...
( zaribao si mi nešto? a?)

a i mnogo bi strčila izvan plohe...heheheh.


hvalisavo na nevidjeno:)))


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana