Mesta u pesku koja su utisnule naše stope, sada se sjedinjuju sa svojim obalama. Leto se bliži zalasku. Skida pozlatu sa osunčanih dana i, čvrsto držeći za repove svoje žar ptice, odleće tamo gde mu se već nadaju.
Ostajemo sa sobom, na raskršću čiji severni puteljci već uveliko računaju na našu teskobu i sve što ona donosi.
U danima koji su prekratki za bilo šta kadro da zaliči na naše male, nasušne ludosti, trajaćemo od plavičastih snova i nadanja uprtih u daljinu. Toplih i sjajnih, kao sidro zaboravljeno na osunčanoj obali, koje ih rodi.
Trajaćemo od osmeha upamćenih na licu svetlonosca.