Nacionalni specijalitet sa Zlatara je pita od elde, kako se heljda zove u ovdašnjim selima u kojima se gaji. Tajna njenog spravljanja nije toliko u sastojcima – heljdinom brašnu, punomasnom zlatarskom siru i kajmaku te domaćim jajima, koliko u korama, zapravo debelim palačinkama koje se peku prve. Svaka zlatarska domaćica ima svoj recept za idealnu žitkost testa i gustinu fila kojim se palačinke izdašno premazuju, ali poseban šmek ovoj piti daje pola šolje jogurta ili svežeg mleka – jedne u testo dodaju kozje, druge ovčije, a najveći broj njih kravlje. Kanita tvrdi da je ovčije najbolje, pa ga svako jutro kupuje od svojih suseda ovčara, kao i kiselo mleko, s kojim se eldopita služi. Na tanjir još ređa nekoliko kriški sira od vrste koju gost izabere i domaću salamu.
Svakome ponaosob sledi i širok, blistav osmeh, te domaćinski srdačno „Prijatno!“, uz ono obavezno, zabrinuto pitanje: „Da li je pita dobro ispala?“
„Savršena je!“, kažem.
„Perfektna!“, potvrđuju i ostali gosti.
Mumlamo punim ustima između slasnih zalogaja, malo vrelijih nego što nepcima prija, ali ko može odoleti iskušenju da je odmah proba.
„Trebalo je da se malo prohladi!“, Kanita prekoreva sebe.
„Mhm!“, složno negiramo, nastavljajući da mljackamo i uzdišemo rečitije od svih pohvala.
Vraća mi se snaga nakon noćašnje groznice, pa mogu da krenem na uspon na planinu Molitva. To sam predvidela još praveći plan putovanja, delom da bih se odmorila od pedalanja, ali prvenstveno da bih odozgo, sa najviše pristupačne tačke s kopna, videla uvačke meandre, na koje se bolji pogled pruža jedino još iz turističkog balona. Radi tog uspona, sve vreme teglim gojzerice i ruksak u bisagama.
Krećem odmah posle doručka, kolima, jer se jedan gost, lekar koji danas odlazi iz „Vilova“, ponudio da me donekle poveze. Ali nismo odmakli ni kilometar, a neka starina bezmalo nam je preprečila put, mašući obema rukama da stanemo kao da mu hitno treba pomoć.
„Šta je bilo, je l' vam dobro?“, upitao je lekar, spreman da istrči iz kola i pridrži starca.
Ali ovaj je prečuo pitanje. „Dokle idete?“, zanimalo ga je.
„Ona do Akmačića, a ja za Novu Varoš pa dalje.“
„Odlično!“, uzviknuo je starac i brzinom neshvatljivom za njegove godine utrčao u kola. „I ja ću u Akmačiće.“
Lekar i ja smo se zglednuli u neverici i prasnuli u smeh.
„A ti, stari, stopiraš na prevaru?“, pitao ga je lekar kada samo ponovo krenuli.
„Šta?“
„Pitam, što tako zaustavljaš kola? Neko će te pregaziti.“
„A kako drugačije da te nateram da staneš?“
Na ovo logično pitanje lekar nema odgovor a ni ja. Vozila ovuda ne prolaze često, a zbog uskog puta kreću se vrlo sporo, pa je opasnost da neko strada samo teoretska. Zato meštani koji pođu negde slobodno izađu nasred puta čim u daljini začuju zvuk motora i, ne časeći, iskoriste prvu priliku da uskoče u kola.
Lekar nas ostavlja na glavnoj seosokoj raskrsnici, odakle produžavam peške ka uvačkoj brani – čamac koji turiste vozi po meandrima polazi tek za sat a do tamo ima manje od pet kilometara. I vreme se poboljšalo, noćas isceđene kišne mehove zamenili su bledunjavi oblaci koji su pokrili čitavo nebo onim sivkastim velom kroz koji Sunce sija kao svetla tačka. Ispijam prijatnu svežinu u odmerenim gutljajima i natenane gustiram predele intezivnih boja. Svaki čas zastajem privučena nekom slikom: pokislim plastom sena ispred kojeg je zabodena drvena tabla s natpisom „Sijeno“ tako da se vidi s puta, kozom s jaretom koja me upitno posmatra ili mi možda pozira u bujnom dekoru od divljeg cveća i trava, brežuljcima Zlatara koji su naizmenično prošarani borovim šumama i sveže pokošenim livadama.
Čim odmaknem od centra sela, prestaju kuće, ostaje tek poneko domaćinstvo ili vikendica izrasla podalje od puta. Pred jednom stariji muškarac grabulja travu, pa mu poželim dobar dan i srećan rad. Pita me kuda idem, zašto ne zaustavim neki auto, kod koga sam odsela, te kratko porazgovaramo, vičući kako bismo se bolje čuli. Na kraju šalje srdačne pozdrave za moje domaćine, a za mnom povremeno dobacuje upozorenje: „Samo pravo tim putem do brane!“, koje je izlišno pošto drugog puta i nema.
Kajem se što nisam pošla biciklom. Put je dobar, bez zakrpa i saobraćaja, blago zatalasan, s otvorenim vidicima s obe strane – idealan za uživanje u vožnji, bilo da se juri njime, bilo da se točak lagano okreće. Ali plašila sam se da neću imati gde da ga ostavim tokom plovidbe, i u tome sam pogrešila, što shvatam stigavši do brane. Mogla sam komotno da ga unesem na čamac pošto nas u današnjoj grupi ima samo troje i kapetan.
Kapetan je simpatičan tridesettrogodišnjak po imenu Radovan, ali ga svi zovu Ratko. Ima oštro, izvežbano oko koje ispod šarolikih kamenih streha, na nepristupačnim stenama što se izdižu i po nekoliko stotina metara nad vodom, nepogrešivo opaža beloglave supove, a zna i gde su im gnezda. Iz jednog je proletos ispao tek izlegli mladunac i pao u vodu, ali ga je on slučajno primetio kako se koprca uz obalu i spasao ga. Pokazuje nam fotografije orlića koje je napravio mobilnim: na prvoj je mali beloglavi sup sav smežuran od vode i sa skupljenim krilima; na drugoj, on mladunca drži u naručju pažljivo kao bebu.
„Moguće da je on jedan od ovih što uče da lete. Taman mu je sad vreme da počne, oko drugog meseca života“, kaže, upirući prstom na jato supova iznad te stene.
U uvačkom rezervatu trenutno ih ima oko tri stotine, a osim zaposlenih radnika koji brinu o njihovoj ishrani, staništima i razmnožavanju, i ovdašnji žitelji pomažu da ova vrsta ne izumre. Bezmalo ih doživljavaju kao svojevrsne ljubimce, divlje i slobodne, ali svoje.
Pokušavam da ih fotografišem, ali na toj udaljenosti moj objektiv prepoznaje jedino njihove obrise te odustajem. Slike su ionako mnogo dragocenije kada se samo pamte, kada nastojimo da što potpunije, svim čulima doživimo neponovljiv trenutak u kome ih posmatramo. Zato sve upijam: prizor desetina jata koja se beščujno pojavljuju nad stenama i, dok trepnem, gube se u visinama, tišinu jezera narušenu jedino ravnomernim zvukom našeg motora, bridenje u mojim prstima kad ruku spustim u talase, miris vlažne trave koji vetar donosi sa obala, reski ukus vode zbog koje smo nakratko bili pristali kod jednog izvora.
Približavamo se Žvalama, mestu na kome je do sredine prošlog veka, do stvaranja aukumulacionog jezera potapanjem uvačkog kanjona postojala kamena ćuprija kojom su u tursko doba karavani prolazili na svom putu od Dubrovnika do Carigrada. Na obema obalama i danas se može pratiti stari carski drum, a u samim Žvalama nalazila se velika luka.
„Nisu mogli da premeste most ili da ga nekako spasu?“, pita moja sauputnica i imenjakinja, šezdesetogodišnja profesorka umetnosti u Parizu.
„Čuo sam priče da su dolazili neki naučnici iz Beograda kad je pravljena brana i da su ga zaštitili nečim da ga voda ne bi nagrizala, ali ne znam koliko je to tačno“, odgovara Ratko.
Otkriva nam da je uništena i stara drvena crkva u selu Puljci, s druge strane brane.
„Kada su je potopili, dva dana je plovila jezerom. Stari pričaju da je to bio jeziv prizor i krste se i danas kad se toga sete. Ali uspeli su da spasu krst kad je crkva doplovila do brane. Odneli su ga u Vilove i on sad stoji tamo na novom hramu. Pre par godina su iz Mileševske eparhije postavili i jedan metalni krst na ostrvu, u spomen na tu crkvu.“
Kad završi, svi ćutimo. Gledamo u vodu pod kojom buja čitava šuma jer ni stabla nisu posečena prilikom potapanja kanjona. Koliko li se tek priča skriva dole, na dnu?
Pošto moji saputnici nisu raspoloženi a ni odgovarajuće obuveni za uspon na Molitvu, Ratko na obali ostavlja samo mene, a oni produžavaju plovidbu do Ledene pećine. Ne sviđa mi se što ću se penjati sama, ali ako hoću gore, nemam izbora.
Vrlo je strmo, a zbog onolike kiše noćas tlo je raskvašeno i sklisko, pa iako to znači da ne moram da brinem o šarkama, po kojima je Molitva poznata, opet vrlo oprezno stajem jer često i po dva-tri puta proveravam oslonac. Dok se probijam kroz pojas drveća i žbunja, moja jedina boca vode otkači se s ruksaka i skotrlja se pravo u reku. A do gore ne samo što nema izvora nego je sunce, kao za inat, rešilo da ipak rastera one sive oblake, pa kako ja napredujem, tako ono njih razgrće, da bismo istovremeno stigli ko na vrh, ko u zenit, ja zadihana i oznojena, ono zagrejano i zabreklo. Pribiram se, a onda izlazim na vidikovac.
Ovde se ne otima samo ushićeni uzdah nego i duša i misao nezaustavljivo pohrle koja ka visinama, za nebeskim kraljevima, koja u daljine, za meandrima. Pratim ih naizmenično, pogledom se zalećem za orlovima i propinjem se preko brdima zaklonjenih rečnih zavoja. Ali ne uspevam da dosegnem za njima – kraljevska krila se u preletu samo na tren nadviju nada mnom pa se bez ikakvog oku vidljivog napora izgube nebu pod oblacima; možda slede baš uklešteno korito kojim Uvac meandrira poput misli prepuštenih meditaciji, sve sporijih i isprekidanijih dok se sasvim ne izgube.
Legla sam na jaknu i zagledala se u nebo. Ne mičem se, skoro i ne dišem. Ovako bih mogla da ležim danima, potpuno hipnotisana nebeskim fugama beloglavih supova: ekspozicija vođe jata u prvom glasu, koju pratilac ponavlja za kvintu više ili kvartu niže, za njim poleće sledeći, i tako redom, dok let ne razrade do složene, skladne kompozicije.
Ali zvuk motora Ratkovog čamca koji se približava razbija tu harmoniju, opominjući me da je vreme da krenem odavde.
U povratku, vreme se opet menja, oblaci se iznova navlače, ali sada nam je svejedno i ako iz njih provali. Utiske smo brižljivo upakovali i pohanili u sećanje koje će, barem mene, sigurno ponovo dovesti ovde, ali sledeći put da bih obišla i etno-selo Štitkovo staro dvesta godina, zavirila u Ušačke pećine, videla ostatke Nemanjinog grada, ispela se do kuće na Orlovoj steni...
Sada pak žurim da se vratim u „Vilove“ kako bih se odmorila i sutra spremna nastavila pedalanje. Moji saputnici sa čamca prebacuju me kolima do Akmadžića, odakle nastavljam peške, zaokružujući tako današnju šetnju.
Na raskrsnici, baš na mestu gde sam juče doživela najjaču krizu, ugledam jednu baku kako sedi na kamionskoj gumi, 'doterana' za odlazak u grad: nova marama na glavi, najbolji vuneni prsluk i suknja, neudobne cipele i mladalačka tašnica, koje je verovatno donela još u miraz. Bolećiva sam prema starim ljudima a prizori poput ovog me iz nekog razloga – možda zbog krhkog dostojanstva ulaštene nemaštine – uvek dirnu.
Krišom je fotografišem, a onda joj nazovem dobar dan.
„Bog ti pomogao“, odgovori mi baka.
„A što tu sedite?“
„Krenula sam na autobus, ali sam poranila, i sad čekam da naiđe neko da me poveze.“
„Je l' mogu ja tu malo do vas, da odmorim?“
„De, sedi“, pozove me, a lice joj se ozari zbog neočekivanog društva.
Propitavši me odakle idem i gde sam odsela, dugo hvali moje domaćine koji su i njene prve komšije.
„Kanita je moja drugarica“, kaže s ponosom neke školarke. Smešno mi je što je upotrebila baš taj izraz – drugarica, tim više što bi po godinama Kaniti mogla da bude majka, ali suzdržavam se i na licu i u glasu zadržavam dužnu ozbiljnost. „Ona samo od mene uzima sir i kiselo mleko“, dodaje, kao najjači, neoborivi dokaz njihovog 'drugarstva'.
„Stvarno?!“, uzviknem, iznenađena ovom neočekivanom slučajnošću. „Ja sam jutros jela eldopitu s vašim sirom i kiselim mlekom; bili su prste da poližeš!“
Baka važno klima glavom, sva ponosna. Još malo hvalim proizvode od njenih ovaca, pa se oprostim i produžim u „Vilove“ noseći mojoj domaćici i njene pozdrave.
Nisam očekivala da će im Kanita posvetiti toliko pažnje, pokušavajući da odgonetne kog seljaka sam srela na putu ka brani, kako bi mu zahvalila kada ga bude videla, a potom se zabrinuto raspitujući o bakinim razlozima za iznenadni odlazak u grad. „Da se nije razbolela?“, prvo me je pitala, i smirila se tek kada sam je razuverila.
Nisam se nadala ni tolikoj brizi za mene, njenim i Miškovim ukorima zbog mog noćašnjeg spartanstva, zbog toga što ih nisam probudila i prešla u toplo, i odlučnom odbijanju da i ovu noć prespavam u baraci, na betonu. Znajući da mi je novčanik tanak i da ne mogu da platim sobu, a ionako su sve zauzete, nalaze solomonsko rešenje – da prenoćim u trpezariji. Sami su preneli moje stvari, Kanita je negde pronašla dva podmetača za plažu i ja sam se smestila pored tople kuhinje, na brodski pod. U trenutku, zaličila sam sebi na onog Ratkovog orlića, u oazi u kojoj svi brinu o zaštiti te retke vrste ptica. Ali najviše ipak o drugim ljudima.
.