Istorija| Ljubav| Zdravlje| Život

Kad se životu smučiš, a smrti ne svidiš dovoljno

nikolic777 RSS / 27.10.2011. u 23:21

Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, to moje zlehudo jutro daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu, i kraj.

Postoje ljudi koji se teško rastaju sa nepotrebnim stvarima. Za mene su to na prvom mestu papiri - garancija za laptop koju znam da moram da čuvam ali mi nikada ne padne na pamet da proverim da li je istekla, izveštaji sa raznoraznih konferencija, flajeri za zlu ne trebalo u širokom luku od bućkuriša za doneti do vodoinstalatera, nađe se i poneka "poruka lične prirode" koja, da ne bude zabune, nije starija od naše ere novih komunikacija nego je silom prilika pisana rukom pa deluje kao čist artefakt romantizma.

Prebirajući po moru hartije juče sam naišao na jedan, gusto kucani papir, sav načičkan slovima i boldovima, bez proreda, pisan u dahu usled nedostatka vremena, ne zbog nadahnuća. Na vrhu je stajalo, a stoji i danas i stajaće dok god ga budem čuvao, a to je jedan od retkh kojeg čuvati moram  - Otpusna lista sa epikrizom. Prva misao - Ni dan danas ne znam šta je epikriza. Druga - Doktorka Olivera Savić, stroga, odmerena, žena čiji pogled uvek govori ono što stvarno misli, pouzdana. Da, ona je žureći kucala ove redove između vizite i kolegijuma. Datum, 19.06.2010. I već hvatam sebe da sam u jednom trenutku seo sa listom u rukama. U kom tačno, ne mogu da odredim, nema ni potrebe jer znam da to uvek uradim kada mi pogled padne na datum u zaglavlju. Da, imam mnogo kopija ove liste, često gubim stvari, a uvek mi je potrebna za ovu ili onu kontrolu, komisiju, fizioterapeuta i "one noći".

Datum. Nema drugih pitanja, to vas lažu kao što lažu kada tvrde da u trenutku smrti čoveku čitav život preleti pred očima. Samo jedno pitanje - Da li je moglo da se izbegne ili preformulisano - Da li je moralo da se desi i, na kraju, uzaludno a strašno bolno - Kako je moj život izgledao pre? Recimo, osamnaestog juna uveče ili sedamnaestog pre podne. Nas zapravo najviše boli ono što ne možemo da promenimo posebno kada je vezano za nešto što smo izgubili. A imali smo jednom. Još ukoliko posedujemo ekskluzivna prava na krivicu zbog čega smo izgubili, to je onda spektakl. Najneudobnija vožnja prostorima sećanja. Prepuna turbulencija, osuđena na propadanja. Ja sam već krenuo, danas ću se provozati do kraja. Fatalista bi rekao da nisam slučajno pronašao papir i da bi trebalo da sednem i da razmislim. Ali, nije u pravu. Da nisam mazohista kakav jesam, ne samo da se ne bih vraćao na ta mesta i datume odlažući  i listu i epikrizu  u neku sigurnu fioku, nego možda do liste nikada ne bih ni došao, devetnaestog juna ujutru bih se probudio na sasvim drugačiji način nego...

Lepša polovina me budi, imamo dogovor da idemo negde. Jutro je više nego jesenje, ogavno preliveno kišom u vreme kada su svi očekivali letnju žegu. Dovoljno da se Novi Beograd dodatno zasivi i da terase zatrpane nepotrebnim stvarima izgledaju još jadnije. Žurimo, razmišljam o blogu koji sam sinoć postavio, odlučujem da prekratim čekanje kako drugačije do odlaskom po klopu, ali, polovina je već završila poslove zbog kojih smo poranili i moraću kupljeno da jedem kod kuće. Žalimo se jedno drugom na kišu, ne iz sklonosti kao engleskom tipu konverzacije niti zbog toga što smo kao par istrošeni pa nemamo o čemu drugom. Kesa mi ispada iz ruke, objašnjavam to pospanošću, posle deset metara kesa mi ponovo ispada iz ruke, objašnjavam to nataloženim umorom, pred zgradom mi kesa treći put ispada iz ruke i već slušam o tome kako sam bezvoljan i trapav. Uz neizbežni refren da kao i svaki površni bodibilder u ovom vremenu sveopšte refleksivnosti kako otvorim oči razmišljam o promerima proteina, ugljenih hidrata i masti. Ne bunim se, ne samo zbog toga što su takve pridike dosadne i ama baš ništa neće promeniti u mom preuskom pogledu na svet, već i zato što nekako ne mogu.Ovog jutra ne mogu. Od trenutka ulaska u stan pogledom tražim krevet, bakaluk spuštam na prvu stolicu tek u prilog tezi koliko sam opterećen. Ležim obuven, srećan zbog konačne horizontale, ali nešto nije u redu, nešto se dešava, ali meni, što je inače prava retkost, nedostaju reči da objasnim ove čulne senzacije. Nije umor, više je obamrlost, hoću da ustanem. I tada, svom težinom završavam na podu pred nogama zapanjene polovine, koja sad ne zna da li je do trapavosti ili umora, do prosidbe sigurno nije i njoj je jasno da bi ja to bolje smislio, a kako izvodim čudne pokrete u nameri da ustanem, sva objašnjenja padaju u vodu. Nije bilo neophodno mnogo vremena da utvrdim da je leva strana mog tela oduzeta, ali gotovo sasvim, ali je zato bilo neophodno minuta i minuta da se nekako nađem na stolici.

-Koliko imate godina? - pita me glas iz slušalice na čije sam javljanje čekao dobrih četvrt sata što ne bi bilo tako strašno da nema onog jezivog, hipnotišućeg automata koji ponavlja nemojte prekidati vezu.Naime, toliko je besmisleno i iritantno da sam nekoliko puta razmišljao da prekinem makar mi jedina alternativa njihovoj pomoći, koja je sve samo ne hitna, bilo prepuštanje ćudima proviđenja.

-33 - odgovaram i čekam dalja uputstva.

-A, pa nije vama ništa - glasu je laknulo i on polako prelazi u cvrkut - lezite i podignite obe noge u vis, vi ste se samo malo uplašili.

-Da, ali zbog čega se ovo dešava? - o medicini ne znam mnogo, ali znam da bi za raznorazna neobična stanja trebalo da postoji objašnjenje ili bar interes belih manitila da do njega dođu.

-Verovatno umor, iscrpljenost, jeste li merili pritisak skoro, da niste često direktno izloženi klima uređaju - ovo se već skoro sasvim pretvorilo u ćaskanje, izvinjavam se meni nimalo različito od toga kada se dve komšinice nalakte na kapiju i krenu da naukuju, sa toplim, ohrabrujućim savetom da ako se stanje pogorša, a neće sigurno, odmah nazovem ponovo. Kako ću znati da li se pogoršalo odnosno da li sam sada malo oduzetiji nego što sam bio pre pet minuta, te kako uopšte odrediti progresiju oduzetosti u vremenu, ne znamo ni polovina ni ja. Ali, ja znam, da kroz audio teror nemojte prekidati vezu neću prolaziti ponovo ni po cenu maločas pomenutog proviđenja, i sa tom mišlju spuštam slušalicu svestan da bi me srdačnije odradila mobilna telefonija koja mi dere kožu ali nikad ne zaboravi da mi čestita rođendan.Onako, automatski.

Ja nisam neki preterno odgovoran tip i kada je o zdravlju reč oduvek sam bio u fazonu kako ćemo, lako ćemo ili ma gde baš ja nema šanse, ali tog kilavog jutra od kojeg sam valjda samo ja u bloku a i šire bio kilaviji, nešto me je teralo da se prisetim ko mi je od prijatelja motorizovan. I, znate, život je čaroban (ovo ću reći još 15 puta sigurno) u svom nepredvidljivom razmahivanju stilskim figurama. Nema mu ravnog. U radijusu od deset kilometara, ma da se ne foliram u odnosu na celu Srbiju, bio je to prvi talas ekonomske krize, samo je moja bivša bolja polovina propisno lizingovana i iskusna za volanom. Ne možeš da ne pozoveš, ma koliko se sadašnja mrštila svesna da joj taksista ne bi pomogao u "utovaru" i eto preinteresantne slike na trotoaru ispred jednog novobeogradskog kineskog zida. Toliko neobične da se opasno rve sa zakonima verovatnosti i nužnosti. Nema veze, svi smo naši. Dve voluminizirane i oduzet rmpalija među njima, svaka drži jednu stranu tela, a on vuče nogu i gleda ih naizmenično željan da mu prospu neku utešnu o promaji i nemilosrdnim klima uređajima na poslu. Tek kada su mi, pred doktorkom Oliverom Savić s kojom sam za nepunih petnaest minuta premijerno imao čast, i usta pala na levu stranu, znali smo da će devetnaesti jun biti jedan sasvim neobičan dan. Pre ovog izvrtanja usana, obavljen je skener mozga koji u nedostatku izvesnih "kontrasta" što se daju intravenski , nije pokazao ništa nobično. Medicinski tehničar tužan zbog moje mladosti i zlog udesa, bio je ushićeniji od mene. "Odlično nemaš ništa u glavi", prokomentarisao je prezadovoljan što nije sprečilo medicinsku sestru, manje empatičnu ali sklonu presuđivanju i proricanju da zaključi - Što si bildov'o, bildov'o si. E kad bi nas samo od tih mudrih i ničim izazvanih komentara poštedeli, ništa drugo ne bi bio problem. Elem, prvo - sigurna i samopouzdana Hitna pomoć, a onda nestašica medikamenta u Kliničkom centru glavnog grada jedne države - svašta je tog jutra moglo da me preseli na nebo, ali, kao za inat, ja nikad odgovorniji prema sebi. Toliko o pozitivnim aspektima straha, ukoliko vam nije sasvim jasno koji su to. Ergo, hvala vam usta što ste se iskrivila koliko god sam u tom trenutku bio ubeđen da je doviđenja društvo staro bolji izbor.

-Milane, vi ste ozbiljno bolesni, moraćete da ostanete kod nas na odeljenju - govori, kao vojnik, doktorka Olivera Savić, koja nije dužna da pazi na toplinu svojih reči jer se za to nije ni školovala, a toplina, kao što smo videli u slučaju Hitne pomoći, može za čas posla da vas ubije.

-Možemo li da znamo od čega?-ljuta je bivša, jer smatra da sam zaslužio bar malo lažne nade i tetošenja.

-Objasniću vam - ne predaje se doktorka - ali pre toga morate da potpišete jedan papir.

Opet papir. Ovoga puta vrlo ozbiljan. Reč je o životu i smrti. To što bi da mi daju jedino može da me spase, ali i da me u nekoj procentaži od 30% (moj drug lekar tvrdi da je pedeset ali da ovih dvadeset namerno umanajuju zbog marketinga) ubije na mrtvo:). Nije mali rizik. Tako sam, 19.juna 2010., mimo svoje volje, naučio razliku između ishemije i hemoragije. Naime, prvo se odnosi na tromb koji sprečava dotok krvi u mozak, proces poznatiji kao moždani udar, a drugi na izliv krvi na mozak usled aneurizme tj.proširenja krvnog suda. Ova invazivna terapija za koju treba da potpišem zalažući svoju i samo svoju odgovornost, može da dovede i do hemoragije, a time i do vrlo verovatne večne japamjat.

Drama se nastavlja. Ja još uvek ne znam da proživljavam moždani udar, ovo malo pre je bio staromodni sveznajući pripovedač. Doktorka se obraća mojim ljubavima iz raznih vremena sa pitanjem koja će u moje ime potpisati papir. Insistira na brzoj odluci, jer kada se sve proteklo vreme od prvog ispadanja kese iz ruke sabere, nije još puno ostalo ili, da opet citiram malo lekarske direktnosti -Imamo pola sata da vam spasemo život. Eh, da sam poslušao hitnu i samo podigao noge u vis? I tu se konačno budim, onako oduzet i iskrivljen. Ljubav je ljubav, a odgovornost je odgovornost. Ne mogu da dozvolim da bilo ko to potpisuje umesto mene, posebno ukoliko se uzme u obzir trajnost današnjih romansi. Futur je u tom smislu najneizvesniji glagolski oblik i obično ga menja futur II, tzv.egzaktni (budem bio/la sa tobom) . Što bi neko do kraja života dilovao sa žvrljotinom koja je presudila nekome iz prohujalih vremena?

Nisam imao problema sa potpisom. Znao sam da nije moje vreme. Da me pitate kako, nemam ideju. To je ono što izmiče svakoj racionalnosti. Jednostavno dan je bio odvratan za umiranje, da ne poželiš da zamoliš one koji ostaju da ostave otvoren balkon. Ta Lorkina pesma mi je prolazila kroz glavu - Kad umrem ostavite otvoren balkon...Nisam uradio ni deset posto ne onoga o čemu sam maštao nego onoga što sam znao da mogu. Smrt me je samo pozvala na randevu, samo je flertovala kako bih shvatio da bi trebalo da poradim na svojoj vezi sa životom. I kada samo namiguje smrt je baš onakva kakvom je opisuje Frida Kalo, ružna, ćelava gospa. Montenj je opet pisao da filozofirati znači navikavati se na smrt i da bi trebalo živeti u kući sa pogledom na groblje, ali ja nisam imao vremena da u toj misaonoj praksi  a ni građevini uznapredujem.

Sva sreća moja desna ruka je funkcionisala sasvim dobro. I kapljice polako kreću. Starija, bivša polovina plače al'onako da ja ne vidim, mlađa, neko 85.godište,  se smeje iz nelagode. Prvi put u ovakvoj situaciji, ne zna da li da beži ili da izbaci uzdah bola, rečju - ni luk jela, ni luk mirisala.

Ostalo je istorija. Sasvim običan dan je isprva ličio na Dan mrmota, onda se munjevito pretvorio u Dan D, a završio dugim razmišljanjem nakon uspešno primenjene terapije i borbe sa suzama svih koji su to popodne bili u poseti ili su se javljali preko svih raspoloživih sredstava komunikacije. Krajem tog leta, oporavio sam se sasvim. Malo je falilo da me na klinici za rehabilitaciju proglase fenomenom žaleći što nisu imali kameru da snime u kakvom sam stanju došao. Na stranu što sam filmičan i zanimljiv, mogao sam da uđem u neku buduću disertaciju u slici i dijagnozi. Vezu sam prekinuo posle dva meseca, u toku oporavka, iz čistog poštenja prema sebi i drugoj strani, da se izrazim precizno. Nisam mogao da gledam nekoga ko ni kriv ni dužan troši jedno leto svoje mladosti sedeći kao fikus pored nekoga ko se silom prilika pretvorio u fikus. Koliko god privremeno to bilo. Plus da ne pominjem osuđenost na misionarsku pozu, jer su ostale teško izvodljive. Što bi to neko trpeo, a jasno sam, iza uvek spremnog osmeha što takođe traži napor i kapa dole za isto, video da se o trpljenju i radi. Prezirem konvencije, obzirnost, kurtoaziju. Znao sam koliko je teško posmatrati sve to. Znam koliko je tzv.istinska posvećenost danas podjednako mitska, kao i rođenje Atene iz Zevsove glave. O ljubavi da ne govorim. I sve što sam mislio, video sam i osetio. U ovakvim situacijama, za čoveka je najbolje da se oproba u ulozi stepskog vuka. Nije prijatno, ali čeliči. I, ruku na srce, jedino u takvoj poziciji - nema laži. Čemu inače služe velike katastrofe u životu? Da vidiš možeš li da učiš na najbolniji mogući način ili si prosto budala pa šta bude biće. Pomenuo sam na početku teksta "one noći". Ništa strašno, to su vam tripovi na suvo, kojima je uzrok iznenadni nalet straha. U slučaju ove bolesti, manifestuju se kao umišljanje da trneš i da imaš izmenjene senzibilitete leve i desne strane tela. Onda zoveš taksi i veštičariš po Urgentnom, dok ti ne koknu bensedin i ne pošalju u sobu za privremeni odmor dok se flašica ne isprazni.

I da, da ne ostanem dužan, zbog čega se sve to desilo nekome ko je, po svim naučnim pretpostavkama, suviše mlad za moždani udar. Nisam završio kao X file, tajna se krije u "skupu faktora". Stres u prevodu - "Prihvataj sve poslove koji ti se nude, znaš i sam kakvo je vreme i da gomila ljudi uzalud pokušava negde da se udene". Dečački snovi u prevodu - "Rođen si u sportskoj porodici, a čitav život vukljaš neke knjige što je dovoljno za etiketu crne ovce o kojoj više niko i ne razmišlja a kamoli pominje , ali tebe decenijama kopka onako, unutra." Dikati i citati u prevodu - "A da se zategneš malo, neće da ti škodi". Na sve to dodati ličnost koja šta god da radi završi u ekstremu pa se tako krvnički i, moram da naglasim iskreno, zaljubi u gvožđuriju, pobedničke mantre tipa - "Možeš sam, može sam, ajde sam", treninge i očigledne promene koji oni nose sa sobom i uz novinarski život, ubitačno kaloričnu ishranu (masa jeste seljačka, ali je mama!),neuredno spavanje,  ličnu alhemiju (na potpitanja ne odgovaram :)) - rezultat je moždani udar, 33.godine, rejon slepoočnice, desna strana.

Šta bih vas posavetovao? Ništa do jednog - ukočite na vreme. Gotovo sve što želimo u životu, ostvarivo je. Nema nedosanjanih snova, moj oporavak to potvrđuje. Sediš i celo leto fokusirano gledaš svoj palac terajući ga da se pokrene, onako pobednički, nagore. Pomažeš se tzv.asocijativnim radnjama radeći isto sa palcem zdrave ruke. Znaš da je jedna tako sitna stvar od kosmičke važnosti za tebe i da ti je nedeljama neizvodljiva, ali to je ono polje na kojem, posle svega, moraš da se trudiš.  Imao sam pored sebe "kolegu po ishemiji" novije "godine proizvodnje" od mene koji nije maštao o tome da ponovo pokrene šaku, već o tome da dobro prođe na komisiji za invalidsku penziju. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da je njegova bolest bila njegov lični koncept, što je, da se ne lažemo, bila i moja ali na drugi način. Ja nisam maštao o tome da se na tako tragičan način operem od svega i da steknem alibi za sve od čekanja u redu do krupnijih životnih obaveza, već da se oprobam u komičnoj igrici poznatoj kao "Možemo li imati sve". I to po cenu svega uz maksimalo ignorisanje svih alarma (recimo dve godine ranije, skok pritiska na poslu, hitna je tada ipak došla, a moj "skor" je bio 220 sa 120). Moj sapatnik iz tih jezivih meseci na odeljenju klinike u Sokobanjskoj u kojem stanuju samo eminentna gospoda Alchajmer, Parkinson, Udari i Tumori, se na taj način svetio svom ocu. Vraćao mu je sopstvenim neuspehom u lečenju za sve ono što mu je ovaj godinama zamerao. Tako ga je kažnjavao. Terao si me na to i to, želeo si od mene to i to, očekivao si to i to, tražio si da budem takav i takav - vidi me sad! Pogledaj me!

Moj alarm je imao drugačiji zvuk. Najranjiviji smo kad poverujemo da smo svemoćni i iznad svega. Da to nešto strašno neće baš nas. Bez razloga da li baveći se time čime se bavite slušate sebe ili zadovoljavate tuđe standarde što nikako nije dobro, ukočite na vreme i sve sos meru. Jednostavna filozofija u čijoj pozadini leži jako komplikovana dilema - Da li zaista, ali zaista volite sebe?

Zapitao sam se to mnogo puta nakon što sam stigao na isto odeljenje sa vremešnom gospodom koja nije mogla čudom da se na čudi posmatrajući me. Ipak, trenutak jezivog otrežnjenja bio je moj izalazak na ulicu nakon petnaest dana  provedenih na Urgentnom centru. Imao sam slobodan vikend pre primanja na kliniku za rehab u Sokobanjskoj na Dedinju. Znate, svetovi su tako čudni, tako lako nastaju, neverovatnom brzinom se ljudi u nekim mikro okvirima povežu. Čini mi se da nas najbrže povezuje, kako bi mi Srbi (da ovo sam ja napisao) rekli, muka. Teška muka i zajednički cilj. Možda je ozdravljenje jedini cilj na čijem postizanju ljudi ne zavide jedni dugima. Bolestan čovek lako prašta uspeh. "Drži se momčino i pamet u glavu", sve što su mi moji "ratni drugovi" poručivali otprilike staje u ovu poruku. Poneki savet pride.  A ja sam ih gledao tako kao da ih čitavog života znam. Sve im je bilo u očima. Nikada nisam imao više razumevanja, nikada više tolerancije. Opraštao sam im i veličanje Mladića koji je u to vreme još bio odmetnik, i što im je Žika Šarenica bolji novinar od Brankice Stanković i što su demokratiju doživljavali kao scenario iz najmračnijih dubina pakla. Ali, to je čovek, čovek sa svojim bagažom, sa svojim razočaranjima, zabludama, čovek koji bi još uvek nešto hteo, nešto bi rekao, pustio uzdah, krik, kletvu ili blagoslov. Mi smo u toj sobi bili svet za sebe. Jednaki. I onaj, moj omiljeni inače, rumeni domaćin koji je šlogirao psujući televizor za vreme trajanja utakmice, sve zalivajući svoj bes na reprezentaciju šljivovicom i šnitovima bele slanine. I jedno i drugo je sam pravio, kuvao, klao, sušio. I onaj drugi, šumadijski rmpalija, sav zapanjen  kako on tako da najebe i tu se neko ozbiljno zeznuo u proračunu. I prelepa šezdesetogodišnja plavuša, žena osmeha stvorenog za ulje na platnu, decentna, tiha, odmerena. I bučni borac protiv svih nepravdi čovečanstva na krevetu do mog, sav u parolama i ljutnji, ogorčen a opet neverovatno iskren čovek uporan u svom uverenju da lekari ama baš ništa ne znaju i dosledan u svom recitovanju stihova kad god se malo zamisli ili kad razgovor umine - neću leka ni lekare zovite mi neimare, sagradite most bez kraja, most do mog zavičaja. To je ta naša ekipa u sumornoj sobi, između boca sa infuzijom, natakazni sa bananama i najružnijih papuča na svetu. Svi smo, po prirodi stvari, želeli da što pre odemo kući. U neki svoj zavičaj. Želeli smo negde da se vratimo. Ne mogu da opišem svoje uzbuđenje tog dana, kada sam konačno pušten na vikend. Ljutio sam se na oca kome je trebalo čitavih pola sata da isfotokopira otpusnu listu. Ne znam sa čime bih mogao da uporedim to iščekivanje. Ako pomenem rezultate ispita, ljubavne sastanke, perone i aerodrome - sve mu to dođe kao čista blasfemija, pošalica u odnosu na čovekovu glad za slobodom. Za trotoarima i ulicama, za nebom iznad glave. Nije mi bilo nimalo prijatno kada sam se konačno tu našao. Da, tu na trotoaru Knez Miloševe ja sam bio stranac, neko ko strašno odudara i koga grad ne razume. Jebiga, ta famozna sloboda nikad ne ume da peva kako treba. Grad ima svoju brzinu, svoj ritam i svoj nehaj. A ja sam bio invalid sa rukom koja visi i nogom koja šeleda u stranu i od hoda pravi vratolomiju. Prespor. Sporiji od svakog ko je prolazio pored mene. Upadljiv. Smetalo. Inspiracija i uteha za svakom ko je tog dana uobrazio da ima nerešiv problem i tek bi u susretu sa mnom shvatao da to zapravo nije ništa sve dok može da hoda normalno i da koristi obe ruke. Beograd je tako brz, gotovo furiozan što sam negde u teoriji znao dok sam bio deo te iste trke, sada sam samo želeo da se vratim u svoju bolničku sobu. Tamo je moj hod bio normalan, tamo moja ruka nije predstavljala razliku. Tamo su se čudno osećali oni koji na dve noge dolaze u posetu, oni su odudarali. Za njih je sporost našeg sveta bila neprihvatljiva. A mi smo bili takvi kakvi jesmo, želeli smo da im se pridružimo jednog dana, ali tu, među tim zidovima, kao na sopstvenoj planeti, nismo se osećali kao stranci. Hodao sam do automobila i brže bolje iz samosažaljenja i nelagode, pobegao sam u književnost i filozofiju. Umesto misli o tome da li ću se ikada pridružiti ekipi opuštenih šetača, razmisljao sam o Sartru i njegovom probijanju ljuske koje čoveka čini čovekom-među-ljudima. To podrazumeva dodir sa drugima, izbore, ograničavanje slobode. Svet je dobio još jednog što malo šta može sam, bio je nekada tu a sada se vratio neslavno redizajniran i pitanje je šta će učiniti sa sobom a i sa vama. Eto tako nam se ta naša čitanja vraćaju u životu te nije fraza da je čitanje sigurno bogaćenje.

Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, taj moj zlehudi udes (avaj, mrtvi živote!- Shakespare), daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu i kraj. Ali, kada vam fizioterapet u Srkiju kaže da će za vas najveći uspeh biti da do kraja leta uspete u brzom potezu da spojite palac i mali prst, onda možete da malo prečešljate po agendi svojih sekiracija i problema. Samo da im malo zavirite u stvarni značaj i uporedite ga sa značajem koji im vi pridajete.

A ja sam tog leta jutarnju kafu pio u Srkiju. Taman se oduševim što je Sokobanjska dnevna bolnica, pa možeš čitav dan, sve do 01h da blejiš napolju, da se prošetaš do Pinka ili do Cecine kapije, pa još i kafe Srki u bolničkom krugu, pa niske cene, pa trafika više nego na Trgu Republike, zelenilo, mlado osoblje na praksi, šala šalu stiže...kad, jednog jutra, radostan što ću obnoviti svoj stari ritual o kojem sam pisao u tekstu Zapanjena dolina, stižem u Srki. Espresso, jedan dozvoljen dnevno, novine, tišina, nigde ne kasniš, mobilni nem k'o mumija, para k'o blata jer ti svi nešto guraju u bermude kad dođu u posetu. Malo mi je falilo da prestanem da žalim za otkazanim Rovinjom u kome je u to vreme trebalo da se sunčam. Srki, razmišljam dok čekam espresso, baš lepo ime. Nekako veselo. To je sigurno gazdin nadimak. I onda sasvim slučajno, spustim pogled i vidim ono što piše sitnim slovima ispod. Srki je zapravo skraćenica od SPORTSKO REKREATIVNI KLUB INVALIDA. Leta 2010. tu sam dva meseca pio jutarnju kafu. Tu sam, čitajući ta slova, shvatio da je svaki čovek, kao što kažu, dete svojih postupaka. Sad, u ovo vreme rigorozne korektnosti, moram da napomenem, mada mislim da je jasno, da meni nije smetalo to što sedim u klubu namenjenom manjini čiji sam deo mesecima bio, već zbog toga što je to bio moj sudar sa sobom, sa stvarnošću, sa nečim što nije moralo tako biti, što je teško, bolno, što smanjuje mogućnosti, što je do juče bilo SF scenario.

Sećam se jedne gospođe koja me je zatekla u baštici Srkija. Žena kačila zavesu nestrpljiva da sačeka nekog mlađeg i spretnijeg i pala sa hoklice. Povreda je već sanirana, gospođa dobro hoda i ne bere više brigu da li će da štirka zavese svake druge nedelje. Sama tako kaže sa namerom da istakne da je, u šezdeset osmoj godini, naučila nešto u životu. Dosta sam ja ribala kao čistačica da me ne bi pljuvala kurta i murta - zaključije trijumfalno, ali ja je čudim - Što bre sine, piješ kafu u Srkiju, plaćaš devedset dinara, kada ima divan kapućino za upola manje tamo na odeljenju, baš gde ste vi, šlogirani. I ko normalan može da se ne nasmeje na ovakvu opasku. Da ponovim - život je čudo. Nema dalje. Kad se razmahne ironijom, sarkazmom, metaforama, crnim humorom možeš samo da zineš i da mu aplaudiraš na umeću.

Činjenica da mogu da sa tako mnogo  humora govorim o svemu ovome, iako ponekad kad naletim na kopiju otpusne liste, poželim da se vratim samo dva dana pre mog ličnog velikog praska ali sa ovim znanjem pa da vidmo ko će koga da udari, pokazuje da sam na putu da se izmirim sa sobom. Bilo kako bilo, ostao sam veran sebi. Dan pre udara postavio sam rekord (ovo je staršno smešno iz sadašnje perspektive ali mi, ljudi, smo prosto takvi u značaju koji pridajemo svojim delima) kada sam "izbacio" dvesta kilograma sa grudi bez ikakve pomoći osim nadzora i bodrenja. I danas čuvam tu fotografiju koju je moj ponosni trener snimio mobilnim, nego kako (ceo fazon) kao uspomenu na nešto u čemu nisam uspeo a što sam jako voleo. Svako od nas mora imati neki takav trenutak. Da bi trajao, potrebna je samo mera. Uzalud sam onoliko čitao Eshila čija je etika mere, kada je narušena i poremećna, u osnovi tragičnih postupaka njegovih junaka. A zna se šta sa njima bude na kraju. Bez obzira na količinu gneva koji je i danas  u tragovima osećam ne mogu da ne ponovim onu staru, za koju sam u svojim nadobudnim godinama, mislio da je banalna i sitnodušna - Najvažnije je sačuvati živu glavu.

 

 

beleška: ...tako sam počeo ozbiljno da blogujem ne znajući kako da objasnim, a da to ne bude manipulacija i bljutava patetika, onima koji su mi zamerali zbog toga što svaki dan izbacujem tekstove i zauzimam mesto u koloni..bio je to jedini način da preživim svoju stepski vuk fazu...ali, eto, ostalo je nešto iza svega, još malo pa ću sasvim da poverujem u onu Vorholovu - Nema boljeg iskustva od lošeg iskustva...Uživajte ljudi!

 

 

ne znam zašto, nekako mi ide uz tekst...

Atačmenti



Komentari (187)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

janeznam janeznam 07:45 29.10.2011

Re: Uteha

Dede Krembo nemoj da si na kraj srca, vrati se!!! Sve ti je oprosteno bez da menjaš sliku svoju! :)
kremba kremba 16:38 29.10.2011

Re: Uteha

:)
Biljana 77 Biljana 77 09:58 28.10.2011

Uprkos logici i teorijama,

ipak smo najbolji u onom najličnijem.

Svako dobro.

I jedno ime.
nikolic777 nikolic777 10:20 28.10.2011

Re: Uprkos logici i teorijama,

ipak smo najbolji u onom najličnijem


izgleda da je nemoguce drugacije

Svako dobro.




I jedno ime.


pamtim.
uninamama uninamama 10:13 28.10.2011

19.06.2010.

To je bio moj 33. rođendan... ne mogu da se otresem te misli... nisam ga slavila... nisam stigla od životne jurnjave...

Sjajan tekst! Drži se generacijo
nikolic777 nikolic777 10:27 28.10.2011

Re: 19.06.2010.

Drži se generacijo


nego kako

antioksidant antioksidant 10:28 28.10.2011

Re: 19.06.2010.

To je bio moj 33. rođendan... ne mogu da se otresem te misli... nisam ga slavila... nisam stigla od životne jurnjave...

vozila si bivseg decka kod lekara jer je imao mozdani udar?
reanimator reanimator 12:59 28.10.2011

Re: 19.06.2010.

vozila si bivseg decka kod lekara jer je imao mozdani udar

kremba kremba 12:56 28.10.2011

Što si bildov'o, bildov'o si.

ubitačno kaloričnu ishranu (masa jeste seljačka, ali je mama!)


Da li si promenio nacin ishrane? Sport? Mozda je masa mama, ali zivot je mnogo laksi kad si laksi.



nikolic777 nikolic777 13:10 28.10.2011

Re: Što si bildov'o, bildov'o si.

Da li si promenio nacin ishrane?

morao sam
i to u prvih godinu dana rigorozno

sad opustenije, ali bez preterivanja

ponovo se bavim sportom, ali sada me konačno stigla aerobija od koje sam stalno bežao - plivanje, brzi hod, fine vežbice itakoto
kremba kremba 13:27 28.10.2011

Re: Što si bildov'o, bildov'o si.

nikolic777
aerobija

nestor92 nestor92 13:13 28.10.2011

Ne postoje...

... univerzalni saveti ni za šta pa tako ni za dug i zdrav život. A i da postoje, ljudi bi ih uglavnom ignorisali. Ignorišu ih uglavnom dok nevolja ne zakuca na vrata. Tu pomoći nema - čovek je takav.

Ja sam relativno rano ostao bez roditelja, početkom fakulteta - oboje su završili od različitih bolesti. To me je naučilo koječemu i odredilo mi neke prioritete u životu.

Ako postoji savet za koji verujem da je ispravan onda je to - umerenost.

Umerenost i u hrani i u piću i u ostalim porocima, to svakako ali umerenost u ciljevima koje sebi postavljaš, umerenost u brzini kojom živiš. Poznavanje sebe i u potrebama i u mogućnostima.

I da: tradicionalne vrednosti - sređen porodični život - kakav god. Sa ili bez dece. Mesto koje te opušta. Svašta ponešto.


Naknadno da dodam:

nikolic777 nikolic777 13:16 28.10.2011

Re: Ne postoje...

Poznavanje sebe i u potrebama i u mogućnostima.


uz mir sa sobom i ljubav prema sebi...

i, naravno, vrednosti tradicionalne, moderne, stare, nove, ali uvek iskreno prihvaćene

tako nešto


cult cult 13:19 28.10.2011

Re: Ne postoje...

Ako postoji savet za koji verujem da je ispravan onda je to - umerenost.

još su antički Grci to skapirali.
ali ne vredi.
ima u nama ta neka the dark side...
nestor92 nestor92 13:23 28.10.2011

Re: Ne postoje...

uz mir sa sobom i ljubav prema sebi...


Ovde moram da dodam: i prema drugima.

Pa dokle ko izdrži...
myredneckself myredneckself 15:32 28.10.2011

Re: Ne postoje...

nikolic777
...kako bi mi Srbi (da ovo sam ja napisao)


Eto, vi'š da ne boli, ništa muka, creva, itakoto.

Lep post Milane, ali ja svakako volim način na koji ti pišeš, bez obzira na teme.
Čitam i tvoje postove iz kojih provejava politika, ali ne komentarišem, čuvam zdravlje.


Vezu sam prekinuo posle dva meseca, u toku oporavka, iz čistog poštenja prema sebi i drugoj strani, da se izrazim precizno. Nisam mogao da gledam nekoga ko ni kriv ni dužan troši jedno leto svoje mladosti sedeći kao fikus pored nekoga...


Lepo, nadam se da sada imaš nekog čija strpljivost, smirenost, isceljuju, na mnogo načina, u svakom smislu.
Budi dobro, čuvaj se i raduj.






nikolic777 nikolic777 19:53 28.10.2011

Re: Ne postoje...


Lep post Milane, ali ja svakako volim način na koji ti pišeš, bez obzira na teme.


hvala MRNKD:)
Znači mi


Budi dobro, čuvaj se i raduj.

trudim se


za tebe
kaolavanda kaolavanda 14:07 28.10.2011

Nikoliću,

kada sam odlučila da se priključim ovom šarenom blogosvetu, već sam bila donela jednu čvršću odluku:

neću čitati političke, kao ni tekstove napisane da bilo koga provociraju (vidi se to po naslovu, bez problema), o onim koji bude pesimizam da ne govorm... a još manje da ću u takvim učestvovati.

Te odluke se lako držim, jer u moru baš takvih (gore opisanih), lako uočim tekstove sa krajnje pozitivnim porukama... ili, makar pokušajem dostizanja istih (i pokušaj se računa).

Tvoj tekst mi nije padalo na pamet da pročitam. Već na pomen smrti, ja ću da okrenem glavu, odem, zažmurim... E, sad, radoznalost (o, koliko joj hvala) me navela da bacim pogled na komentare, i da, pod uslovom da mi se ruke ne ohlade previše od njih, pročitam i tekst.

Gle čuda - nisam se plašila čitajući tvoju priču, valjda zato što ni tebe nije strah. Nisam mogla da odvojim oči od teksta, verovatno zato što ni tebi nije problem da pogledaš otpusnu listu. E, sad sam ja otišla u patetiku, iako u nju ič ne verujem, ali, to se ja sad malo ograđujem

Pa, ne znam kako bih ti to rekla... nego, mnogo mi je drago što se toj kučki nisi svideo dovoljno.

Evo nešto lepo kao čokolada

A ja sam ih gledao tako kao da ih čitavog života znam. Sve im je bilo u očima. Nikada nisam imao više razumevanja, nikada više tolerancije. Opraštao sam im i veličanje Mladića koji je u to vreme još bio odmetnik, i što im je Žika Šarenica bolji novinar od Brankice Stanković i što su demokratiju doživljavali kao scenario iz najmračnijih dubina pakla. Ali, to je čovek, čovek sa svojim bagažom, sa svojim razočaranjima, zabludama, čovek koji bi još uvek nešto hteo, nešto bi rekao, pustio uzdah, krik, kletvu ili blagoslov. Mi smo u toj sobi bili svet za sebe. Jednaki.





nikolic777 nikolic777 14:15 28.10.2011

Re: Nikoliću,

Gle čuda - nisam se plašila čitajući tvoju priču, valjda zato što ni tebe nije strah. Nisam mogla da odvojim oči od teksta, verovatno zato što ni tebi nije problem da pogledaš otpusnu listu


razumemo se bez greske
hvala ti i na cokoladi :) i na tome sto si procitala
kaolavanda kaolavanda 14:21 28.10.2011

Re: Nikoliću,



Hvala tebi.
gde_vodiczahedoniste gde_vodiczahedoniste 15:06 28.10.2011

Zašto baš meni?

Kada nas život iznenada klepi po glavi, prvo pitanje nam je – zašto baš meni? Kada, se utisci srede, problem, koliko - toliko, sanira dobijamo odgovor, odnosno, novo pitanje – a zašto ne i meni? Niko nema tapiju na apsolutnu sreću, ko nam je to obećao? A, mi je, ipak, stalno iščekujemo...
To me podseti na film "Varljivo sunce" Mihalkova. Postoji scena u filmu u kojoj se glavni junak Kotov, praktično, oprašta sa kćerkom. Naime, koliko se sećam, njih dvoje su u čamcu na nekoj vodi, a on joj kaže, parafraziram – samo ti voli svoju domovinu i biće sve u redu. E, pa nažalost stvari nisu tako jednostavne.
Tako se svi ponašamo, kao da nas je neko ubedio – biće sve u redu. Koji romantizam.

Milane, hvala ti na ovako iskrenom tekstu!

nikolic777 nikolic777 23:56 28.10.2011

Re: Zašto baš meni?

Milane, hvala ti na ovako iskrenom tekstu!


hedonisti, hvala vama
buba_truba buba_truba 15:14 28.10.2011

beleška:

...tako sam počeo ozbiljno da blogujem ne znajući kako da objasnim, a da to ne bude manipulacija i bljutava patetika, onima koji su mi zamerali zbog toga što svaki dan izbacujem tekstove i zauzimam mesto u koloni..bio je to jedini način da preživim svoju stepski vuk fazu...ali, eto, ostalo je nešto iza svega, još malo pa ću sasvim da poverujem u onu Vorholovu - Nema boljeg iskustva od lošeg iskustva...Uživajte ljudi!

Ja sam uživala. Ne pročitah ovde ništa tako jako kao što je ova tvoja priča.
nikolic777 nikolic777 15:28 28.10.2011

Re: beleška:

Ja sam uživala. Ne pročitah ovde ništa tako jako kao što je ova tvoja priča

drago mi je, hvala ti B.
stari92 stari92 15:40 28.10.2011

beleška: Jaril,Predrag B.,Dracena,..

buba_truba
...tako sam počeo ozbiljno da blogujem ne znajući kako da objasnim, a da to ne bude manipulacija i bljutava patetika, onima koji su mi zamerali zbog toga što svaki dan izbacujem tekstove i zauzimam mesto u koloni..bio je to jedini način da preživim svoju stepski vuk fazu...ali, eto, ostalo je nešto iza svega, još malo pa ću sasvim da poverujem u onu Vorholovu - Nema boljeg iskustva od lošeg iskustva...Uživajte ljudi!

Ja sam uživala. Ne pročitah ovde ništa tako jako kao što je ova tvoja priča.


mnogo je ,ličnih,životnih priča u rangu ove ..

Hm,merljivo nije,zar ne šarski !?

p.s.-a,kad već ima onog što sa posla ne mogah (R.E.M~E.H),onda Eehh :


)

edit: sreća je mala i neuhvatljiva,i često je ne prepoznajemo

H.M.
(Heraklit Mračni)))

buba_truba buba_truba 17:02 28.10.2011

Re: beleška: Jaril,Predrag B.,Dracena,..

stari92
mnogo je ,ličnih,životnih priča u rangu ove ..

Ne pričaj?!

Rekla sam "ovde" i "meni"...

Ako si samo hteo da nam ono gore otpevaš, onda ok.
nsarski nsarski 15:28 28.10.2011

Jebote, sad nam kazes!

A bio si se u pocetku raskuracao (jel' se tako pise? "sk" ili "zk" ? ) i delio samare levo i desno, kao da sutra ne postoji. Istovremeno si spavao u istoj sobi sa Mladicevim jatacima i to je, kao, bilo cool?! Njih si "razumeo".
Ziv ti nama bio, i ne zaboravi: ovde si medju prijateljima koje jos nisi upoznao.
I pisi, najzad, o pozoristu, ne ustrucavaj se.
nikolic777 nikolic777 15:31 28.10.2011

Re: Jebote, sad nam kazes!

Ziv ti nama bio, i ne zaboravi: ovde si medju prijateljima koje jos nisi upoznao.
I pisi, najzad, o pozoristu, ne ustrucavaj se.


hvala Nsarski
pisacu obecavam :)

Istovremeno si spavao u istoj sobi sa Mladicevim jatacima

ih da su samo jataci
skolski drugovi, nije sala
freehand freehand 15:36 28.10.2011

Re: Jebote, sad nam kazes!

skolski drugovi, nije sala

Bio si s onim čičom, pomoćnikom na gradilištu?!

Aleksandra Mitrovic Aleksandra Mitrovic 16:55 28.10.2011

Jako dobro ispričana priča, ali.......

Prvo me je privukao odličan naslov. Nakon toga sam otvorila ceo tekst u nabrzaka skrolovala kako bi sagledala dužinu a onda sam pomislila....QQ i naopako ala se ovaj rastorokao i skoro odustala od čitanja. Onda sam pomislila....'ajde BAŠ da vidim o čemu ovaj ima toliko da naglaba. T taaaaako, reč po reč dođoh ja do kraja teksta koji mi je izvukao dosta osmeha, odmahivanja glavom, nekoliko hmmmmmmm, neke moje memorije iz vremena NATO borbadovanja kada sam nekoliko meseci svakodnevno posećivala svoju prijateljicu koja je bila na rehabilitaciji u Sokobanjskoj i nisam to smatrala nikakvom personalnom žrtvom već prilikom da nešto više saznam o životima ljudi koji tamo borave godinama iz kojekakvih razloga. Nisam ih sažaljevala već sam se divila njihovoj moći prilagođavanja i njihovom poimanju života i pokušavala da i sama prihvatim neke od tih filozofija. Sećam se da smo zajedno gledali utakmice, igrali karte, pričali viceve. Bilo je tamo i zaljubljivanja i venčanja i optimizma i depresije.
Ono što mi se najviše zalepilo za mozak od čitavog tvog teksta je sledeće :
Vezu sam prekinuo posle dva meseca, u toku oporavka, iz čistog poštenja prema sebi i drugoj strani, da se izrazim precizno. Nisam mogao da gledam nekoga ko ni kriv ni dužan troši jedno leto svoje mladosti sedeći kao fikus pored nekoga ko se silom prilika pretvorio u fikus. Koliko god privremeno to bilo. Plus da ne pominjem osuđenost na misionarsku pozu, jer su ostale teško izvodljive. Što bi to neko trpeo, a jasno sam, iza uvek spremnog osmeha što takođe traži napor i kapa dole za isto, video da se o trpljenju i radi. Prezirem konvencije, obzirnost, kurtoaziju. Znao sam koliko je teško posmatrati sve to. Znam koliko je tzv.istinska posvećenost danas podjednako mitska, kao i rođenje Atene iz Zevsove glave. O ljubavi da ne govorim. I sve što sam mislio, video sam i osetio.

Ja lično ne poznajem devojku o kojoj je reč ovde tako da ne bih želela da budem pogrešno stvaćena. Naime, to što ti smatraš da je jako teško živeti pored osobe u fazi "fikusovanja" to je bila samo tvoja lična percepcija i osećaj koji ne mora obavezno biti tačan. Šta to tu u stvai kažeš je da TI ne bi mogao da živiš pored osobe u stanju u kakvom si ti bio pa iz samilosti prema drugoj osobi ti si je "oslobodio" takve vrste žrtvovanja. Pogotovu ako dodamo tome da i sam izjavljuješ da ne veruješ u istinsku posvećenost. Što opet govori da TI nisi sposoban da se istinski posvetiš. To je opet samo tvoja percepcija realnosti....jer mi uvek vidimo samo ono što očekujemo da vidimo a to ne mora uvek biti istina. Jer, mi uvek sebe projektujemo na svoju okolinu.
Ovo bih potvrdila sledećom pričom:
Moja prijateljica je jednog običnog Junskog dana otišla da radi svoj posao (instruktor ronjenja) kao i svaki drugi dan. Ne bih da odugovlačim sa pričom, epilog događaja je da je ona završila paralizovana od stomaka na dole (svojom krivicom) i srećna da je uopšte izvukla živu glavu. Kroz sve to je pratio njen momak polažući nadljudske žrtve kako bi bio pored nje dok je ona bila na višemesečnoj terapiji. Nije imao novca da plaća stanarinu u Francuskoj pa je živeo u kamp kućici, radio sve vrste sezonskih poslova kako bi koliko toliko mogao sebe da izdržava i plaća njene bolničke troškove, provodio pored nje svaki mogući momenat, pokušavao sa timom psihijatara da je izvuče iz duboke depresije koja je totalno normalna i očekivana u takvim situacijama.
Ti gore govoriš o "nezgodacijama" sveri seksa. U ovoj priči se radi o životu BEZ seksa. Ovde se govori o osobi koja ne može čak ni svoje osnovne funkcije kao što su uriniranje i defikacija da kontroliše i on bi bio taj koji bi joj menjao pelene do kraja života. Videla sam ga 6 meseci kasnije kada je došao u Šarm da pokupi ostatak stvari koje su ostale ovde jer je sve napustio navrat nanos. I on je bio u depresiji. Rekao mi je da ga je ona bukvalno odbacila od sebe sa opravdanjem da on ne treba da se žrtvuje toliko zbog nje i da treba da nastavi svoj život. On nije mogao da veruje da ona TOLIKO ne veruje njemu i da ima TOLIKO nisko mišljenje o njemu. Nije mogao da veruje da ga toliko ne poznaje i da ne razume koliko je njemu sva ta "žrtva" nebitna ako to znači da će ona biti srećna. Sama je sebi dozvolila da donosi odluke o njegovom životu u njegovo ime kao da je on retardiran i ne zna šta radi. To je bilo pre 4 godine i nisam ga više videla od tada sve do februara ove godine. Bio je isti kao što ga i pamtim. Vratio se ronjenju. Nisam ga pitala za Monique a ni on ništa nije pričao.
nikolic777 nikolic777 17:05 28.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

osećaj koji ne mora obavezno biti tačan.


nažalost, bio je tačan
nepogrešiv

ja verujem u posvećenost, ali sumnjam u nju s obzirom na vreme u kojem živimo i ono što vidim oko sebe

nisam hteo da detaljišem oko tog raskida,
ali bilo je jasno da je za tu osobu sve prestalo

i to treba razumeti
deset godina stariji partner sa udarom na vratu
a tebi je tek 20 i nesto

ali jednom cu napisati pricu i o toj ljubavi
Aleksandra Mitrovic Aleksandra Mitrovic 17:17 28.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

ali jednom cu napisati pricu i o toj ljubavi
E, pa važi!! DEAL!!!
Da budem iskrena, ono što me je pogodlio je tvoje neverovanje u postojanje čistih srca i renesansnih ljubavi. Eto to je. Misliiiiim....žao mi je da tako razmišljaš jer život je mnogo lepši ako veruješ u takve stvari. Bar je meni tako lepše a i videla sam primere kao što je ovaj gore opisan...i još sijaset drugih. Inače, još jednom da ponovim tekst mi se ZAISTA dopao. I prvo sam pljusnula preporuku pa sam te posle nagrdila. Sviđam mi se da si bio iskren i onda kada nisi bio u pravu.
lady_d lady_d 20:37 28.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

Lako je pisati o tudjim slucajevima... ali kad se covek nadje u opisanoj situaciji tezak je i sam sebi. Prolazi mu kroz glavu brdo pogresnih ideja i misljenja. Moj decko je pobegao glavom bez obzira kad je shvatio da sam bolesna... bila sam u tom trenutku razocarana... n godina kasnije... hvala mu sto je otisao! Bilo bi strasno ici kroz sve uz saznanje da te neko posmatra u tvom najgorem izdanju (za one za koje nas vezuju emocije vezane s hormonima, zelimo uvek da budemo najlepsi(e)), da te sazaljeva kad ti treba podrska, da se nosis s nekim kad si sam sebi tezak... tesko je shvatiti kad se ne dozivi.
I to ne znaci da se ne veruje u ljubav... jednostavno tu nema puno mesta za ljubav. Covek misli na ljubav kad mu je sve udobrno (kad se navikne i na ono lose sto mu se desi).
Saglasila bih se s urednikom bloga...vremena su takva sve je manje pravih ljubavnih prica (ili bolje napisati...malo je onih "i ziveli su srecno do kraja zivota".
Aleksandra Mitrovic Aleksandra Mitrovic 21:35 28.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

Moj decko je pobegao glavom bez obzira kad je shvatio da sam bolesna... bila sam u tom trenutku razocarana... n godina kasnije... hvala mu sto je otisao!

U tome i jeste poenta. Otićiće oni sami. Ne moramo mi da ih teramo.
Bilo bi strasno ici kroz sve uz saznanje da te neko posmatra u tvom najgorem izdanju

Ufffff...ne želim ni da pominjem i kakvim užasavajućim izdanjima me video moj sadašnji partner...kada je bio uveren da neću osvanuti sledećeg dana, ali je ipak ostao. Nisam pominjala svoje iskustvo jer ne želim da širim horor priče u javnosti. Hoću da samo pomenem one ljude koji ostaju pored onih koje vole i u dobru i u zlu i u zdravlju i u bolesti....tako nekako i zvuči bračna zakletva valjda...
Saglasila bih se s urednikom bloga...vremena su takva sve je manje pravih ljubavnih prica (ili bolje napisati...malo je onih "i ziveli su srecno do kraja zivota"

A ovde bih dodala priču o mojoj prijateljici koja je ostala uz svog tadašnjeg momka za kojeg se ispostavilo da je narkoman, pratila ga kroz ceo proces lečenja, udala se nakon toga za njega i čekala ga da se vrati i zatvora sa nekoliko mesečnom bebom, bez posla i nade da će ga dobiti u nekom doglednom vremenu. Danas su još uvek zajedno (hvala bogu), žive život prosečne Srpke porodice. Kažu da su srećni...a to mogu i sama da vidim. Njihova devočica izrasta u srećnu i stabilnu osobu. I zaista se nadam da će ova priča imati kraj "happely ever after".
Istina je da su srećne priče retke ali ako ne verujete da je vaša priča jedna od tih retkih onda ćete svakako završiti kao prosek. Key word is faith za sve u životu.
Mnogo mi je žao što ne poznajete više osoba kao što su moji prijatelji o kojima sam pisala gore. Ja sam srećna što ih znam. Oni su vrednosti prema kojima se orjentišem....jer lako je voleti nekoga kada je on u punom sjaju, ali ajde imaj muda da ostaneš pored te osobe kada njegova zvezda padne. A svačija zvezda padne pre ili kasnije. Oni koji ostanu sa tobom u tom mraku su oni koji znače. Ne moramo ih mi terati. Otići će sami.
Hansel Hansel 22:40 28.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

Aleksandra, potpuno sam saglasan. Užasava me učaurenost ljudi u sopstvene živote i ta najprimitivnija utilitarnost koja diktira zajedništvo samo kad nema problema, da ne govorim o onim asimetrijama gde je jedna strana ta koja izvlači korist i koja čak nema zahvalnossti i morala da uzvrati kad drugoj krene loše. Nije to prisutno samo u ljubavnim vezama, nego i u "prijateljstvima"...
Aleksandra Mitrovic Aleksandra Mitrovic 23:17 28.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

Nije to prisutno samo u ljubavnim vezama, nego i u "prijateljstvima"...

Pa to sam i ja mislila. U pitanju su međuljudski odnosi generalno. I znaš šta? Više cenim one ljude koji ti lepo kažu "e, ja ovo ne mogu da hendlujem. Nemam snage da budem uz tebe u ovom trenutku tvoga života, nemam moć da ti pružim ono što ti treba u ovom momentu. Moram da se povučem". Bar su svesni svojih limitacija i iskreni su prema tebi. Njima ne treba zameriti. Svako ima svoje limitacije. Najgori su oni koji samo podviju rep i nestanu.
Znaš...imam jednog prijatelja koji se često nalazio u situaciji da mi pomaže na ovaj ili onaj način i u trenucima kada su stvari prevazilazile sveru njegovih moći on bi mi rekao "pomozi mi da ti pomognem". To uvek pamtim. Neku ljudi bi ostali uz tebe ali ne znaju kako......
nikolic777 nikolic777 23:53 28.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

"e, ja ovo ne mogu da hendlujem. Nemam snage da budem uz tebe u ovom trenutku tvoga života, nemam moć da ti pružim ono što ti treba u ovom momentu. Moram da se povučem".


to je idealno
u svim odnosima, svim relacijama, od poslovnih do prijateljskih, intimnih
ali se retko čuje

muljanje smatramo bezbolnijim
za muljanje nam ne treba hrabrost
mariopan mariopan 09:00 29.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

. Naime, to što ti smatraš da je jako teško živeti pored osobe u fazi "fikusovanja" to je bila samo tvoja lična percepcija i osećaj koji ne mora obavezno biti tačan.

Naravno da nije pravilo. Zavisi od osobe.

To je veoma teška situacija koja na duži rok lomi ljude, jer to je dugotrajan proces rehabilitacije, ili samog bolovanja ako nije moguća rehabilitacija. Lomi one koji treba da mu pomažu, da ga neguju. Iscrpljuje i psihički i fizički i nije svako dovoljno jak niti motivisan da svoje godine života (posveti) provede pored bolesnika umesto da živi punim životom. I to postoji, kao što postoje i sasvim normlani, oni koji čine većinu, koji će sve što život donese prihvatiti kao normalno, pa i bolest, svoju ili svog partnera. I pružiti potpunu podršku, negu, pomoć, ohrabrenje...

Provela sam skoro osam godina pored bolesnog supruga, (masivan moždani udar), koji nije mogao ni da govori niti da se pokreće.

Vreme smo prekraćivali tako što smo učili ispočetka kako da komuniciramo, kako da mi "kaže" šta želi i kako da razume šta mu ja govorim. Strpljivo ponavljali koliko god puta da treba jednostavne reči pokušavajući da naučimo da komuniciramo, da se razumemo. I kako smo slavili kada nešto novo može da razume i čak da ponovi jednostavne slogove.
Bile su to male pobede kojima smo se radovali, koje nekom drugom ne bi značile ništa. Postigli smo da se razumeo i sa prijateljima koji su dolazili skoro svakodnevno, umeo je i da se našali, nasmeje i ti dani nam se nisu otegli kao gladna godina nego su prolazili sasvim prirodno, kao svakom drugom paru, možda čak i malo veselije jer smo svaki dan života bukvalno proslavljali.

Nikoliću, samo vežbaj, ništa na svetu više nije važnije od tih malih pobeda.
Želim ti potpun oporavak, znam da je moguć, videla sam tako oporavljene da im se i ne primeti da su ikada bili tako ozbiljno bolesni. Naravno, vežbali mesecima, nanizali pun đerdan malih pobeda i pobedili!


lady_d lady_d 09:49 29.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

Nismo svi imali srece da uz sebe onda kad nam je trebalo imamo one koji(e) nas ne vide kako obicno kazem "puko meso", vec u nama vide ono dublje, specijalno koje je eto samo zapakovano u to telo koje nas boli. Ne kazem da ne postoje osobe koje su vredne da se zadrze i u takvim delovima zivota...ali ni pisac ovog bloga a ni ja nismo imali srece da imamo tako nekoga uz sebe. A takve situacije na zalost pokazu pravo lice osobe, takodje i onima koji su bolesni nekako kvrcne u glavi (iako su toga mozda bili svesni i pre tog osecaja, ali su nekako verovali da se treba boriti! u datom trenutku moraju da se bore na jednom i samo jednom frontu, za svoj zivot!) da im ta osoba samo smeta.
A znam i sama mnogo osoba koje su eto imale vise srece u ljubavi. U istu, onu pravu, verujem svim srcem, i uz pravu osobu bih ostala (i zelela da uz mene ostane) i u dobru i u zlu.
Aleksandra Mitrovic Aleksandra Mitrovic 11:40 29.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

Provela sam skoro osam godina pored bolesnog supruga, (masivan moždani udar), koji nije mogao ni da govori niti da se pokreće.

Znaš.....kada sam pričala sa onom mojom gore pomenutom prijateljicom o njenim iskustvima dok je pratila svog izabranika kroz njegove životne izazove najviše mi se zalepilo za mozak njena rečenica: "Sada, kada pogledam unazad i kada vidim kroz šta sam ja sama prošla...da mi je neko rekao unapred šta me čeka - nikada se ne bih upustila u tu avanturu".
Znaš, tako se ljudi nađu u nekim situacijama kada jednostavno budu pokupljeni strujom i tu više nema povratka. Jednostavni živiš svaki dan posebno i nadaš se da će sledeći biti bolji.
To mi izgleda kao kad se probudiš, spustiš noge na pod i shvatiš da ti je voda do kolena. Poplava u kuću!! Jel' tvoja krivica? Nije. Pukla cev dok si spavala snom pravednika. Šta ćeš da radiš u tom momentu? Pobegneš iz kuće i ostaviš sve za sobom? Ili možda da pokušaš da saniraš poplavu i spaseš što se spasti da. Na žalost izgleda da većina ljudi odlučuje ono prvo. Beže glavom bez obzira. Podležu stanju panike. Ne shvataju da će ako pokušaju da pomognu nekome drugome pomoći i sami sebi.
Samo oni ljudi koji su zajedno sa svojim partnerima prošli kroz najteže životne izazove razvijaju jednu specijalnu vrstu veze koja je....pa ne znam koju drugu reč da upotrebim nego specijalna. Samo njih dvoje znaju kroz šta su prošli i to je njihova sveta tajna koju niko drugi ne može da dokuči.
nikolic777 nikolic777 12:04 29.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

Nikoliću, samo vežbaj, ništa na svetu više nije važnije od tih malih pobeda.
Želim ti potpun oporavak, znam da je moguć, videla sam tako oporavljene da im se i ne primeti da su ikada bili tako ozbiljno bolesni. Naravno, vežbali mesecima, nanizali pun đerdan malih pobeda i pobedili!


hvala M.
to ushicenje sa svakim novim osvojenim milimetrom pokreta je neopsivo
mariopan mariopan 14:55 29.10.2011

Re: Jako dobro ispričana priča, ali.......

Aleksandra Mitrovic
Provela sam skoro osam godina pored bolesnog supruga, (masivan moždani udar), koji nije mogao ni da govori niti da se pokreće.

Znaš.....kada sam pričala sa onom mojom gore pomenutom prijateljicom o njenim iskustvima dok je pratila svog izabranika kroz njegove životne izazove najviše mi se zalepilo za mozak njena rečenica: "Sada, kada pogledam unazad i kada vidim kroz šta sam ja sama prošla...da mi je neko rekao unapred šta me čeka - nikada se ne bih upustila u tu avanturu".
Znaš, tako se ljudi nađu u nekim situacijama kada jednostavno budu pokupljeni strujom i tu više nema povratka. Jednostavni živiš svaki dan posebno i nadaš se da će sledeći biti bolji.
To mi izgleda kao kad se probudiš, spustiš noge na pod i shvatiš da ti je voda do kolena. Poplava u kuću!! Jel' tvoja krivica? Nije. Pukla cev dok si spavala snom pravednika. Šta ćeš da radiš u tom momentu? Pobegneš iz kuće i ostaviš sve za sobom? Ili možda da pokušaš da saniraš poplavu i spaseš što se spasti da. Na žalost izgleda da većina ljudi odlučuje ono prvo. Beže glavom bez obzira. Podležu stanju panike. Ne shvataju da će ako pokušaju da pomognu nekome drugome pomoći i sami sebi.
Samo oni ljudi koji su zajedno sa svojim partnerima prošli kroz najteže životne izazove razvijaju jednu specijalnu vrstu veze koja je....pa ne znam koju drugu reč da upotrebim nego specijalna. Samo njih dvoje znaju kroz šta su prošli i to je njihova sveta tajna koju niko drugi ne može da dokuči.

Sve si rekla tako lepo i tačno da nemam šta da dodam, to je to, poplava, voda do grla, misliš samo kako da spašavaš, a sve si dobro radio, zašto baš njega, (nas), zašto mene...sve to smo prošli.

Znam i one druge, koji to ne mogu ili ne žele da izguraju zajedno, zato sam ih i pomenula.

Ja sam, to što ti opisuješ otkrivala u trku, zatečena, tek kada sam i sama bila u toj situaciji, retko ko o tome tako razmišlja pre nego što mu se zaista desi. Zato mi je zanimljivo kako tačno opisuješ sve što se događa, šta bih dala da sam bar deo toga znala od ranije, lakše bi mi bilo.

Najgore je što smo svi mi u tome samouki, nema nikakvog uputstva za posebne situacije, nema nikoga da te nauči šta da radiš i kako da pomogneš. To mi je bilo najteže jer sam strepela da nešto ne uradim pogrešno.

Stvarno smo živeli dan po dan. Imali veselo malo kuče koje je imalo sve privilegije da živi u kući, da se mazi i da nas zasmejava, razgaljuje. On nas je lečio, oboje. Nije bilo depresije, ni trenutka. A ni mi nismo bili takvi tipovi, valjda?

Samo hrabro, (tako razumem ovaj blog) , svi mi, jer ne znamo šta nas sutra čeka, nema garancije, a nema nam ni druge nego da živimo i guramo, jer životu se još nismo smučili a smrt nas baš i ne zove?

Pozz
lady_d lady_d 20:25 28.10.2011

kad statistika omasi...

otrpilike se ubrajas u te slucajeve... statistika kaze... ali zivot nije statistika. Bila sam u svom zivotu neko van statistike (osoba od 27 sa rakom dojke) i znam kako izgleda kad lekari slezu ramenima i kazu: nije cest slucaj! I onda prodjes periode besa "zasto bas ja", ocaja "otkud meni da se desi" do trenutka kad dodje ili ces da se boris ili te nema. I ja pamtim taj dan "D', nista nije licilo na to da sam bolesna, vodila baku na kontrolu, a doktorka onako usput resila i mene da pregleda... cesto se pitam sta bi bilo da me nije pregledala, sta je na meni njoj dalo signal da sam mozda bolesna... Ne znam.... Ali sam se izborila, kroz sve me je vodila jedna recenica mog najboljeg prijatelja (zato uvek kazem: bracu i sestre dobijamo, u partnere se zaljubljujemo pod uticajem hormona, a prijatelje biramo srcem): Ne smes da umres! Ima jos toliko stvari koje moramo zajedno da dozivimo! I evo mnogo godina kasnije...vrtim ponekada u secanju taj dan D i kad me samo malo ponese osecaj da sam malo uradila, da moram vise, dalje... udahnem duboko i sebi pozelim da jos dugo uzivam u osmehu mog malog andjela... U pravu si, samo se zivot racuna...sve ostalo... nema smisla.
Hvala sto si svima skrenuo paznju na jednog tihog i opasnog ubicu! Na zapadu se trenutno vode kampanje koje objasnjavaju ljudima prve simptome i kako reagovati...a kazu da je vreme kljucni faktor u prezivljavanju.
kick68 kick68 21:52 28.10.2011

Re: kad statistika omasi...

zasto bas ja", ocaja "otkud meni da se desi" do trenutka kad dodje ili ces da se boris ili te nema. I ja pamtim taj dan "D', nista nije licilo na to da sam bolesna, vodila baku na kontrolu, a doktorka onako usput resila i mene da pregleda... cesto se pitam sta bi bilo da me nije pregledala, sta je na meni njoj dalo signal da sam mozda bolesna...

Jeste vala, izvini sto se ubacujem, zivis mirno i pametno, gledas svoja posla, kad ono iz cista mira k'o da ti je pala saksija na glavu.
a prijatelje biramo srcem): Ne smes da umres! Ima jos toliko stvari koje moramo zajedno da dozivimo!

Blago tebi.
nikolic777 nikolic777 23:50 28.10.2011

Re: kad statistika omasi...

Hvala sto si svima skrenuo paznju na jednog tihog i opasnog ubicu! Na zapadu se trenutno vode kampanje koje objasnjavaju ljudima prve simptome i kako reagovati...a kazu da je vreme kljucni faktor u prezivljavanju.


hvala tebi sto si podelila svoju pricu sa nama

i da tako ga obicno zovu "tihi ubica", napreduje vremenom i nista ne boli

a starosna granica je i dalje zvanično 45, do tih godina smatra se mladim za udar, ali

sve vise je nas koji smo negde u toj deceniji izmedju 30 i 40 među "udarenima"...to je ta decenija u kojoj treba "sve postići"...i tako se postigne i ono neželjeno...


pozdrav
lady_d lady_d 10:05 29.10.2011

Re: kad statistika omasi...

Statistke nas sve uljuljkaju, a telo jadno pokusava da nas upozori (malo strecne ovde, malo nam se vrti u glavi, malo nam je nesto muka...) a mi uljujkani u verovanje "nece to mene", jurimo glavom bez obzira da stignemo samo nama znane blesave ciljeve i lude zelje. I onda se cudimo sto neko rece da nam pade saksija na glavu. Tesko je preziveti tu "saksiju" i nastaviti da covek zivi bez straha od neke nove. Ali dobro u svemu je sto naucimo da volimo sebe, da se ne prodajemo ispod cene, da kazemo "e ovo dalje nece moci".
Kao neko ko je prosao kroz tunel na kome se nije naziralo svetlo na kraju tunela, jedino mogu da kazem: Ne veruj statistici (u mom slucaju je bila losa po mene), nadji nesto sto ce te vuci napred (samo predlog: U Srbiji se ne zna nista ili gotovo nista o ovom tihom ubici, kao novinar bi mozda mogao da pokrenes neku web stranu, neko udruzenje koje ce ljude da upozorava da im objasnjava signale o koje ne smeju da se ogluse, da daje savete kako posle..). I vezbaj, radi, ne odustaj, kad ti je tesko kukaj na sav glas, zadrzi pravo da budes neraspolozen, ljut, besan (kazu da je to nacin da izbacimo to sve ruzno i bolesno iz sebe), kad to prodje onda svako jutro se seti da si imao srece da prezivis i da to nece biti uzalud, onda osmeh na lice pa makar padale i sekire. Verovatno je tesko sada, ali polako, zivot te usporio da odmoris i nesto novo naucis. Svaki dan ce biti mali pomak na bolje (iako nekada nece biti tako).
herahelena herahelena 21:24 28.10.2011

....

nekad i tudja iskustva mogu da izazovu bol i prazninu... kao sto su mene sada dok sam u svakoj recenici osecala tebe u sebi... i pustila sam da suze teku.. Hvala dragom Bogu pa si jaci sada nego ikad i sto je to sve iza tebe...
abrasax abrasax 22:06 28.10.2011

Re: ....

nekad i tudja iskustva mogu da izazovu bol i prazninu... kao sto su mene sada dok sam u svakoj recenici osecala tebe u sebi... i pustila sam da suze teku..



Onda je to nešto vrlo lično, sasvim tvoje...
herahelena herahelena 15:48 29.10.2011

Re: ....abrasax 22:05 28.10.2011 / *novo

ne mora a bude.. smatram da je Nikolic i istinski izvukao sve emocije iz mene tako stvarno i jako opisavsi sve sto mu se dogodilo onako iz srca.. sav taj naboj emocija ucinio je svoje, pokazavsi time divljenje prema nekome ko je borac.
kick68 kick68 21:28 28.10.2011

.

Nas zapravo najviše boli ono što ne možemo da promenimo

, kontrolisemo...bespomocni smo, u stvari.
Pogledaj ovaj film, ako vec nisi:

Svako dobro.
margos margos 00:17 29.10.2011

Meni je ovaj deo priče

Nisam imao problema sa potpisom. Znao sam da nije moje vreme. Da me pitate kako, nemam ideju. To je ono što izmiče svakoj racionalnosti. Jednostavno dan je bio odvratan za umiranje, da ne poželiš da zamoliš one koji ostaju da ostave otvoren balkon. Ta Lorkina pesma mi je prolazila kroz glavu - Kad umrem ostavite otvoren balkon...Nisam uradio ni deset posto ne onoga o čemu sam maštao nego onoga što sam znao da mogu. Smrt me je samo pozvala na randevu, samo je flertovala kako bih shvatio da bi trebalo da poradim na svojoj vezi sa životom.

najjači!

A, čoveče, jesi zapeo na početku, blog za blogom, k'o pred glavu. Čim si usporio - a potom uzeo i drugog psa, unormalio si se. I oduvao Mračnu Damu.
nikolic777 nikolic777 00:40 29.10.2011

Re: Meni je ovaj deo priče

Čim si usporio - a potom uzeo i drugog psa, unormalio si se


stvarno si legenda
prapra prapra 04:52 29.10.2011

Dobar je zivot kad nije bajka

nesto se desilo pa me poremetilo
nisam ni zeleo ni voleo
smisao sad traziti je komplikovano
neka saceka neizvesnost kuca
u hodu cu kockice slagati
nekad sam se ljudinom zvao
sada zbog toga necu plakati
rekoh sebi svoje cu odraditi
nikog necu za dusu cimati
mislio sam prilika mi stigla
sad cu volju pokazati
ni za sta necu moliti
i sve cu od sebe dati
zivot sa strane posmatrao
dugo me merkao i onda se udaljio
ovom coveku pomoci necu
zato sto me nije gnjavio
dugo cemo se druziti jer me nije nicim zaduzio

Moja mala posveta tebi kao borcu.
nikolic777 nikolic777 12:06 29.10.2011

Re: Dobar je zivot kad nije bajka

Moja mala posveta tebi kao borcu.


hvala ti
prelepa je
čuvam
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 08:42 29.10.2011

mislim

da ne bih smeo da kazem da mi se tekst dopao, jer bi zbog situacje u kojoj ste se nasli bilo nepristojno. pouka mi se svakako dopala. tako treba raditi i razmisljati.

ja nisam imao tako teska iskustva, ali jesam nekih vise ''emotivnih'' koji su me skroz promenili: i mene i moj pogled na zivot i svet.

i ovo moram da citiram, ova recenica samo pokazuje kakav ste covek. neko bi trazio da voljena osoba bude s njim, a vi niste bili sebicni. svaka cast

Vezu sam prekinuo posle dva meseca, u toku oporavka, iz čistog poštenja prema sebi i drugoj strani, da se izrazim precizno. Nisam mogao da gledam nekoga ko ni kriv ni dužan troši jedno leto svoje mladosti sedeći kao fikus pored nekoga ko se silom prilika pretvorio u fikus. Koliko god privremeno to bilo. Plus da ne pominjem osuđenost na misionarsku pozu, jer su ostale teško izvodljive. Što bi to neko trpeo, a jasno sam, iza uvek spremnog osmeha što takođe traži napor i kapa dole za isto, video da se o trpljenju i radi. Prezirem konvencije, obzirnost, kurtoaziju. Znao sam koliko je teško posmatrati sve to. Znam koliko je tzv.istinska posvećenost danas podjednako mitska, kao i rođenje Atene iz Zevsove glave. O ljubavi da ne govorim. I sve što sam mislio, video sam i osetio. U ovakvim situacijama, za čoveka je najbolje da se oproba u ulozi stepskog vuka. Nije prijatno, ali čeliči. I, ruku na srce, jedino u takvoj poziciji - nema laži



sve najbolje !!
nikolic777 nikolic777 12:09 29.10.2011

Re: mislim

sve najbolje


hvala Velimire
furamo dalje, uvek sa emocijama, lomovi ih ne trose samo cine zrelijim
medicor.94 medicor.94 11:35 29.10.2011

Life is beautiful.....

Dobra priča.Životna.Po meni, suština je u onome između skoro tragičnog početka i nadam se, srećnog završetka.Da li iko normalan još živi ovako kao što mi živimo naš život u Srbiji?"Mentalno obogaljeni" devedesetim, pa onda "ushićeni i puni nade" petog oktobra pre jedanaest godina, pa onda polako ali sigurno tonjenje u neku drugu vrstu neizvesnosati, strepnje do beznađa ( mislim da nije prejaka reč)...
Kako obezbediti sebi i svojim najbližima elementarnu egzistenciju,kako preživeti do prvog, računi, ne daj bože kredit, godišnji odmor sa porodicom ( šta to beše?)..
Ljudi u potrazi za poslom, po nekad pored redovnog ( ako ga srećom imaju)nađu još jedan ili dva sa strane i onda počinje ringišpil iz koga se teško izlazi.
Sa decom se najviše i najduže družimo tokom vikenda, jer ujutru kada se pođe na posao ili uveče kada se vraćamo sa istog, ili trećeg oni naravno spavaju.
Umor, stres svakodnevni, frustracija između želja i mogućnosti, čini nas svakim danom sve više i više udaljenim pre svega od samog sebe a onda, naravno i od svih milih i dragih koji nam znače u životu.Druženja su postala površna, retka, ne daj bože da nekoga pozoveš na piće u kafanu, da sa nekim prošetaš, da za trenutak zastaneš i osetiš miris jeseni oko sebe, da osetiš radost života makar za tren, ničim posebnim izazvanu, samo tako, jer ti je lepo samo po sebi...
Mi ni ranije, kao nacija, nismo baš nešto posebno pridavali značaj povremenim lekrskim kontrolama.Uvek, a sada posebno, ide se kod doktora kada baš nešto ozbiljno nije u redu. Da li može neko da zamisli mentalnu i fizičku gimnastiku odlaska kod doktora na kontrolu, onako, da proverim da li je stavarno sve u redu a ništa me ne boli i relativno se dobro osećam.Prvo, da li mi je zdravstvena knjižica overena, imam li " izabranog" doktora u svom Domu zdravlja.Sve to obavim i odem da se prijavim za pregled.Javim se na šalter kod " dobroćudne" sestre i sednem da sačekam svoj red.Sedim, čekam, čekam i čekam, i kad pomislim da su svi do jednog otišli na čelu sa spremačicom, prozove me doktor ( koji je i sam totalno potrošen tokom svoje smene) i zgrane se da sam došao na kontrolu, onako sebe radi a ništa mi posebno ne fali..
Ovo nije tipična naša priča, i retki su oni koji imaju disciplinu i upornost da s vremena na vreme urade nešto ZA SEBE, da bar provere svoje zdravlje.
Naš "ležerno mazohistički fanatizam" pomerimo u stranu po nekad, recimo kada " moramo" da odemo na neku sahranu ili smo tamo iz pijeteta prema pokojniku.Retki trenuci kada dodirnemo surovu stvarnost, kada po ko zna koji put kažemo sebi da već od sutra " okrećemo list" i da sve menjamo od početka.Ova teza nas najduže drži do uveče, a onda ( u glavnom) sve po starom od sledećeg jutra.
Više nemamo vremena za mnoge stvari koje su nam nešto značile u životu; ko još ide na izlet u prirodu, sa porodicom ili sa prijateljima, osim prvomajskog uranka sa obiljem roštilja i gajbama piva, ko ima vremena da te iskreno sasluša, šta god da je tema priče? Da li smo se stvarno toliko promenili, čini mi se preko noći.Da li znamo da volimo isto kao pre, da podelimo strast, brigu, nežnost, razumevanje...Da li se volimo samo kad smo zdravi, da li je to onda stvarna ljubav?Zašto moraš da prekineš vezu jer ne želiš da se neko oseća kao " fikus" pored tebe koji sebe poistovećuješ sa istom biljkom.Jeli je to osećaj nesigurnosti u sebe ili su nam odnosi stvarno postali površni i nevažni?
Da li možemo da pobedimo sebe, da li imammo snage da se otrgnemo iz čvrstog stiska bizarne stvarnosti, da se više posvetimo sebi, da više volimo sebe i naravno, samim tim i one koji su oko nas i koji nam puno znače? Ima li za nas šanse kao u Borhesovoj " Kada bih se ponovo rodio".
Kada imaš 33 godine i kada ti se desi nešto za malo tragično i nepovratno, sigurno da želiš da okreneš list odmah, da promeniš folozofiju života ( ako si je i imao do tada) i kreneš u nešto dobro, nešto valjda prepoznatljivo, nešto što si nekada umeo i voleo da radiš za SEBE. Za početak, pođi sam, onako za svoju dušu do Topčiderskog parka, hodaj po opalom lišću, osluškuj prirodu, nađi malo mira u sebi, potrudi se da ti to prija.....a da, SAT ostavi kod kuće.
nikolic777 nikolic777 12:14 29.10.2011

Re: Life is beautiful.....

Da li iko normalan još živi ovako kao što mi živimo naš život u Srbiji?"Mentalno obogaljeni" devedesetim, pa onda "ushićeni i puni nade" petog oktobra pre jedanaest godina, pa onda polako ali sigurno tonjenje u neku drugu vrstu neizvesnosati, strepnje do beznađa ( mislim da nije prejaka reč).


tako je, sve se to "računa", sve je to deo minulog rada

Mi ni ranije, kao nacija, nismo baš nešto posebno pridavali značaj povremenim lekrskim kontrolama


to je sasvim tacno, sada kad hocemo, ne mozemo da dodjemo na red, zovi u junu da dobijes termin u oktobru

eli je to osećaj nesigurnosti u sebe ili su nam odnosi stvarno postali površni i nevažni?

u ovom slucaju bila je briga o kvalitetu zivota tog drugog u tim okolnostima

ti odnosi si u takvim slucajevima dragoceni, a sigurnost/nesigurnost postaje manje vazna
mina13 mina13 08:25 30.10.2011

Re: Life is beautiful.....

.a da, SAT ostavi kod kuće.

...i mobilni
mina13 mina13 08:39 30.10.2011

Re: Life is beautiful.....

ma sve je to tacno, ali ipak, ipak imamo mogucnost da ne damo stvarnosti da nas porazi, jednostavno, ako nikako drugacije, podsetimo sami sebe sta je ono lepo i dobro sto imamo, setimo se zasto smo se zaljubili, zasto volimo, zasto je vredno da smo tu... sve muke i nevolje mogu da dodju i da prodju, a isto tako i mi. Na nama je da nasem trajanju damo smisao, a da odurnu svakodnevnicu ostavimo u kanti za djubre i sacekamo neko bolje vreme. Ono jednom mora da dodje, ako je mogao da bude peti oktobar, moze da bude opet... ne pristajem da se predam i potonem, imam ceo svoj zivot prepun meni znacajnih stvari i to mi je vaznije i snaznije od objektivnih okolnosti kojima smo okruzeni i tacka.
nikolic777 nikolic777 17:21 29.10.2011

nove brojke/srbija


upravo gledam vesti
u srbiji svakih 20 minuta neko doživi moždani udar
svakih 60 jedna osona umre

1/3 pacijenata se oporavi
1/3 ostaje trajno onesposobljena
1/3 izgubi život

godišnje 15 000 ljudi doživi udar
1.uzrok smrtnosti kod žena, 2.kod muškaraca

starosna granica se sve više pomera unazad, sve više mladih
u svetu se beleži opadanje obolelih, kod nas porast

Goran Vučković Goran Vučković 18:18 29.10.2011

Re: nove brojke/srbija

upravo gledam vesti

Sedmi u svetu po relativnom broju smrti od kardiovaskularnih bolesti 2008 godine, ispred nas Ukrajina, Bugarska, Rusija, Belorusija, Letonija i Gruzija. Bosna 14., Crna gora 15., Hrvatska 17. (Ekonomistov "Pocket World in Figures", već sam pisao blog o tome. Istočna Evropa razbija.
nikolic777 nikolic777 18:41 29.10.2011

Re: nove brojke/srbija

Istočna Evropa razbija.

vala Gorane odlicno si rekao
Hansel Hansel 20:41 29.10.2011

Re: nove brojke/srbija

Da dodam da je trombolitička terapija (lek se zove streptokinaza, ako se ne varam), i u slučaju moždanog i u slučaju srčanog udara (ne znam baš da li je istovetna, ali ima isti cilj u oba slučaja), krucijalna za prevazilaženje bez posledica ili sa što manje posledica, nedostupna većini - jedno vreme je bila dostupna samo u Beogradu, pričalo se da će biti izvodljiva i u drugim centrima, ne znam da li se to i desilo. Ako i jeste, još uvek je nedostupna većini.
nikolic777 nikolic777 21:10 29.10.2011

Re: nove brojke/srbija

krucijalna za prevazilaženje bez posledica ili sa što manje posledica



da kod antitrombolitičke terapije rade i provere, zovu te telefonom godinu dana kasnije da pitaju ima li razlike u funkcionisanju pogođene i druge strane tela, jačine pogotovo..to se radi nakon zavrsenog rehaba (vezbe) i banjskog lečenja...

inace, dostupna je i u novom sadu za sada
Hansel Hansel 22:03 29.10.2011

Re: nove brojke/srbija

To zovu najverovatnije jer je taj program nešto-kao-eksperimentalan kod nas, mora da je u pitanju neka studija koju rade...

Hm, nešto mislim... da nekim slučajem ne živiš u Beogradu, ko zna kako bi se to završilo. S druge strane, da ne živiš u Beogradu, možda se ne bi ni desilo...

I, čisto terminološki, mislim da nije antitrombolitička, jer "tromboliza" znači razlaganje/rastvaranje tromba, a upravo to je ono što je potrebno kad tromb začepi krvni sud.
kleinemutter kleinemutter 21:52 29.10.2011

zivot ili ne zivot..pitanje jue sad

Tekst sam procitala , jer sam u fazi kad ja licno ne zelim da zivim , ama ni sata vise, i kad me takva zelja dodatno muci i ukazuje da sam sebicna jer imam obaveze prema drugima.

Pa tako dodje da ja sad treba da zivim iz obaveze..Pa onda i nije cudo , ako me sve smara, jer mrske obaveze smaraju. Samo moje obaveze i nisu mrske, vec preteske i neizdrzljive i ne resive...

Zivot poklon ili kazna, e takav mi blog treba, da razjasnim....

lEPO JE STO SI SE OPORAVIO,NEK TE ZDRAVLJE POSLUZI...pozdrav
Hansel Hansel 22:15 29.10.2011

Re: zivot ili ne zivot..pitanje jue sad

kad ja licno ne zelim da zivim , ama ni sata vise, i kad me takva zelja dodatno muci i ukazuje da sam sebicna jer imam obaveze prema drugima.

Jesu li uzrok toj želji upravo te obaveze ili nešto drugo?

Mislim da skoro uvek postoji i treći put...
Aleksandra Mitrovic Aleksandra Mitrovic 23:04 29.10.2011

Re: zivot ili ne zivot..pitanje jue sad

Tekst sam procitala , jer sam u fazi kad ja licno ne zelim da zivim , ama ni sata vise, i kad me takva zelja dodatno muci i ukazuje da sam sebicna jer imam obaveze prema drugima.

Ček, ček...stani...vidi ovako. Pročitaj ponovo šta si napisala. Ti si u FAZI!!! Znači nije permanentno stanje, znači - proći će, znači - sutra je novi dan i nova prilika, znači-ima rešenja samo ga u ovom trenutku ne vidiš.
Hej...i to će proći i želim ti da i tebe zdravlje posluži
nikolic777 nikolic777 23:44 29.10.2011

Re: zivot ili ne zivot..pitanje jue sad

Tekst sam procitala , jer sam u fazi kad ja licno ne zelim da zivim


uvek zivot
drago mi je da ti se tekst dopada,
ali ono sto zelim je da prebrodis tu fazu i pronadjes snagu za dalje
uvek gledati u lice u životu
mariopan mariopan 12:34 30.10.2011

Re: zivot ili ne zivot..pitanje jue sad

Tekst sam procitala , jer sam u fazi kad ja licno ne zelim da zivim , ama ni sata vise, i kad me takva zelja dodatno muci i ukazuje da sam sebicna jer imam obaveze prema drugima.

Mnogo puta sam se slično osećala ali i to će proći. Nisi sebična, samo čovek ima granice izdržljivosti koje nekada prekorači, zato što nema ko drugi da ponese deo tereta, ali i to će proći. Nije svaki dan isti, sutra je ovi dan. Izdržaćeš, znam, i ja sam mislila da ne mogu ali dan po dan....

Edit:

Kolika je snaga i hrabrost potrebna bolesniku da se izbori sa sopstvenim nevoljama tolika je potrebna i njegovoj porodici i onome ko će najviše da brine o njemu, i sasvim je ljudski nekada osetiti nemoć, razočarenje. Nema uputstva za nas, niko nas za to nije pripremio i nema pomoći u tome kako da se nosimo sa sopstvenim strahovima, dilemama, depresijom, tugom, to nas niko ne uči. Svako do nas, (koji smo se brinuli o nekome) prolazio je kroz sve faze koje ti sada prolaziš i usput učio o tome koliko je zapravo jak, koliko toga može da pregura, a može mnogo.


mina13 mina13 08:12 30.10.2011

Gotovo sve što želimo u životu, ostvarivo

Nisam znala da Vam se ovo desilo, ali sada jos vise volim da citam Vase blogove. Znam da imate kapaciteta da ovo prevazidjete i prevazisli ste, vidim po temama koje Vas se doticu. Znam da je praksa da se ovde obracamo sa TI, ali ovo Vi je izraz dubokog postovanja i ne znam kako bih ga drugacije izrazila. Moja mama se pet (5) puta slogirala, sada ima 77 godina i uvek je gledala napred, imala ideju koja ju je vukla dalje od bolesti. Kad sam bila dete, to sam bila ja, sada kad vise nisam dete, ona hoce unuce, u medjuvremenu, tu je cvece, kucici, macici, basta, knjige, sve one lepe stvari koje je otkrila da je bila zaboravila...Napred, to Vam je zivot poslao poruku da nema niceg lepseg i vaznijeg. I ovde mi se stalno namece ono "LIFE IS WHAT HAPPENS TO YOU WHILE YOU ARE BUSY MAKING OTHER PLANS..."
nikolic777 nikolic777 15:07 30.10.2011

Re: Gotovo sve što želimo u životu, ostvarivo

Nisam znala da Vam se ovo desilo, ali sada jos vise volim da citam Vase blogove. Znam da imate kapaciteta da ovo prevazidjete i prevazisli ste, vidim po temama koje Vas se doticu. Znam da je praksa da se ovde obracamo sa TI, ali ovo Vi je izraz dubokog postovanja i ne znam kako bih ga drugacije izrazila


mina, ne umem dovoljno rečito da se zahvalim na ovim rečima

nadam se da ćemo se i ubuduće čitati sa zadovoljstvom
Moja mama se pet (5) puta slogirala, sada ima 77 godina i uvek je gledala napred, imala ideju koja ju je vukla dalje od bolesti. Kad sam bila dete, to sam bila ja, sada kad vise nisam dete, ona hoce unuce, u medjuvremenu, tu je cvece, kucici, macici, basta, knjige, sve one lepe stvari koje je otkrila da je bila zaboravila..


svaka čast, to je jako veliki broj udara
i jak pokazatelj volje i snage koju tvoja mama poseduje

"LIFE IS WHAT HAPPENS TO YOU WHILE YOU ARE BUSY MAKING OTHER PLANS..."


upravo
opomene koje život šalje treba ceniti čak i kada su ovako nemilosrdne
svako dobro
čitamo se
Milan Novković Milan Novković 09:05 30.10.2011

200 na sat, unapred

...na putu da se izmirim sa sobom...

Milane, iz tebe kipti život!

Ručna skoro potpuno spuštena, živeo

nikolic777 nikolic777 15:01 30.10.2011

Re: 200 na sat, unapred

Milane, iz tebe kipti život!

Ručna skoro potpuno spuštena, živeo


hvala milane
go hard
blau.punkt blau.punkt 14:39 31.10.2011

duboki naklon

srcu, dushi i umu koji su zajedno ispisali gornji tekst.

u nedostatku "zute", podvlacim citatom sledece:

Ali, kada vam fizioterapet u Srkiju kaže da će za vas najveći uspeh biti da do kraja leta uspete u brzom potezu da spojite palac i mali prst, onda možete da malo prečešljate po agendi svojih sekiracija i problema. Samo da im malo zavirite u stvarni značaj i uporedite ga sa značajem koji im vi pridajete.

nikolic777 nikolic777 14:56 31.10.2011

Re: duboki naklon

srcu, dushi i umu koji su zajedno ispisali gornji tekst.


hvala bp

srdacan pozdrav
margos margos 23:58 31.10.2011

Re: duboki naklon

Jednom, kod prijateljice koja je bila kvadriplegična,potpuno oduzeta nakon nesreće, na trenutak okrenemo leđa i njena ćerka i ja, gledajući nešto preko terase. Odjednom vrisak 'Skloni je, skloni jeee!!!'. Hitro skočimo do kreveta i imamo šta da vidimo - muvu koja joj je sletela na nos, a ona ne može da odmahne i da je otera.

Kad sam pošla kući, već na stepeništu, izljubila sam svoje šaka, dlanove, nadlanice - to i danas često radim - i zahvalim se nebesima.
seroliver seroliver 19:02 31.10.2011

Bravo

e jeb`o si mu kevu sa ovim tekstom!!!



... i cuveno pitanje ''Zasto bas meni to da se desi?''
nikolic777 nikolic777 19:46 31.10.2011

Re: Bravo

e jeb`o si mu kevu sa ovim tekstom!!!






hvala druže

NNN NNN 10:07 01.11.2011

Ne znam šta da napišem

U ovom tekstu ima toliko puno istina,
da bi delove trebalo štampati i deliti ljudima da svakodnevno čitaju!

Žao mi je što ti se ovo desilo i što si do nekih stvari došao na teži način (ali do tih stvari čovek ionako može samo sam, a mnogi nikada i ne stignu do toga).

Pozdrav
nikolic777 nikolic777 12:44 01.11.2011

Re: Ne znam šta da napišem


hvala NNN

nekima od nas je suđen taj teži način, ali i za to smo sami odgovorni
jako mi je drago sto ti se tekst dopada

najsrdačniji pozdrav
jasnaz jasnaz 14:02 01.11.2011

otvoreno зapakovano:

nikolic777 nikolic777 16:04 01.11.2011

Re: otvoreno зapakovano:javascript:;

jasnaz

fixxerus fixxerus 20:45 01.11.2011

jako !777:.



kunem se kasno u sve što izgubix
potpisujem krvlju ono nepotpisljivo

prepuštam se nožu: bogu nad bogovima

vadite mi greške!
secite! prekrajajte!

evo me
skinuli me golog po ovoj xladnoći
spavanje samo na sećanjima, laktovima i kolenima

čuvam se >>trombe<< za tvog toplog zeca:

a ti, svakako bivša: poređana i levo i desno
plačeš kad mu vreme nije
sumanuto biješ po lošoj koagulaciji
u onu jedinu tačku mene
koja se seća sunca kroz pinealnu žlezdu

dok ja u sebi brojim uzavrelix 777 čistoće
što u svitanja što u zalaske

što u odlaske nas
od nas

janeznam janeznam 09:06 02.11.2011

Re: jako !777:.

prepuštam se nožu: bogu nad bogovima

vadite mi greške!
secite! prekrajajte!

evo me
skinuli me golog po ovoj xladnoći
spavanje samo na sećanjima, laktovima i kolenima

Surovo ali istinito.
nikolic777 nikolic777 09:48 02.11.2011

Re: jako !777:.

što u odlaske nas
od nas




F.,hvala

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana