Matej Zvir je stajao oslonjen donjim delom tela na metalnu ogradu pored puta. Seo bi na nju samo da se od struka nadole nije tresao kao vrbov prut na vetru. Jednom rukom je Matej pokušavao da prihvati drugu koja je bila lako savijena i bolela ga je onoliko koliko je on tog trenutka bio prisutan u stvarnosti. A to je bilo tek navlaš. Matejeve oči su, iako široko otvorene, gledale u prazno i jedva primetnim pokretima bez treptaja se odazivale na pitanja ljudi oko njega. Ništa nije odgovarao, samo je povremeno klimnuo glavom, nesvesno pokušavajući da se osloni na ogradu od koje je njegovo telo odskakalo tresući se.
Za razliku od ostalih koji su se vrteli oko Mateja strahom zadržani u potrebi da mu priđu i postavljali pitanja bez jasnog početka ili kraja, mladi gorski spasilac je pokušavao da uhvati njegov pogled i da mu nekako opipa onu polusavijenu ruku, koja je visila neprirodno i tuđe. Spasilac se smejao bez prestanka, ne obazirući se na čudne poglede ostalih oko sebe i veselim glasom, koji je još manje odgovarao zacenjenom strahu u vazduhu, ponavljao:
- Ti si se danas ponovo rodio! Nemoj da zaboraviš, još jednom si se rodio! Danas ti je ponovo rođendan!
Matej nije uspevao ni da se osmehne u odgovor spasiocu koji je sigurno video i manje srećne ljude od njega. To veče je Sreća potrošila bar jednog džokera iz Matejevog špila, dobivši partiju protiv Suđaje. One Suđaje koja seče tanki, svileni konac o kom visi ljudski život. Tog puta su njene makaze zagrizle Matejev konac, prožvakale ga i ostavile ga čitavog. Malo su ga zgužvale, ali ga nisu prekinule. Uprkos njegovoj ludoj glavi i obesti, Matej je udarivši u prednje staklo i potom preletevši preko krova našeg automobila, doleteo pravac u naručje Sreći. Kako se kasnije ispostavilo sa samo slomljenom rukom.
Trebaće mi poprilično vremena da iz glave izbledi scena koja mi se od tada vrti bez prestanka: trojica motorista koji divljom brzinom stižu iz suprotnog pravca i jedva uspevaju da zakoče pred automobilom koji stoji pored našeg, na suprotnoj traci. Za njima pristižu još dvojica, skoro brže od pogleda. Jedan od njih uspeva da se poprečno zaustavi, dok poslednji, Matej prelazi na moju stranu i pokušava da koči. Poslednje što sam videla je bila njegova kaciga koja je zaklonila pogled preda mnom...i udarac. Tada se auto iznutra pretvorio u cepelina sa šest u trenu naduvenih zaštitnih jastuka. Smrad i dim lake eksplozije. Čudo kako tren može dugo da traje, kladila bih se da me je Žmu tek posle sat vremena pitao da li sam dobro, gledajući me iz bele senke naduvenih jastuka. Kada sam izbauljala napolje, pred onim što je do maločas bio prednji deo auta je ležao motor u zelenkastoj bari benzina. Na suprotnoj strani puta kaciga. Vlasnika kacige nije bilo. Ni na putu, ni u dubokoj jaruzi pored njega. Kako sam uspela da utvrdim, tumarajući među ljudima koji su pokušavali da me pipnu proveravajući da li sam zaista u redu kao što tvrdim, vlasnik kacige je je stajao oslonjen donjim delom tela na metalnu ogradu pored puta. Seo bi na nju samo da se od struka nadole nije tresao kao vrbov prut na vetru. Kao što sam već i napisala. I zvao se Matej.
Odmah potom su stigli policajci, vatrogasci, hitna pomoć, marsovci...komad puta na kom smo se svi nagužvali, isprepadani i pogubljeni, a sve trudeći se da izgledamo prisebno, se zašarenio i zacaklio od vrtećih svetala i fluorescentih delova odeće stručnih radnika. Tek ponovo rođenog Mateja Zvira koji je silnim trudom Sreće preživeo svoju glupost su prvog odveli. Ostali smo još dugo bili ispitivani, sve do u noć. Između razgovora sa policajcima prisutni pogubljeni u post stresu smo se mahom bavili daovima: Da nije onaj parkirao auto nasred puta zbog deteta koje je povraćalo...da nije i drugi za njim zaustavio motoristi bi naleteli na prvog sa detetom na putu...da nisu vozili tako brzo...da ja nisam vozila tako sporo, pitanje je da li bi Matej Zvir imao samo slomljenu ruku...da oni za mnom nisu kao i ja usporili, da li bi uspeli da zaustave pred Matejem koji im je bukvalno pao pred auto...da...I tako sve do noći koja u tom planinskom kraju krivudavih i džombavih puteva, pada neočekivano i hladno.
O tanušnom koncu ljudski život visi. A, ona treća Suđaja što ne prede i ne namotava svilenu pređu života, ona koja bez žmurenja i sažaljenja odseče kad oceni da je vreme, nema baš svaki put tako tupe makaze kao što ih je ovaj put imala. Moraće još jednom rođeni Matej Zver drugi put da koristi glavu više no samo za stavljanje kacige. Ljudi se rađaju mnogo teže no što umiru. Tanka je nit našeg postojanja, a život je potcenjena roba.
Edit: Zaboravih...možda nema veze ikakve...taman i da je sujeverje religija naivnih (mada, što se mene tiče u tom slučaju bi bilo ravnopravno sa svim ostalim religijama), tek...ja sam tog jutra u bašti obližnjeg kafića našla detelinu sa četiri lista. Veliku skoro za dlan. I kao što sujeverje nalaže poklonila je prijatelju. Blogeru ovdašnjem. Detelinu sa četiri lista, toliku da bi i irski patuljak pozeleneo od zavisti.