Ko do 12. marta ne skapira svu moralnu devalviranost celokupne srpske mainstream politicke scene, ima jedinstvenu priliku da o ovom znacajnom datumu dobije ubrzan kurs sve poganstine koja nam se nudi na pod firmom politike.
Najpre, kako godine prolaze tako saznajemo sve vise o politickoj pozadini streljanja Zorana Djindjica. Ne zahvaljujuci sudstvu ili policiji (koja ga je btw i streljala) vec zahvaljujuci onima koje se nalaze - patologijom ovog drustva gurnuti na njegove margine - poput ekipe Insajdera ili Pescanika. Sta misliti o politickoj eliti koja je sasvim ok da otkrivanje ubica i nalogodavaca bude privatni a ne prvorazredni drzavni projekat?
I dok Pescanik i Insajder kopaju i upiru se da dokuce kvadraturu kruga zla koja je na kraju Djindjicu dosla glave i dok im zbog tog "projekta" o glavi radi sve sto je ekstremni kolektivizam ikada ideoloski regrutovao po Srbiji - od bogmoljaca do navijaca - iz obscure se izvlace podaci i cinjenice o tome zasto je Djindjic morao biti ubijen. Naravno, kao i svako zlo i ovo nase domace, cirilicno, je bono banalno. Kamo srece da se iza motiva ovih zlikovaca krije domovina, otadzbina, ili sta takvo. Lakse bi se prezivelo. U smislu, nekako i da razumes svo zlo iza recimo generala Pinocea i njegovog ubistva Salvadora Aljendea. Nije covek voleo komuniste! OK, ne umanjuje zlocin ali ima nekog okvira. Ali kod nas jok! Ljudi ubijaju jer se ljudima krade.
Ispada tako da je Djindjic streljan (izmedju ostalog) i zbog toga da bi se Nasoj Ekipi moglo da iznajmljuje mashine po Kolubari - 28 sati na dan...
... tako tih trivijalnost koje su patriotski punile patriotske dzepove patriotskih pantalona patriotskih patriota iz tzv. (i zato nista manje patriotskog) patriotskog bloka partija kojima je, pokazalo se Srbija i zaista sveta - sve dokle po njoj riju njine (jakako patriotske) mashine. 28 patriotskih sati dnevno.
O radikalnoj i naprednoj opoziciji sve govori cuveni snimak penjanja uz eskalator u podzemnom prolazu na terazijama, kao i cinjenica da je za njih Djindjic tolika babaroga da su svojevremeno pretili i da ce se iseliti iz ulice sa njegovim imenom. Srednjevekovni mozgovi puni srednjevekovnog shvatanja sveta. To sto su ti ljudi odustali od selidbe, do duse mozda je i uzrokom toga sto trenutno vlada zatisije na trzistu luksuznih nekretnina, te da se stanovi preko milion kvadrata malo teze prodaju nego nekada.
No, te nekretnske muke sa kojima se susrecu samo prave patriote. I Mladjan Dinkic. Nas buraniju to ne brine. A kako se stvari odmotavaju ovde - niti ce skoro.
To je sto se tice ovih so Djindjica kunu.
Zaista Tuzno postaje tek kada kapirate kakva se tek komedija ovim povodom pravi kod onih sto se u Djindjica kunu.
Demokratska stranka, bog je blagoslovio u svoj njenoj tupavosti, bi da se Djindjicu oduzi kroz seriju takmicenja u besednistvu. Nista lose, pomislicete.
Mladi ljudi, pozornica, lete ideje na sve strane, um blista, um peva... Sajam ispraznog slagnja reci, da ne kazem sofisticka olimpijada, je dakle omaz Zoranu Djindjicu!? Nece biti.
Pre ce biti da je takmicenje ziva slika trenutnog stanja u Demokratskoj stranci - tona ispraznosti i opstih mesta lisenih bilo kakve konsekvetnosti u pravom svetu i realizacije, te smisla i odredista koje ne ukljucuje licno bogacenje biznis batica bliskih Dvoru. Sacuvaj boze da je napravljeno takvo takmicenje koje ce nagraditi nekog ko je zapravo nesto i uradio... Kakav bi to sok bio?! I gde naci takvog.
Jos jedna partija ima svoju komemoraciju smrti Zorana Djindjica. I tu bi sve bilo ok, da odjednom ne saznajemo da je Ta Partija dosta iznervirana - pazi sad - odsustvom medijskog priznanja za 20.000 ljudi koje je skpila u Beogradu. Cinjenica da je njih mozda skupio Djindjic, a ne oni, ne brine mnogo nikog u Toj Stranci. Oni su skupili 20.000 ljudi i to svi treba da znaju.
Juce mi stize SMS - pise Ta Partija - odakle im broj i ko im je rekao da zelim bilo sta da dobijam od njih - nije ni bitno u ovom trenutku. Vele - cenzura! Vele nije nas bilo na televizoru. Vele preokret. I sad se covek misli - ako su i skupili 20.000 ljudi, pa to onda znaci da ce preci cenzus (Yippie!) i da im generalno dobro ide. Ako im ide dobro zasto kukaju? I zasto komemoraciju kapiramo kao priliku za PR poentiranje?
Sta je komemoracija? Secanje na streljanog premijera ili promocija politicke partije? Pa to se od naprednjackog spinovanja narodnom mukom i nevoljom razlikuje samo u tome sto je plemenitija nakana. Tj. mudriji PR spin.
Rotkve nam strugane od takvog preokreta! Posebice kad svako organizuje svoj izlazak na Djindjicev grob kako se slucajno ne bi susreo sa onim drugim i dao da se nedaj i sakloni boze pomesamo sa pristalicama onog drugog, pa da narod ne zna da smo mi, a ne oni mnogobrojniji u tuzi. Agaton za Agatonom...
Sasvim dovoljno da vam od svega skupa pozli... I da skapiramo da od sustinske razlike medju njima nema nista.
Zoran je Djindjic imao mnoge mane, ponajvise jer je bio ziv covek. Ali je za razliku od ove somnabulne kamarile imao agendu koja je isla dalje od stvaranja uslova za bogacenje najuzeg kruga, zamene jednog Dvora drugim, ili vec neceg tako usko-parohijalnog. I kao sto se za njegovog zivota, u ritmu koji je nametao odslikavala sva jalovost i pokvarenjastvo njegovih politickih protivnika, pa tako se i dan danas kroz obelezavanje Dana njegovog streljanja preslikava svo nistavilo politicke scene po kojoj bauljaju oni kojima je Djindjic smetao jer nisu mogli da budu patriote tj. da kradu, oni kojima je Djindjic sajam sofizama, oni kojima je Djindjic i prilika za PR poen koji nesmemo propustit...
A najbolja fora je u tome sto se mozda najvrednija Djindjiceva zaostavstvina krije daleko od ovog besmisla - u za sada nepoznatom broju svih onih koji su se (i zbog njega) zaptali - "Kako mogu biti jos bolji, sebi i drugima?" Nesto sto nasoj "politickoj eliti" skoro nece pasti na pamet.
p.s. - Moram da vam ispricam nesto o troje strava ljudi - U Pancevu, naime, uprkos svemu, zive i rade Ljilja Spasic, Nenad Zivkovic i Ivana Rakidzic. Ovo troje ljudi ucinilo je - svako na svoj nacin i u okviru svojih (nevidjenih) mogucnosti - da se Pancevo upise u humanisticko covecanstvo - najpre tako sto su prosle godine isposlovali da dobijemo u gradu Prolaz Srdjana Aleksica sa prigodnom tablom kojom je ovekovecena ljudskog ovog mladica, a potom i da 12. marta 2011. dobijemo trg Zorana Djindjica - u samom centru grada gde mu je i mesto. Preko puta suda.
I ako ikada pomislite da nije nista ostalo od Djindjiceve zelje za sistemskim promenama naseg drustva - eto vam ja nudim ovo troje podsetnika da je njegova ideja, ma koliko se trudili da je banalizuju, jos uvek puno ziva. Puno!