Biti dežurni u garnizonskoj ambulanti Črnomelj nije bila mala stvar. Dežurni je bio zakon. Nosio je oprtače i čizme i svaka njegova reč morala je bezpogovorno da se sluša.
Pre nego što sam transferisan u ambulantu, gde sam dobio šansu da budem dežurni, bio sam bibliotekar. To nameštenje imalo je svojih prednosti, pretežno u tome što sam bio u mogućnosti da iz prve ruke prelistavam nove knjige Erika Van Lusterbadera kao i izvesnih rumuskuh i madjarskih čijih imena sada, na žalost, ne mogu da se setim. Stizale su svakodnevno. Stavljao sam ih na sto razdvajajući ih po jeziku, potom, razdvajajući ih po tome želim li ili mogu li da ih čitam ili ne.
Kada se gomila poželjnih oformila uhvatila bi me panika. Nikada neću završiti fakultet! Razoćaraću majku! Uništiću svoju životnu perspektivu! Ostaću niko i ništa! Najebaću!
Onda sam sve knjige sa te gomile vratio na police biblioteke čineći ih na taj način dostupnim čitaocima svog garnizona i posvetivši se od tog trenutka isključivo “Hirurgiji” Petkovića, Bukurova i saradnika. Učio sam i podvlačio tokom čitavog dana, dan za danom. Abdomen, Mek Burneova tačka, akutni apendicitis, prelomi kostiju eksremiteta, prelomi baze lobanje (to ću pitanje dobiti na ispitu), flegmone, apscesi, derenaže, šok i reanimacija, osteomijelitisi, artroze, mielomi, tromboflebitisi, cistoskopija, divertikulumi, komocije, kontuzije, kompresije, pentracije, medijastinitisi, aortne stenoze, hernije, ulkusi, peritonitis, ileusi, fistule, ductus arteriosus, heterotaxis abdominis, pijelonefritis, vezikovaginalne fistule, hidrokele, distorzije, suprakondilusni prelomi butne kosti i pitajboga šta još bilo je predmetom mog svakodnevnog izučavanja.
U tom žaru, sustigao me je iznenadni poziv. Preneo mi ga je vojnik, kurir, rekavši da je naređenje da se hitno javim u ambulantu.
Između biblioteke i ambulante prostor je kultivisan travnatom površinom od jedno 100 metara kvadratna. Preskočio sam ga u dva koraka.
U ambulanti me je dočekao Pop, Branislav Popović, doktor stomatologije, u beloj uniformi, i hladnokrvno me obavestio o sledećem: kapetan prve klase Igor Dr Bostič sledeće dve nedele će biti odsutan, polaže majorski ispit. Ti ćeš Krstiću biti lekar. Ovde ti je mantil. Ovde su ti slušalice, tu ti je apoteka, tu su ti bolesnici, izvoli leči ih.
U tom trenutku, pred zakonom, nisam bio lekar. Za to su mi nedastajala 4 ispita, hirurgija, ginekologija sa akušerstvom, pedijatrija i sudska medicina. Kapetan je, kasnije mi je rekao, rezonovao: hirurgija nam ne treba jer nikoga ne operišemo, ginekologiju slabo upražnjavamo jer smo vojnici i kao takvi pretežno muškarci, pedijatrija ne – nismo deca, i živi smo pa nam ni sudska nije potrebna. Tako da sam ipak bio lekar, za poterebe JNA.
Obukao sam mantil. Bio mi je skoro taman.
U ambulantu sam, dakle, dospeo zato što je kapetanu trebala zamena. U biblioteku, prethodno, jer je trebalo da organizujem proslavu 22. decembra, Dana jugoslovenske ljudske armade. Za tu proslavu trebalo mi je mnogo toga: recital (to nije bio problem, biblioteka je obilovala prigodnim stihovima), recitatori (stigli iz lokalne gimnazije), baloni (ok), deca (iz obdaništa), govor za majora (napisao sam koristeći se Titovim odjavnim obraćanjem na Brionskom plenumu, jeste da se odigrao dvadeset pet godina ranije ali je i dalje bio aktuelan: “Međutim, drugarice i drugovi, u našem društvu ima i pojava kojima moramo stati na put…!”).
Ali šerstar!!! To mi je trebalo i to je trebalo naći! Onaj veliki, drveni, školski, za tablu…Da bi se konstruisala zvezda petokraka, to zna svako ko je završio 6. razred osnovne škole, treba kružnicu podeliti na 5 jednakih delova. To se radi tako što…preskačem ovo objašnjenje pošto je većina blogera 6. razred završila, čini mi se…Krenuo sam tako u potragu za šestarom. Niko nije znao gde je, a postojala je opravdana sumnja da je tu negde.
Garnizon Črnomelj sastoji se iz više objekata. Ako izuzmemo onaj u kome se nalazi komanda sa pripadajućim objektima i subjektima, ako zanemarimo ambulantu, vojnički klub, menzu i kolektivno kupatilo, ložionicu i skladište municije, ostalo su učionice od milošte zvane učione. Tako sam ja zaređao po učionama. “Druže poručniče/vodniče, vojnik Krstić, dozvolite da se obratim! Tražim šestar. Kakav šestar? Takav i takav”…Negde kod četvrte učione nađem ga tj. šestar.
Međutim, u trećoj je zanimljivo. Tu vojnicima čas drži plavokosi vodnik stažista. Kucam, uđem, uljudno se i po propisima predstavim, kažem ko me je poslao i zašto, i zatražim šestar. Vodnik me stažista, lep momak pravilnih crta lica, pogleda sa gađenjem: “Ko ti je dozvolio da prekidaš čas? Ko ti je dozvolio da uđeš? Izađi napolje!” Ja salutiram, kažem da razumem i izađem. Srećom šestar nije bio tu nego u sledećoj učionici u kojoj je bio ljubazni oficir koji mi ga je dao. Završi se ta stvar sa šestarom. Konstruišem ja krug i zvezdu petokraku u njemu. Izrežem je na stiroporu 5 x 3 metara. Protekne priredba. Recitatori odrecituju, Branko Ćopić, Jure Kaštelan, Prežihov Voranc i drugi moji omiljeni pesnici imali su svojih 5 minuta. O, da imali su! Major se obračunao sa nekim pojavama u našem društvu…deca su bacala balone; priredba je bila pun pogodak.
I sad odjednom, onaj bibliotekar tj. ja pretvorio se u dežurnog ambulante! I kao dežurni imam na sebi čizme, oprtače, i ono što je najvažnije – ingerencije!
Bio je kraj nedelje. Zimsko doba. Napolju neko dronjavo, vlažno vreme. Osam sati uveče. Koračam hodnikom garnizonske ambulante i uđem u trpezariju, epicentar društvenih dešavanja.
Osim što se u njoj služi hrana, ostatak dana, kad istekne radni dan, trpezarija služi za razbibrigu, okupljanja, i ono najvažnije – gledanje televizije!
A te večeri na programu jednog od dva postojeća programa je košarkaška utakmica Zvezda –Cibona, prenos iz hale Pionir.
Na vratima trpezarije zastanem. U njoj gužva. Na stolicama oko dugačkog stola sede vojnici različitog porekla, tu su i bolesnici u pidžamama, gungula opšta. Među svim tim raznovrsim pojavama zapazim i glavu vodnika stažiste koji me je onomad isterao iz učione, a u vezi šestara. Utakmica samo što nije počela.
“Da li bi ste bili ljubazni…”, kažem ja poluglasno. Žamor, dim, niko se ne obazire…
“Oni koji ne rade u ambulanti neka je napuste istog momenta!”, dreknem.
“”Bolesnici u krevet!”, dodam.
Glave se okrenu prema meni. Među njima i glava vodnika stažiste. Glave su najpre zbunjene. Potom uočavaju da im je to rekao dežurni ambulante.
Potom, znajući da sa dežurnim nema šale, nevoljno ustaju sa svojih stolica i izlaze u noć. Bolesnici gunđajući odlaze u sobu za bolesnike. U trpezariji ostaju tri, četiri vojnika bolničara i ja. Vojnici me gledaju sa ljubavlju i poštovanjem.
“Ovo ti je najbolji potez u životu!”, kaže jedan.
Zvezda je te večeri savladala Cibonu u Beogradu. Nebojša Ilić je dao nekoliko odlučujućih trojki u poslednjih par minuta. Zoran Radović je izašao zbog 5 ličnih na Draženu Petroviću.
U garnizonskoj ambulanti Črnomelj vladao je mir, red i spokoj.