Intelektualna scena u Komiži, zaboravljenom gradu na izgubljenom ostrvu, bila je živa. Najistaknutiji i jedini predstavnici bili su: Dr Gordan Straka, zubar, Zoran Franičević, novinar, te jedan nastavnik hrvatsko-srpskog jezika iz lokalne srednje škole. Zubar je bio cinik, novinar melanholičan, a nastavnik – alkoholičar. Ne sećam se njegovog imena. Samo opaski koje mi je upućivao prilikom slučajnih susreta. Nekad su bile vezane za politiku, nekad za literaturu, najčešće za činjenicu da život nema smisla.
Ja inače nisam nešto sklon piću. Alkohol mi ne prija naročito. Vugava, lokalno vino sa poreklom, najvećma me je mimoišlo. Marihuana, koja se sadila u okolini, takođe me je ostavljala nezainteresovanim. Kocku sam prezirao. Da nije postojalo žensko pitanje kao konstantno otvorena tema bio bih apsolutno nezanimljiv potencijalni pokajnik u stadu za koje je bio zadužen lokalni pastir don Šime. On me je uočio kada sam se prvi put pojavio na misi, u crkvi Gospe gusarice, na plaži. Bila je jesen, seo sam u klupu i slušao propoved. Bilo je prisutno još 5-6 starijih žena, uglavnom mojih pacijentkinja. Okrenule su se ka meni i gledale me zainteresovano par sekundi, a onda su im misli ponovo odlutale.
Don Šime je za svojom govornicom, na mikrofon, unjkavim i pevajućim glasom objašnjavao zašto treba da ljubimo bližnjega svog kao sebe samoga.
Onda su žene još malo pevale. Glasovi su im bili zvonki i letargični. Kada se sve završilo kupio sam Glas koncila, prekrstio sam se s tri prsta, desno, pa levo rame, i otišao.
«Zdravi bili doktore!» rekao mi je don Šime kada me je posle par dana u večernjim satima sreo na rivi. Požalio se na skupoću. Pitao me je kud sve ovo ide. Rekao mi je da renovira krov crkvice na Biševu i da ga majstori mnogo sekiraju jer stalno podižu cenu i odlažu završetak posla.
Kada je Lenkova nona umirala ispostavilo se da smo don Šime i ja kolege, u neku ruku. Više od sata sam 93-ogodišnjoj starici davao injekcije intravenski, ali je i dalje bila u samrtnom hropcu. Onda me je sestra pozvala da odemo do kužine.
«Zašto sad!», pobunio sam se.
«Ala doktore, gremo ća!» rekla je i ja sam je zbunjen poslušao. Na izlasku iz sobe mimoišao sam se sa don Šimetom koji je tu bio zarad svog posla. Dok smo mi pili hladnu kavu, svećenik je obavio ubrzanu varijantu polednje pomasti, potom otperjao. Nastavio sam naizmenično da merim pritisak, slušam srce i pluća i ordiniram potrebnu medicinu. Sestra je ulivala lekove kroz kanilu. Onda je hropac iznenada zamenilo ravnomerno disanje. Sestra mi je namignula: «Jedan nula za vas!», rekla je.
Od tri prominentna komiška intelektualca najviše sam opštio sa ciničnim zubarom. Svakoga dana u 10 nula nula, nas bi se dvojica spuštala na jednočasovnu pauzu kako bi ritualno ispili espreso na rivi. Tom prilikom tranžirali bi aktuelne događaje. Ja bih ga pitao šta ima novoga u vezi Celestina Sardelića. On bi mi na to uzvratio pitanjima o Kaćuši Jašari. Onda bih ga ja pitao da li bi se učlanio u UJDI i zašto ne.
Kada je puhalo jugo pričali smo o jugu. On je prema broju pacijenata jugo mogao da predvidi par dana ranije. Tek kad sam se malo odomaćio shvatio sam da tegobe koje jugo donosi ljudskom organizmu nisu izmišljotina kao što sam mislio na početku. To je depresivni vetar koji hronične bolesnike pretvara u akutne, zato je on meni postao važan kao pouzdan znak da ću tih noći teško proći bez buđenja zbog hitnih slučajeva.
Dr Straka je tvrdio da su intelektualci kurbini sinovi.
No, to je bilo u vreme pozne faze samoupravnog socijalizma. Posle više nisu bili. Ako danas uvaženog pripadnika intelektualnog krema društva, i onog koji je vatreno aplaudirao drugu Titu, uočite kako javnosti zabrinuto otkriva da su svi političari lopovi, znajte, on to čini isključivo iz opravdanih razloga! Da je političar-pokvarenjak obezbedio dobrom i nezavisnom intelektualcu traženi novac za «projekat», da je nekom njegovom našao posao preko veze, eh, onda ovaj nikada za njega ne bi rekao da je mafijaš. Ovako nezavisni intelektualac ima svoje «duboko lične razloge», jednostavno je primoran na to!
Dr Gordan Straka ove demokratske finese verovatno ne zna, niti bi mu one u poređenju sa silama ostrvske prirode mogle biti relevantne. Veština kojom su stari majstori zidali kuće od kamena, način na koji su uklapali komade stena sa tolikom preciznošću, za njega bila je tema uzbudljivija i od svake nacije i države. Lov na fazane u januaru, bio je jedini «projekat» kome je težio a zbog koga nikada nikoga nije morao da reketira (onako kako samo prisvitli i pripošni intelektualci i intelektualke reketirati znaju!), niti mu je to moglo pasti na um.
(nastavit će se)