Ljudska prava

SEKSUALNO NASILJE U ŠKOLSKOM KONTEKSTU - PRIJAVITE! (3)

Dusica Popadic RSS / 01.02.2011. u 15:09

OBAVEZA PRIJAVLJIVANJA SEKSUALNIH DELIKATA
(ili, „Zakonska obaveza prijavljivanja nasilja nad decom i ženama - Šta to beše?")

Neki odgovori iz prakse na obavezu prijavljivanja rodno zasnovanog nasilja:
A) Zakonodavac u vezi obaveze prijavljivanja i sankcionisanja neispunjenja ove obaveze, nalaže sledeće:
Odredbom člana 263. stav 3 Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srbije, broj 18/059") propisano je pravo i dužnost svih dečjih, zdravstvenih i obrazovnih ustanova ili ustanova socijalne zaštite, pravosudnih i drugih državnih organa, udruženja i građana da obaveste javnog tužioca ili organ starateljstva o razlozima za zaštitu prava deteta. Zakonik o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srbije", broj 46/06, 49/07) u članu 253 govori da su svi državni organi, оrgani teritorijalne autonomije ili organi lokalne samouprave, јаvna preduzeća i ustanove dužni da prijave krivična dela za koja se goni po službenoj dužnosti, o kojima su obavešteni ili za njih saznaju na drugi način. Dužnost iz stava 1. ovog člana imaju sva fizička i pravna lica, koja na osnovu zakona poseduju određena javna ovlašćenja ili se profesionalno bave zaštitom i obezbeđenjem ljudi imovine, lečenjem i zdravstvenom zaštitom ljudi, odnosno poslovima čuvanja, vaspitanja ili obrazovanja maloletnih lica, ako su za krivično delo saznala u vezi sa svojom delatnošću..
Neprijavljivanje krivičnog dela i učinioca (Član 332.)
(1) Ko zna da je neko lice učinilo krivično dela za koje se po zakonu može izreći zatvor od trideset do četrdeset godina ili zna samo da je takvo delo učinjeno pa to ne prijavi pre nego što su delo, odnosno učinilac otkriveni, kazniće se zatvorom do dve godine. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se i službeno ili odgovorno lice koje svesno propusti da prijavi krivično delo za koje je saznalo u vršenju svoje dužnosti, ako se za to delo po zakonu može izreći pet godina zatvora ili teža kazna. (3) Službeno ili odgovorno lice koje svesno propusti da prijavi krivično delo svog podređenog koje je on učinio pri vršenju svoje službene, vojne ili radne obaveze, ako se za to delo po zakonu može izreći zatvor od trideset do četrdeset godina, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina. (4) Za neprijavljivanje krivičnog dela ili učinioca iz st. 1. i 2. ovog člana neće se kazniti lice kojem je učinilac bračni drug ili sa kojim živi u trajnoj vanbračnoj zajednici, srodnik po krvi u pravoj liniji, brat ili sestra, usvojilac ili usvojenik, kao i bračni drug nekog od navedenih lica, odnosno lice koje sa nekim od njih živi u trajno vanbračnoj zajednici, kao i branilac, lekar ili verski ispovednik učinioca.

Često se misli da neprijavljivanje krivičnog dela nije ni sankcionisano zakonom, „pa da se zato i ne prijavljuje". Međutim, zakonodavac je predvideo neispunjavanje ove obaveze i posledicu u tom slučaju. Opet, u zemlji u kojoj živimo, niko se ne osvrće na mogućnosti propisane zakonom. Postoji ozbiljna „ušuškanost" u uverenju da ove mogućnosti neće biti pokrenute.


B) Zbog niskog stepena svesti ljudi o ozbiljnosti seksualne traume, kao i razumevanja koncepta lične, građanske odgovornosti, u svakodnevici je prijavljivanje krivičnih dela iz oblasti rodno zasnovanog nasilja nepodržano. Jedan od odgovora, npr. profesionalne javnosti, na koji je osoblje Incest Trauma Centra - Beograd nailazilo jeste da se „mešanjem u porodične stvari" narušava lični komoditet. U tom smislu, stavlja se u centar i pitanje lične bezbednosti. Iskustvo Incest Trauma Centra - Beograd jeste da se zaštita lične bezbednosti, na strani i profesionalne i opšte javnosti, pojavljuje kao manevar u odlaganju ispunjenja ove obaveze. Disproporcionalnost brige o sebi se postiže i brojnim konkretnim akcijama npr. zaštićivanja kućnog telefonskog broja i sl. Ova napomena nikako ne znači poništavanje realnog rizika po ličnu bezbednost ako radite u kontekstu nasilja nad decom i ženama, već apel na ozbiljno preispitivanje lične spremnosti za rad i apel na aktivistički potencijal zaposlenih u državnim ustanovama da usmere napore ka direktnom, otvorenom traženju sistemskih rešenja da bi ispunili sve svoje profesionalne obaveze (umesto rešenja koja udaljavaju od ispunjavanja istih). Odluka o postupanju u odnosu na ličnu bezbednost se zapravo donosila u trenutku izbora sopstvenog školovanja i usmerenja ka pomagačkim profesijama.
Takođe, iz iskustva Incest Trauma Centra - Beograd tokom izvođenja programa obučavanja (6147 zaposlenih iz 474 organizacije, od toga ¾ iz državnih ustanova) i pružanju savetodavnih usluga različitim državnim i nevladinim ustanovama, mnogo je upadljivije da korak prijavljivanja označava i promenu statusa unutar svog radnog tima u ustanovi gde je osoba zaposlena i osoba nije sigurna da li je na tu izloženost spremna. Nije komplikovano primetiti da smo veoma zauzeti sobom, naspram najboljeg interesa deteta i njegove krizne potrebe. Dinamički, u procesu definisanja koraka postupanja, u praksi dete zapravo uopšte nije fokus nas odraslih. Ukoliko se radi o eventualnoj odluci o prekidu zavere ćutanja o zloupotrebi unutar ustanove, osoblje Incest Trauma Centra - Beograd je najčešće imalo prilike da sretne procese preispitivanja ozbiljnosti rizika od gubitka posla. Naše je iskustvo u radu na ovakvim slučajevima i da „kolegijalnost" poprima razna lica i vodi zataškavanju situacije nasilja.


C) Ulaženje u sudski postupak je za državu skupo, a ishod neizvesan. Ovo je još jedna od aktuelnih prepreka koje se tiču, bar dvoznačnih, poruka koje zaposleni u školskom, ali i u drugim okolnostima, dobijaju od sebi pretpostavljenih donosilaca odluka. Naime, često se čuje „da nasilje treba prijavljivati", ali „ opet ne znaš sigurno šta je tu bilo", te time, naravno, nije poznat ni eventualni ishod na sudu. Ukoliko npr. centar za socijalni rad, po prijavi škole, građana ili sopstvenom snimku slučaja, uđe bilo u parnični ili krivični postupak zbog sumnje ili saznanja o (seksualnom) nasilju, a odgovornost izvršioca ostane nedokazana (što i dalje ne znači da seksualnog nasilja nije bilo) - ukupni troškovi postupka padaju na teret države. To je razlog što se prijavljivanje krivičnih dela iz oblasti rodno zasnovanog nasilja samo prividno ohrabruje.
Time se produžava pridružena predstava („imidž") krivičnih dela nad decom i ženama da „ona nisu toliko ozbiljna krivična dela". Nisu „prava" (dok npr. ne dođe do ubistva, tj. smrtnog ishoda), te ne treba žuriti sa njihovim prijavljivanjem. U stranoj literaturi i praksi, kao i u osvedočenoj praksi u Srbiji, umesto toga važi zlatno pravilo da se svaki slučaj nasilja u porodici tretira tako da nosi rizik od smrtnog ishoda.
Naše kolege iz policije s kojima je profesionalno osoblje Incest Trauma Centra - Beograd u trogodišnjem periodu (2001.-2003. god.) obučavalo pripadnice/ke policije iz 11 gradova na teritoriji Srbije, od uniformisanog sastava, preko inspektora na seksualnim deliktima i maloletničkoj delinkvenciji, do nastavnika/ca u policijskom školstvu - apeluju sledeće na svoje koleg(inic)e: „Prijava nasilja u porodici zahteva jednako postupanje kao kad dobijemo prijavu da je u školi podmetnuta bomba. Na svaku takvu prijavu momentalno reagujemo!"
I ova prepreka, kao i neke prethodno pobrojane, često su jasno prepoznate od strane profesionalne javnosti. Breme prošlosti bez građanskog društva ima za posledicu odsustvo navike preuzimanja odgovornosti kroz sopstveni direktan uticaj na donosioce odluka (i u savezništvu sa drugim relevantnim društvenim faktorima) u vidu lobiranja i kontinuiranog pritiska. Od osnovne je važnosti da zaposleni kreiraju sopstvene originalne predloge rešenja, proizašle iz najčešće dugogodišnjeg dragocenog ličnog radnog iskustva, i da ih zastupaju.


D) Zanimljivo je istražiti strateška rešenja Posebnog Protokola Ministarstva prosvete RS u vezi sa zlostavljanjem i zanemarivanjem dece. U Srbiji, gde su do političkih promena 2000. godine ženske nevladine organizacije utemeljile rad na problemu rodno zasnovanog nasilja i nakon toga i danas nastavile aktivan rad u istoj oblasti - ovaj Protokol ne poznaje instituciju intervencije u slučajevima zlostavljanja dece koji ravnopravno uvezuje nevladine službe. Još jednom, ovaj resor odlaže da pruži legitimitet službama sa najviše iskustva u direktnom radu u kontekstu nasilja nad decom i ženama i šalje konfuznu poruku školskom osoblju o funkcionalnim izvorima pomoći koji pokazuju praktičnu korisnost u svakodnevnici kod intervencije za zlostavljano dete.

U četvrtak, 03.02.2011.: Neophodnost ustanovljavanja CENTRALNOG REGISTRA (SEKSUALNIH) POČINILACA nasilja nad decom i ženama

English version (pls. see below)

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana