Petak je ovde kod nas najteži dan u nedelji, međutim, ja spadam u onu grupu ljudi koji krajnje nekritično vole svoj posao, pa mi čak ni sređivanje dosadne papirologije ne pada osobito teško. Ovog petka, sa još više elana sam završio ono što je trebalo, zato što me već sutradan čekaju Campo de' Fiori i druge barokne radosti mog voljenog Rima. Plan je bio jednostavan: banka, optičar, teretana i veče uz knjigu i tenis na TV-u.
Ulazim u autobus koji je krcat, ali se isprazni istog sekunda kada se pred vratima pojave fluorescentni kontrolori, te se ja zavalim u sedište i otvorim knjigu makar na petnaestak minuta (a guilty pleasure) koliko sam mislio da će trajati vožnja. Odmah se ispostavilo da sam pogrešio, jer se autobus prvo ugasio, a onda kada je krenuo naleteo je na svako moguće crveno svetlo, a ruku na srce, ni ulice nisu baš bile prazne i prohodne, te se vožnja odužila na čak tri poglavlja knjige. Odmah posle Brankovog mosta izađem na odvratnu vrućinu i zaputim se ka banci, a usput kupim flašu vode, jer hlada nema putem kojim sam se ja zaputio, a sunca - avaj! - ima. Banka je zatvorena zbog renoviranja. Sednem na stepenice da se konsolidujem i ponovo organizujem, jer mi neplanirano renoviranje sada remeti planove. Bio sam osmislio najkraći mogući put kako bih sve obavio što pre, a sada moram u drugu, dalju banku - desetak minuta pešačenja po novobeogradskom bulevaru lišenom i jednog drveta i jedne jedine senke; zato prvo odlazim kod optičara.
U ptičarskoj radnji, pola sata kasnije, kažu da će moja sočiva da donesu iz skladišta za desetak minuta. Taman da ja odem do banke i podignem pare, kažem im, i obećam svoj brzi povratak, budući da je banka jednu stanicu dalje. Obećanje, ludom radovanje.
Dolazim u banku, radi jedan šalter, ispred mene je petoro ljudi. Ubrzo proradi i drugi, pretpostavljam zbog glasnog uzdisanja i negodovanja jedne sredovečne gospođe koja ne koristi dezodorans (što sam, nažalost, saznao jer je stajala ispred mene). To što je sada radio i drugi šalter, nju nije sprečilo da gunđa i dalje. Bilo je bolno neprijatno slušati je kako uzvikuje „o ljudi", „o naopako", „ja sam bolesna" (ali i grlata!). Zapomaganje se, doduše, isplatilo, jer su je pustili preko reda, valjda da bi što pre otišla. Za petanestak minuta, stigao sam na red i ja.
Sačekajte malo, rekla mi je plavuša za šalterom, i nisam ni sanjao da će mi to reći još dvadesetak puta u narednih sat vremena i deset minuta koliko ću stajati kao kreten ispred tog njenog šaltera. Prvo je iz nekog razloga osetila potrebu da stornira nešto - stornirati, kakva reč! - a onda da odštampa priznanicu koja je pak bila pogrešna, te je zvala koleginicu da joj pomogne, što je ova i učinila veoma konspirativno, gledajući povremeno u mene, nepoverljivo kao da sam terorista, došaptavajući se sa dotičnom plavušom čije je ime, tada sam saznao, Sandra. Razumeo sam samo „probaj sa F6, ako to ne može, onda ne znam".
Nažalost, sa F6 nije ništa učinjeno, jer se sada blokirao njen računar. Zamolila me je da sačekam malo da se restartuje. Klimnuo sam glavom uz usiljen osmeh. Drugi put kada je morala da ga restartuje, zamolila me je, uz još jednu molbu za strpljenjem, da pređem na drugi šalter da mi kolega isplati pare. Pređem na drugi šalter, iako mi je već tada bilo dosta i nje i banke i para i života, ali nisam želeo da joj pravim problem, imao sam osećaj da joj nije baš prijatno što ne ume da rukuje računarom, pa sam mirno prešao na drugi šalter, dok je ona restartovala, stornirala, ćaskala telefonom, pritiskala F6. (Iza mene se u tom trenutku već napravio toliki red da su ljudi čekali i ispred banke.) Na drugom šalteru me obaveštavaju da dotičnih para nema, što me je i više nego uznemirilo jer ja drugih para do tih nemam i ako ih ne podignem danas, naredne dve nedelje u Italiji ću morati da prosim ili kradem, ali drugačije jesti neću. Vidno se suzdržavajući da se ne bacim preko šaltera i ne udavim drugog službenika - ni krivog ni dužnog - obaveštavam ga da su pare bile tu pre, sada već dvadesetak minuta, te da nisu mogle nestati u međuvremenu. Verovatno koleginicina transakcija nije prošla kako treba, objašnjava mi, najbolje bi bilo da stanem tu kod njenog šaltera, a ona će me već pozvati kad nauči da koristi kompjuter. Prelazim na njen šalter, ona me zamoli da se odmaknem metar dalje, jer ona ne može da odstornira i pritiska F6 ako sam ja tu. Uz jasno ciničan osmeh se vraćam korak nazad i čekam. Ona telefonira i povremeno ponavlja „para nema", što svaki put izazove kod mene otežano disanje i stezanje u grudima. Znojim se i teško mi je da stojim, ali nemam gde da sednem. Portir sedi na jednoj fotelji, odmara se od valjda jako teškog dana portirisanja, a na drugoj sedi jedan stariji gospodin koji i sam čeka na red u separe iza mene.
Sandra ustaje, odlazi od šaltera, i kako se udaljava, vuče se zapravo, toliko se vuče da imam osećaj da me zeza tim usporenim hodom, kao da mi kaže „ne možeš mi ništa". Popravlja frizuru, osmehuje se nekoj koleginici i ja ne mogu da se ne zapitam, da li se smeju tome što je izgubila moje pare ili tome što je koleginica izgubila nečije tuđe pare. Trudim se da dišem duboko. Sandra se vraća za šalter, ja joj prilazim da pitam hoće li to skoro, ljudi u banci me gledaju popreko i ja ne mogu da ih krivim zbog toga, i ja bih sebe gledao popreko, ali Sandru to ne zanima, „sačekajte tamo", kaže mi i pogledom pokazuje na mesto gde sam stajao malopre. Opet telefonira, čujem samo tu šifru F6 i tu famoznu reč "storniranje" i u glavi počinjem polako da zamišljam kako storniam Sandrinu glavu o štampač, kako moje ruke storniraju njen vrat dok ne prestane da diše, kako joj storniram monitor o glavu (više puta); kakva lepa reč - stornirati! A onda čujem nešto jako ružno - „možda da mu kažem da dođe sutra", što je automatski izazvalo moju reakciju „Sandra, da se nisi usudila!" Pogledala me je potpuno bezizražajno, kroz mene više nego u mene, to vazduh valjda priča, i vratila se natrag u svoj svet storniranja i telefoniranja. Dok sluša šta joj tehnička podrška govori, ona povremeno pući usne i, pretpostavljam, oblizuje zube jezikom, naročito sa desne strane, možda joj se tu zaglavio deo ručka. neka žila od piletine. Muva joj se mota oko glave, pa je tera, a onda primeti svoje bordo lakirane nokte, pa ih malo zagleda.
Četrdeset pet minuta čekanja. Vrti mi se u glavi. U uglu stoji aprat za vodu, ali nema plastičnih čaša. Sandrina koleginica sipa vodu svakih pet minuta, ona ima plastičnu čašu.
Sat vremena. Sandra me konačno poziva i izvinjava se što sam čekao, ja joj kažem da me sada zanimaju samo moje pare, te da mi izvinjenje ništa ne znači, ali sve to još uvek kroz osmeh, jer se bojim da ako ne okrenem stvari na šalu, okrenuću ih na nasilje. Zato što nije mogla da stornira to što je pogrešila, ona će sada morati rukom da mi ispiše priznanicu, i taj proces traje osam minuta; da, uključio sam štopericu. Daje mi moje pare i kaže „užas", njoj je bilo jako teško, baš se zamorila. Ja je tešim, kažem joj, bitno da ste uspeli, znam da vam je bilo teško, baš ste se namučili tu za šalterom, sedeći, gubeći tuđe pare. Nije vama lako, moja Sandra, po ceo dan samo nešto stornirate!
Natrag u optičarsku radnju, gde me gospođa sačekuje sa osmehom, ali ne onim drago-mi-je-što-te-vidim osmehom, već onim jao-nešto-nije-u-redu osmehom. Prvo joj se izvinim, bio je dug red u banci, kažem. Trebalo bi ja vama da se izvinem, kaže mi ona uz taj žalim-slučaj osmeh, ali znate ja sam pogrešila, mi ipak nemamo vaša sočiva. Moj pogled je bio dovoljan da ponudi da pozove druge dve radnje koje imaju u blizini. Imam sreće danas, kaže mi ona, a ja se smejem, onako iskreno, na nervnoj bazi. Par stanica odavde, u drugoj radnji, tu u Starom Merkatoru imaju moja sočiva. Daje mi vizit kartu i objašnjava gde je radnja. Tada se odnekud pojavljuje jedan dugokos muškarac u kasnim tridesetim godinama i pita me da li idem do Starog Merkatora ili je on to pogrešno čuo. Klimnem glavom potvrdno. On je svejedno planirao da ide tamo danas i u tom trenutku ja se ponadam da će u nastavku rečenice da mi ponudi da me odveze tamo, kako ne bih pao u nesvest po vrućini. Ali ne danas, ne ovaj petak. Ako bih bio ljubazan, pita me, da ponesen tamo neke naočari koje je on napravio, da se on ne maltertira da posle ide čak do tamo. Naravno, prihvatam sad već veselo, razmišljajući o tome šta me sve čeka do kraja dana. Gospođa i gospodin mi se usplahireno zahvaljuju i ona mi poklanja rastvor za sočiva, što ja rado prihvatam jer će mi dobro doći na putu. U Starom Merkatoru me čeka jedna druga gospođa i silno mi se zahvaljuje, insistirajući da mi pokloni i ona jedno malo pakovanje sredstva za odražavanje sočiva, što ja pokušavam da izbegnem, ali mi ona ne dozvoljava da dođem do reči i gura mi tu kutiju zajedno sa sočivima u kesu. Zahvaljujem joj i dok joj izgovaram to „hvala, zaista nije potrebno", ja čujem svoj glas, ja skoro pa plačem, meni zaista znači ovaj njen poklon, mislim u sebi.
U samoposluzi kupujem par stvari za večeru jer mi postaje jasno da od teretane nema ništa, imao sam i previše vežbanja danas (a već je 6 sati), pa revidiram svoje planove za veče: kupaću se sat vremena, onda ću napraviti večeru, a onda ću da pijem vino i čitam knjigu. Više od toga zaista ne mogu od sebe da očekujem. Postoji red i u samoposluzi i ja u njemu čekam strpljivo, jer više valjda ne postoji red kog se ja plašim. Kada sam došao na kasu, baš tada je ponestalo one trake za štampanje računa, pa je Milena (tako se zvala moja nema kasirka) morala da se sagne pod kasu kako bi dohvatila novu traku koja se, nakon što ju je namestila, zaglavila.
I tada ja počinjem da se smejem, prvo jedan kikot, a onda glasno, grohotom, ludački, nekontrolisano. Smejem se, a Milena me gleda zgranuto i što me ona zgranutije gleda, to je meni sve smešnije. Izlazim iz samoposluge smejući se, jer je alternativa smehu plač. Smejem se i dok pola sata čekam autobus br. 82, smejem se i dok ulazim u stan. Smejem se i smejem se i smejem se. Zdravo je smejati se.