novogodišnja
šetnja
parkom koji
noću
sija
poklon
Kada će? Ko bi to mogao znati. Možda kada se bude najmanje nadala.
Do trenutka kada priča počinje pokušala je sve. Jednom se čak i ofarbala. Nije uspela ni tri obavezne nedelje do novog farbanja da se provuče bez pet tužno-upitnih pogleda, i dvatri bezobrazno-direktna pitanja: El ti to nooova! Misim, frizura.
Ali je ostala.
On je svakoga dana – svakoga dana – bez Nećete verovati – svakoga dana prolazio tom ulicom. Skoro u isto vreme. Po kiši nije nosio kišobran,
po snegu nije nosio naočare,
po suncu nije nosio kapu,
pod oblacima je bio polunasmejan; nogu pred nogu,
Da li se taj čovek ikada negde/zbog nečega, žurio?. Kupovao je novine u trafici pored škole, prelazio ulicu i ulazio u kuću u kojoj je živeo. Ona je radila u školskoj biblioteci Za ostale korisnike: svakog radnog dana od 09.00 do 19.00 i subotom od 09.00 do 13.00. Mogli su da se sretnu kada je odlazila sa posla, i onda bi joj popodne bilo ispunjeno pitanjima, ili kada je dolazila na posao, i onda bi joj pogled kroz prozor obećavao mogućnost siluete sa šeširom. Još jednom.
Iako je retko izlazio dešavalo bi se da to bude u vreme njene pauze. On je voleo prvo drvo na ivici jezera, ona drugu klupu od spomenika. Park kod Muzeja bio je jedan od najstarijih u gradu: teritorija zamišljenih, teritorija umornih, željnih prošlosti. I dečje igralište u delu bliže bulevaru: teritorija smeha. Trenutni Glumac Nacionalne proslavio se recitujući na jednom dobrotvornom koncertu svoju pesmu o igri sunca u krošnjama, slici koja ga je očaravala početkom svakog prvog semestra. U parku. Teritorija studenata. (...onaj Miša, ma znaš ga, igrao je dok si ti još bila u gradu.)
A njih dvoje su voleli proleća. I to može da bude početak. Ali nije. Početak je nagovešten početkom jeseni:
Ona skida maramu sa mantila i u pokušaju da je stavi na glavu, košava je odnosi pravo u njegove ruke. Do njegove trafike, na njegove novine. Koje je upravo hteo da uzme, i:
kako sad,
mora nekako da skloni maramu, i
odakle ona tu,
Oprostite, gospodine, to je moje / Oprostite vi, izvolite, izgleda da je doletela... / Hvala... / Da.
Da li je to dovoljno da se pri sledećem susretu, par nedelja kasnije, nedaleko od ulaza u školu, pozdrave? Više njih misli da jeste, i to bi moglo da se usvoji ako biram(o) kao-na-filmu rešenje. Ipak: prolaze jedno pored drugog. Nije.
Sledeća scena, dosta kasnije,
već oko Nove Godine.
Sneg.
Noći u parku sijaju.
Bila je do klupe na pauzi, ali je morala da svrati i kada je krenula kući. (Zvuci: deca i probuđeni šetači.) Maramu je povezala ispod kape, kažu da je sada tako moderno. Prihvatila je a dopalo joj se, zapravo, zato što joj je bilo toplije, i
zato što je mogla da nastavi da je nosi. Ne, nije je prepoznao po tome, ne uplićite se. Nije je prepoznao, uopšte. Stajao je blizu svog drveta i pričao sa jednom damom. Mladom damom. Koja se u trenutku okrenula i rekla Divno veče gospođa Vera, kako ste!? / Dobro, hvala, vrlo dobro... kao i veče, a vi? / Žurim, već kasnim na koncert, ali dogovorila sam sa ocem da se nađemo ovde, i evo... oprostite, nisam vas upoznala... / Drago mi je / Drago mi je / Drago mi je, videćemo se još do praznika, moram da vratim one knjige iz naučnog dela, već su me opomenuli! Lakunoć...
Knjige je vratio g. Jovanović, To je ćerkina literatura, sprema magistraturu / Znamo / Povremeno se konsultuje sa ocem, a nisam znao da ovde, u mom komšiluku, uzima i knjige / Pa, od skora, od kada smo dobili donaciju vašeg fakulteta / Zar je to bilo za vašu biblioteku / Za našu / Drago mi je / I meni je drago.
Nisam mogla znati kada će, taj početak dok ćerka nije odlučila da nastavi studije.
3. za 4
ruke.
_________________________
srećno !