Gastronauti| Putovanja| Život

Ciklo-Crvenkapa (III)

Snezana Radojicic RSS / 22.06.2011. u 14:48

3-1-300x224.jpgNacionalni specijalitet sa Zlatara je pita od elde, kako se heljda zove u ovdašnjim selima u kojima se gaji. Tajna njenog spravljanja nije toliko u sastojcima – heljdinom brašnu, punomasnom zlatarskom siru i kajmaku te domaćim jajima, koliko u korama, zapravo debelim palačinkama koje se peku prve. Svaka zlatarska domaćica ima svoj recept za idealnu žitkost testa i gustinu fila kojim se palačinke izdašno premazuju, ali poseban šmek ovoj piti daje pola šolje jogurta ili svežeg mleka – jedne u testo dodaju kozje, druge ovčije, a najveći broj njih kravlje. Kanita tvrdi da je ovčije najbolje, pa ga svako jutro kupuje od svojih suseda ovčara, kao i kiselo mleko, s kojim se eldopita služi. Na tanjir još ređa nekoliko kriški sira od vrste koju gost izabere i domaću salamu.

Svakome ponaosob sledi i širok, blistav osmeh, te domaćinski srdačno „Prijatno!“, uz ono obavezno, zabrinuto pitanje: „Da li je pita dobro ispala?“

„Savršena je!“, kažem.

„Perfektna!“, potvrđuju i ostali gosti.

Mumlamo punim ustima između slasnih zalogaja, malo vrelijih nego što nepcima prija, ali ko može odoleti iskušenju da je odmah proba.

„Trebalo je da se malo prohladi!“, Kanita prekoreva sebe.

„Mhm!“, složno negiramo, nastavljajući da mljackamo i uzdišemo rečitije od svih pohvala.

Vraća mi se snaga nakon noćašnje groznice, pa mogu da krenem na uspon na planinu Molitva. To sam predvidela još praveći plan putovanja, delom da bih se odmorila od pedalanja, ali prvenstveno da bih odozgo, sa najviše pristupačne tačke s kopna, videla uvačke meandre, na koje se bolji pogled pruža jedino još iz turističkog balona. Radi tog uspona, sve vreme teglim gojzerice i ruksak u bisagama.

Krećem odmah posle doručka, kolima, jer se jedan gost, lekar koji danas odlazi iz „Vilova“, ponudio da me donekle poveze. Ali nismo odmakli ni kilometar, a neka starina bezmalo nam je preprečila put, mašući obema rukama da stanemo kao da mu hitno treba pomoć.

„Šta je bilo, je l' vam dobro?“, upitao je lekar, spreman da istrči iz kola i pridrži starca.

Ali ovaj je prečuo pitanje. „Dokle idete?“, zanimalo ga je.

„Ona do Akmačića, a ja za Novu Varoš pa dalje.“

„Odlično!“, uzviknuo je starac i brzinom neshvatljivom za njegove godine utrčao u kola. „I ja ću u Akmačiće.“

Lekar i ja smo se zglednuli u neverici i prasnuli u smeh.

„A ti, stari, stopiraš na prevaru?“, pitao ga je lekar kada samo ponovo krenuli.

„Šta?“

„Pitam, što tako zaustavljaš kola? Neko će te pregaziti.“

„A kako drugačije da te nateram da staneš?“

Na ovo logično pitanje lekar nema odgovor a ni ja. Vozila ovuda ne prolaze često, a zbog uskog puta kreću se vrlo sporo, pa je opasnost da neko strada samo teoretska. Zato meštani koji pođu negde slobodno izađu nasred puta čim u daljini začuju zvuk motora i, ne časeći, iskoriste prvu priliku da uskoče u kola.

3-2-300x224.jpgLekar nas ostavlja na glavnoj seosokoj raskrsnici, odakle produžavam peške ka uvačkoj brani – čamac koji turiste vozi po meandrima polazi tek za sat a do tamo ima manje od pet kilometara. I vreme se poboljšalo, noćas isceđene kišne mehove zamenili su bledunjavi oblaci koji su pokrili čitavo nebo onim sivkastim velom kroz koji Sunce sija kao svetla tačka. Ispijam prijatnu svežinu u odmerenim gutljajima i natenane gustiram predele intezivnih boja. Svaki čas zastajem privučena nekom slikom: pokislim plastom sena ispred kojeg je zabodena drvena tabla s natpisom „Sijeno“ tako da se vidi s puta, kozom s jaretom koja me upitno posmatra ili mi možda pozira u bujnom dekoru od divljeg cveća i trava, brežuljcima Zlatara koji su naizmenično prošarani borovim šumama i sveže pokošenim livadama.

Čim odmaknem od centra sela, prestaju kuće, ostaje tek poneko domaćinstvo ili vikendica izrasla podalje od puta. Pred jednom stariji muškarac grabulja travu, pa mu poželim dobar dan i srećan rad. Pita me kuda idem, zašto ne zaustavim neki auto, kod koga sam odsela, te kratko porazgovaramo, vičući kako bismo se bolje čuli. Na kraju šalje srdačne pozdrave za moje domaćine, a za mnom povremeno dobacuje upozorenje: „Samo pravo tim putem do brane!“, koje je izlišno pošto drugog puta i nema.

Kajem se što nisam pošla biciklom. Put je dobar, bez zakrpa i saobraćaja, blago zatalasan, s otvorenim vidicima s obe strane – idealan za uživanje u vožnji, bilo da se juri njime, bilo da se točak lagano okreće. Ali plašila sam se da neću imati gde da ga ostavim tokom plovidbe, i u tome sam pogrešila, što shvatam stigavši do brane. Mogla sam komotno da ga unesem na čamac pošto nas u današnjoj grupi ima samo troje i kapetan.

3-3-300x224.jpg

Kapetan je simpatičan tridesettrogodišnjak po imenu Radovan, ali ga svi zovu Ratko. Ima oštro, izvežbano oko koje ispod šarolikih kamenih streha, na nepristupačnim stenama što se izdižu i po nekoliko stotina metara nad vodom, nepogrešivo opaža beloglave supove, a zna i gde su im gnezda. Iz jednog je proletos ispao tek izlegli mladunac i pao u vodu, ali ga je on slučajno primetio kako se koprca uz obalu i spasao ga. Pokazuje nam fotografije orlića koje je napravio mobilnim: na prvoj je mali beloglavi sup sav smežuran od vode i sa skupljenim krilima; na drugoj, on mladunca drži u naručju pažljivo kao bebu.

„Moguće da je on jedan od ovih što uče da lete. Taman mu je sad vreme da počne, oko drugog meseca života“, kaže, upirući prstom na jato supova iznad te stene.

U uvačkom rezervatu trenutno ih ima oko tri stotine, a osim zaposlenih radnika koji brinu o njihovoj ishrani, staništima i razmnožavanju, i ovdašnji žitelji pomažu da ova vrsta ne izumre. Bezmalo ih doživljavaju kao svojevrsne ljubimce, divlje i slobodne, ali svoje.

Pokušavam da ih fotografišem, ali na toj udaljenosti moj objektiv prepoznaje jedino njihove obrise te odustajem. Slike su ionako mnogo dragocenije kada se samo pamte, kada nastojimo da što potpunije, svim čulima doživimo neponovljiv trenutak u kome ih posmatramo. Zato sve upijam: prizor desetina jata koja se beščujno pojavljuju nad stenama i, dok trepnem, gube se u visinama, tišinu jezera narušenu jedino ravnomernim zvukom našeg motora, bridenje u mojim prstima kad ruku spustim u talase, miris vlažne trave koji vetar donosi sa obala, reski ukus vode zbog koje smo nakratko bili pristali kod jednog izvora.

Image009-300x225.jpg

Približavamo se Žvalama, mestu na kome je do sredine prošlog veka, do stvaranja aukumulacionog jezera potapanjem uvačkog kanjona postojala kamena ćuprija kojom su u tursko doba karavani prolazili na svom putu od Dubrovnika do Carigrada. Na obema obalama i danas se može pratiti stari carski drum, a u samim Žvalama nalazila se velika luka.

„Nisu mogli da premeste most ili da ga nekako spasu?“, pita moja sauputnica i imenjakinja, šezdesetogodišnja profesorka umetnosti u Parizu.

„Čuo sam priče da su dolazili neki naučnici iz Beograda kad je pravljena brana i da su ga zaštitili nečim da ga voda ne bi nagrizala, ali ne znam koliko je to tačno“, odgovara Ratko.

Otkriva nam da je uništena i stara drvena crkva u selu Puljci, s druge strane brane.

„Kada su je potopili, dva dana je plovila jezerom. Stari pričaju da je to bio jeziv prizor i krste se i danas kad se toga sete. Ali uspeli su da spasu krst kad je crkva doplovila do brane. Odneli su ga u Vilove i on sad stoji tamo na novom hramu. Pre par godina su iz Mileševske eparhije postavili i jedan metalni krst na ostrvu, u spomen na tu crkvu.“

Kad završi, svi ćutimo. Gledamo u vodu pod kojom buja čitava šuma jer ni stabla nisu posečena prilikom potapanja kanjona. Koliko li se tek priča skriva dole, na dnu?

Pošto moji saputnici nisu raspoloženi a ni odgovarajuće obuveni za uspon na Molitvu, Ratko na obali ostavlja samo mene, a oni produžavaju plovidbu do Ledene pećine. Ne sviđa mi se što ću se penjati sama, ali ako hoću gore, nemam izbora.

Vrlo je strmo, a zbog onolike kiše noćas tlo je raskvašeno i sklisko, pa iako to znači da ne moram da brinem o šarkama, po kojima je Molitva poznata, opet vrlo oprezno stajem jer često i po dva-tri puta proveravam oslonac. Dok se probijam kroz pojas drveća i žbunja, moja jedina boca vode otkači se s ruksaka i skotrlja se pravo u reku. A do gore ne samo što nema izvora nego je sunce, kao za inat, rešilo da ipak rastera one sive oblake, pa kako ja napredujem, tako ono njih razgrće, da bismo istovremeno stigli ko na vrh, ko u zenit, ja zadihana i oznojena, ono zagrejano i zabreklo. Pribiram se, a onda izlazim na vidikovac.

3-6a-300x224.jpgOvde se ne otima samo ushićeni uzdah nego i duša i misao nezaustavljivo pohrle  koja ka visinama, za nebeskim kraljevima, koja u daljine, za meandrima. Pratim ih naizmenično, pogledom se zalećem za orlovima i propinjem se preko brdima zaklonjenih rečnih zavoja. Ali ne uspevam da dosegnem za njima – kraljevska krila se u preletu samo na tren nadviju nada mnom pa se bez ikakvog oku vidljivog napora izgube nebu pod oblacima; možda slede baš uklešteno korito kojim Uvac meandrira poput misli prepuštenih meditaciji, sve sporijih i isprekidanijih dok se sasvim ne izgube.

Legla sam na jaknu i zagledala se u nebo. Ne mičem se, skoro i ne dišem. Ovako bih mogla da ležim danima, potpuno hipnotisana nebeskim fugama beloglavih supova: ekspozicija vođe jata u prvom glasu, koju pratilac ponavlja za kvintu više ili kvartu niže, za njim poleće sledeći, i tako redom, dok let ne razrade do složene, skladne kompozicije.

Ali zvuk motora Ratkovog čamca koji se približava razbija tu harmoniju, opominjući me da je vreme da krenem odavde.

U povratku, vreme se opet menja, oblaci se iznova navlače, ali sada nam je svejedno i ako iz njih provali. Utiske smo brižljivo upakovali i pohanili u sećanje koje će, barem mene, sigurno ponovo dovesti ovde, ali sledeći put da bih obišla i etno-selo Štitkovo staro dvesta godina, zavirila u Ušačke pećine, videla ostatke Nemanjinog grada, ispela se do kuće na Orlovoj steni...

Sada pak žurim da se vratim u „Vilove“ kako bih se odmorila i sutra spremna nastavila pedalanje. Moji saputnici sa čamca prebacuju me kolima do Akmadžića, odakle nastavljam peške, zaokružujući tako današnju šetnju.

Na raskrsnici, baš na mestu gde sam juče doživela najjaču krizu, ugledam jednu baku kako sedi na kamionskoj gumi, 'doterana' za odlazak u grad: nova marama na glavi, najbolji vuneni prsluk i suknja, neudobne cipele i mladalačka tašnica, koje je verovatno donela još u miraz. Bolećiva sam prema starim ljudima a prizori poput ovog me iz nekog razloga – možda zbog krhkog dostojanstva ulaštene nemaštine – uvek dirnu.

Krišom je fotografišem, a onda joj nazovem dobar dan.

„Bog ti pomogao“, odgovori mi baka.

„A što tu sedite?“

„Krenula sam na autobus, ali sam poranila, i sad čekam da naiđe neko da me poveze.“

„Je l' mogu ja tu malo do vas, da odmorim?“

„De, sedi“, pozove me, a lice joj se ozari zbog neočekivanog društva.

Propitavši me odakle idem i gde sam odsela, dugo hvali moje domaćine koji su i njene prve komšije.

3-7-300x200.jpg

„Kanita je moja drugarica“, kaže s ponosom neke školarke. Smešno mi je što je upotrebila baš taj izraz – drugarica, tim više što bi po godinama Kaniti mogla da bude majka, ali suzdržavam se i na licu i u glasu zadržavam dužnu ozbiljnost. „Ona samo od mene uzima sir i kiselo mleko“, dodaje, kao najjači, neoborivi dokaz njihovog 'drugarstva'.

„Stvarno?!“, uzviknem, iznenađena ovom neočekivanom slučajnošću. „Ja sam jutros jela eldopitu s vašim sirom i kiselim mlekom; bili su prste da poližeš!“

Baka važno klima glavom, sva ponosna. Još malo hvalim proizvode od njenih ovaca, pa se oprostim i produžim u „Vilove“ noseći mojoj domaćici i njene pozdrave.

Nisam očekivala da će im Kanita posvetiti toliko pažnje, pokušavajući da odgonetne kog seljaka sam srela na putu ka brani, kako bi mu zahvalila kada ga bude videla, a potom se zabrinuto raspitujući o bakinim razlozima za iznenadni odlazak u grad. „Da se nije razbolela?“, prvo me je pitala, i smirila se tek kada sam je razuverila.

Nisam se nadala ni tolikoj brizi za mene, njenim i Miškovim ukorima zbog mog noćašnjeg spartanstva, zbog toga što ih nisam probudila i prešla u toplo, i odlučnom odbijanju da i ovu noć prespavam u baraci, na betonu. Znajući da mi je novčanik tanak i da ne mogu da platim sobu, a ionako su sve zauzete, nalaze solomonsko rešenje – da prenoćim u trpezariji. Sami su preneli moje stvari, Kanita je negde pronašla dva podmetača za plažu i ja sam se smestila pored tople kuhinje, na brodski pod. U trenutku, zaličila sam sebi na onog Ratkovog orlića, u oazi u kojoj svi brinu o zaštiti te retke vrste ptica. Ali najviše ipak o drugim ljudima.

 

 

 

.



Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

srdjan.pajic srdjan.pajic 16:04 22.06.2011

Pita

Sjaj-no! Šta je bre ovo na blogu, opet sam gladan!

A ovaj kanjon Uvca je fenomenalan. Mi smo tu dosta pećinarili, tamo dole ima Ušački pećinski sistem. Ima i pećina u koju može da se udje čamcem o visokog vodostaja, u stvari nekoliko njih. Vukli smo gumane čamce dole niz tu nizbrdicu, pa veslali celom ovom dužinom meandara. A preko puta ulaza u pećinu ima neka uzvišica sa ostacima neke crkvice, ako se ne varam. Odličan pogled, mada je bilo malo akanje popeti se. A i morali smo da preplivavamo, ne sećam se tačno iz kog razloga.

Evo tog pogleda:











Katun:



EDIT: Sorry, udavih sa slikama, kad krenem numem da stanem. Ali ovo je jedan od meni najlepših delova Srbije, a i tvoja priča budi neke fine uspomene.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:23 23.06.2011

Re: Pita

srdjan.pajic
Sjaj-no!
EDIT: Sorry, udavih sa slikama, kad krenem numem da stanem. Ali ovo je jedan od meni najlepših delova Srbije, a i tvoja priča budi neke fine uspomene.


Nisi udavio, naprotiv -- fotke su fenomenalne! Meni je jako žao što nisam nastavila čamcem do te pećine, ali nije moglo i jedno i drugo.
kremba kremba 07:17 24.06.2011

Re: Pita

Sorry, udavih sa slikama, kad krenem numem da stanem.


Srdjane, hvala na slikama. Ceo zivot provedoh u Srbiji a nisam ni znao da ova mesta postoje. Koliko na leto cu gledati da to sve vidim i uzivo.
Evo jos par slika koje su ufotkali neki nasi drugari biciklisti. Siguran sam da se nece ljutiti sto ih ovde postavljam.





srdjan.pajic srdjan.pajic 16:27 22.06.2011

boca

Dok se probijam kroz pojas drveća i žbunja, moja jedina boca vode otkači se s ruksaka i skotrlja se pravo u reku. A


. Ma te proklete stvari koje teglimo obožavaju da se otkače i odu dodjavola. Ja sam pre par godina tako šutnuo rodjeni šlem, ganc nov (marke pecl, što bi jedna naša drugarica rekla) u kanjon. Ali kanjon od koga ti se smrzne dupence kad ga vidiš, koji je kreten u zid kanjona stavio jednu od najlepših koloradovskih pećina, ja stvarno ne znam. Presvlačio sam se na nekom kamenčetu iznad ambisa (ima jedno 500 metara do dna) i slučajno ga munuo. Još se, ko zainat, zaustavio u nekom granju, 100 metara niže, niti da ga ostaviš, niti da ideš po njega. Pa sam silazio na užetu da ga spasem.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:27 23.06.2011

Re: boca

srdjan.pajic
Dok se probijam kroz pojas drveća i žbunja, moja jedina boca vode otkači se s ruksaka i skotrlja se pravo u reku. A


. Ma te proklete stvari koje teglimo obožavaju da se otkače i odu dodjavola. Ja sam pre par godina tako šutnuo rodjeni šlem, ganc nov (marke pecl, što bi jedna naša drugarica rekla) u kanjon. Ali kanjon od koga ti se smrzne dupence kad ga vidiš, koji je kreten u zid kanjona stavio jednu od najlepših koloradovskih pećina, ja stvarno ne znam. Presvlačio sam se na nekom kamenčetu iznad ambisa (ima jedno 500 metara do dna) i slučajno ga munuo. Još se, ko zainat, zaustavio u nekom granju, 100 metara niže, niti da ga ostaviš, niti da ideš po njega. Pa sam silazio na užetu da ga spasem.


Oh, ma Marfi je dete za ovakve primere A mogu da te zamislim kako se spuštaš da bi spasao šlem, dok ovi odozgo "navijaju" i zafrkavaju. Ali, ako ćeš pravo, takve epizode se najduže pamte i najradije i najčešće se prepričavaju.
srdjan.pajic srdjan.pajic 01:50 24.06.2011

Re: boca

Snezana Radojicic


Oh, ma Marfi je dete za ovakve primere A mogu da te zamislim kako se spuštaš da bi spasao šlem, dok ovi odozgo "navijaju" i zafrkavaju. Ali, ako ćeš pravo, takve epizode se najduže pamte i najradije i najčešće se prepričavaju.


A i taj dotični šlem mi još uvek glavu čuva.

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:38 27.06.2011

Re: boca

Moja boja -- crvena
Gde se ovo spuštaš/šenješ?
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 22:21 22.06.2011

uf bre Snezana

Nacionalni specijalitet sa Zlatara je pita od elde, kako se heljda zove u ovdašnjim selima u kojima se gaji. Tajna njenog spravljanja nije toliko u sastojcima – heljdinom brašnu, punomasnom zlatarskom siru i kajmaku te domaćim jajima, koliko u korama, zapravo debelim palačinkama


Vala u avgustu idem tamo i zovem ove tvoje koliko sutra, naravno zbog kanjona.

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 20:43 23.06.2011

Re: uf bre Snezana

Zaklela bih se da sam već napisala odgovor na ovaj post ali sad ga nema, hm.

A pisalo je da nisu moji, nego sam i ja nabasala na Vilove preko interneta, čitajući putopise na nekom sajtu, pa sad samo širim dalje dobar glas. Ako ćemo pravo, tamo ima mnogo tih kuća koje se bave seoskim turizmom, u nekima je smeštaj jeftiniji nego u Vilovima, a gosti, koje sam srela usput, bili su veoma zadovoljni. Čak su ti objekti nekoliko kilometara bliži brani i jezeru, što nije zanemarljiva razdaljina ako se svakodnevno pešači. Ali, Vilovi su jedini imali sajt, pa je moj izbor pao na njih.
fantomatsicna fantomatsicna 22:52 22.06.2011

Uzivanje

I pravo osvezenje.A za mene jos i otkrivanje nekih nepoznatih delova na tom prostoru.Da ne kazem podrzavam da uvek javis sta su specijaliteti sa tog podrucja(evo vec tarzim recept za pitu od helje).Samo napred:)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:36 23.06.2011

Re: Uzivanje

Uvac je pravi dragulj zbog meandara i kolonije beloglavih supova. Mislim da su čak i ljudi koji ovde žive vrlo malo upoznati s tom lepotom.
uninamama uninamama 06:54 23.06.2011

Ljudi...

U trenutku, zaličila sam sebi na onog Ratkovog orlića, u oazi u kojoj svi brinu o zaštiti te retke vrste ptica. Ali najviše ipak o drugim ljudima.


Kakav kraj... Svaka čast!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:34 23.06.2011

Re: Ljudi...

uninamama
U trenutku, zaličila sam sebi na onog Ratkovog orlića, u oazi u kojoj svi brinu o zaštiti te retke vrste ptica. Ali najviše ipak o drugim ljudima.


Kakav kraj... Svaka čast!


Hvala

Primetila sam da se poslednjih godina najviše čudim upravo onome što bi trebalo da je normalno i uobičajeno.
kremba kremba 07:51 23.06.2011

Divotajavascript:;

Kao i obicno, ostajem bez texta ...



P.S. Moze li neko, ko se razume u geologiju i tako to, da objasni na koji nacin nastaju ovako krivudavi tokovi reka? Unapred hvala.
kremba kremba 07:53 23.06.2011

Re: Divotajavascript:;

javascript:;



Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:39 23.06.2011

Re: Divotajavascript:;

Nisam geolog, ali za ove meandre nema tajne pošto nisu nastali prirodnim putem. Do sredine prošlog veka tu je zapravo bila udolina između planina, pa kad je napravljena hidrocentrala, uvala je potopljena. Prateći planinske zavoje, reka danas pravi meandre.
kremba kremba 06:54 24.06.2011

Re: Divota

Snezana Radojicic
Nisam geolog, ali za ove meandre nema tajne pošto nisu nastali prirodnim putem. Do sredine prošlog veka tu je zapravo bila udolina između planina, pa kad je napravljena hidrocentrala, uvala je potopljena. Prateći planinske zavoje, reka danas pravi meandre.


OK, ali zar nije i pre toga tuda proticala reka, samo uža i plića?
aurelije aurelije 18:33 23.06.2011

Bio sam i ništa nisam video

Preprošli vikend smo drugovi i ja krenuli u taj deo Srbije pod parolom upoznaj Srbiju da bi je više voleo. Ali usled naše loše pripreme i nepostojanja turizma u tom kraju slabo šta smo videli.

Bili smo smešteni u hotel Javor u Kušićima južno od Ivanjice. Obišli smo branu Kokin brod i branu na jezeru Uvac. Bili smo u etno selu Vraneši.

Osim info panoa nema nikakvog turizma. Zvali smo čuvare da pitamo za obilazak jezera čamcem, odgovoreno nam je da nema dovoljno zainteresovanih. Pitali smo da li ima da se uzme neka planinarska mapa. Nema. Na kraju smo slikali mapu sa info-panoa. I ona je pogrešna. Piše da je 1:50 000 a u stvari je 1:100 000. Mene orijentirca su našli da zeke?

Na kraju smo se odlučili da ustanemo nedeljom rano, kako znamo i umemo negde pre Sjenice pregazimo brdo i stignemo do Molitve, vidikovca severno od meandara. Uzeli smo da listamo gps karte, onu nesrećnu info mapu sa mobilnih i da planiramo kako da izvedemo akciju. Redovni smo učesnici fruškegorskog planinarskog maratona tabananje od 20-30 km bi izdržali.

Onda smo ustali ujutro, pljušti kiša... Ni to nam ne bi bio problem no takva je magla pala da se meandri svakako ne bi videli :( Prešli smo na plan B i otišli na tvrđavu Maglič. Uvac nam ostaje i dalje u planu avanture, no ovaj put ćemo morati da se bolje spremimo.

PS: imali smo heljdopitu na meniju hotela, prvi put sam to probao i moram priznati da je odlična
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:41 23.06.2011

Re: Bio sam i ništa nisam video

Ah, vama se baš nije dalo.
A o neorganizovanoj turističkoj ponudi u Srbiji suvišno je pričati -- to je pre pravilo, a ne izuzetak. Moje iskustvo je da tek poneki pojedinci sopstvenim snagama pokušavaju nešto da naprave sa turističkim potencijalima svojih mesta.
aurelije aurelije 20:11 23.06.2011

Re: Bio sam i ništa nisam video

Kako se snalaziš za karte?

Meni su preporučili da vidim u planinarskom društvu od vodiča. Srećom pa sam i sam planinar. Mogao bih nabaviti i vojne 1:25000 čitave Srbije, ali iskustvo sa planinarske orijentacije mi govori da uglavnom nemaju veze sa životom, ažurirane su poslednji put još za vreme Tita.

Možda ima nade za turizam, putari u tom delu Srbije rade na dosta mesta. Hotel u Kušićima je renoviran, skroz smo zadovoljni uslugom. U Kokinom Brodu prave neki turistički objekat od drveta. Deluje zanimljivo, nadam se da će ga uskoro i otvoriti.

Ceo taj kraj mi je predivan i nekako mističan, zavučen. Iako sam i sam odatle (Raška) zbog puteva nisam nikad do skora ni u Ivanjici bio (neverovatno, to nam je susedna opština!!!). Čak se ni orijentiring ne održava tu. Jedne godine je bila Kamena gora, Kopaonik, Zlatibor i Tara su najbliže tekuće destinacije. Mada se pominje da će biti i Golija sledeće godine, radujem se tome ko malo dete :)
razmisljam razmisljam 03:00 24.06.2011

Гвиркам редовно

у твоја бициклопутешествујућа казивања и уживам.
Имам једног планинарско-пентрачког примерка у кући ( управо се вратио са албанске стране Проклетија и из долине Тет пун утисака, а већ се пакује на Комове ), тако да знам тачно о чему причаш и препознајем занос, преданост и затрављеност.
Само напред, и не заборави да редовно пишеш.
kukusigameni kukusigameni 09:17 24.06.2011

Re: Гвиркам редовно

Pridruzujem se drugar'ci razmisljam u gvirkanju i da dodam da kada sam procitao njen post nekako sam uspeo da procitam umesto "pises"-"pijes".
Dakle, samo napred, i ne zaboravi da redovno pises (pijes).
mirelarado mirelarado 11:29 24.06.2011

Re: Гвиркам редовно

Да се и ја допишем овде, као трећи воајер и редовна читатељка.

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:39 27.06.2011

Re: Гвиркам редовно

Hvala, voajerko
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:40 27.06.2011

Re: Гвиркам редовно

kukusigameni
Pridruzujem se drugar'ci razmisljam u gvirkanju i da dodam da kada sam procitao njen post nekako sam uspeo da procitam umesto "pises"-"pijes".
Dakle, samo napred, i ne zaboravi da redovno pises (pijes).


Ma jok ja, samo vino svečeri, šatorske romantike radi.

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:42 27.06.2011

Re: Гвиркам редовно

razmisljam
у твоја бициклопутешествујућа казивања и уживам.
Имам једног планинарско-пентрачког примерка у кући ( управо се вратио са албанске стране Проклетија и из долине Тет пун утисака, а већ се пакује на Комове ), тако да знам тачно о чему причаш и препознајем занос, преданост и затрављеност.
Само напред, и не заборави да редовно пишеш.


Ah, Prokletije, Komovi -- obe su fascinantne i obe sam pela više puta (mrzim ovu konstrukciju, ali planinari uvek kažu "peo sam vrh", a ne "peo sam se na vrh"! Pozdrav tvom "primerku"!
A tebi hvala na čitanju i praćenju

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana