Mic po mic, od bureka koji nam je ponudio Mikele (na njegovom blogu) stigosmo i do čvaraka, koji, kao što se zna, više ne mogu da se nađu a da valjaju. Zato zaključim da čvarci zaslužuju poseban blog, nije to nešto nebitno u našem životu pa da uh preskočimo ili samo usput pomenemo?
U mesarama takvih čvaraka da valjaju odavno više nema. Ni svega drugog što pamtimo da je bilo ukusno i mirisno. Sve se to pokvarilo, ni mesari više nisu šta su bili, a tako ni čvarci, osim ako nisu topljeni u velikim tučanim bakračima, u masovnom svinjokolju koji bi tako negde krajem ovog meseca padao, za Dan Republike, da su nam "ona vremena" i Republika.
Ali nisu.
Ta vremena su prošla, nisu valjala pa smo ih promenili a sada ne znam gde da nađem dobre čvarke? Postali su tako retki da moram prko veze (blogerske) da saznajem ko ih možda ove nedelje donosi i prodaje na našoj pijaci.
A nekad smo jedva čekali da taj svinjokolj dođe, jer smo redovno po šest -sedam tovljenika hranili samo za tu priliku, od proleća, pa su neki toliko kila nagurali da smo se pitali "'oće li izdržati". Svi iz familije i prijatelji znali su da za taj dan samo kod nas dolaze, da pomažu i da se družimo.
U najranije jutro, još po mraku, palila se vatra u smederevcu u garaži, tu gde će se sve radtiti. Kuvala se vruća rakija, žene i muškarci su ravnopravno delili mirisnu vruću rakiju, jer napolju je već tada bilo jako hladno. To hladno je dobro zbog mesa, ali se živ čovek smrzne ako dušu iznutra ne ogreje, jer se taj celodnevni posao radio napolju. Oribani stolovi, sudovi, lonci i bakrači za meso, slaninu, opornjake - sve spremno čeka da "majstor" krene sa pravljenjem "štete".
Na svinjokolj su uvek bili pozvani svi bliži rođaci i prijatelji, jer ne samo da ima mnogo posla, već se i uveče, svi onako rumeni od mraza i umorni, sjate oko večere i često zapevaju i ostanu do duboko u noć. Baš taj deo dana smo svi najviše voleli.
Meso se ionako mora hladiti do sutra, ne može da se soli, posao se podeli na dva dana pa sutra, onako odmorni, počinjemo onaj lepši deo kada se prave đakonije, kuleni, kobasice, kuva se u kazanu sve što ide u bele kobasice i švargle, soli se slanina, šunke...a ja sve vreme čekam da mi majstori oslobode bakrač, onaj tučani ispod koga se loži vatra - tu se tope čvarci, najbolji.
Taj posao sam samo ja radila. Ne dam da mi upropaste jedino što ja volim da pojedem od svega ponuđenog. Miriše cela ulica..i dok su još vrući, plekanim tanjirom se hvata koliko god se može i raznosi svim kućama u komšiluku. To je red. Tako svi rade i tako se sveži čvarci jedu u svim kućama sve dok i poslednji domaćin ono svoje što je tovio do jeseni ne pretvori u zdravu domaću 'ranu. Nose se i bele kobasice "da se proba" i one dimljene kada se nadime, svakome po malo. Tanjir ti po običaju vraćaju mastan, neopran, "da sledeće godine svinje budu još deblje".
U ta vremena mnogo se radilo, radile firme i fabrike, nije bilo drugih slobodnih dana osim državnih praznika da bi se taj posao uradio.
E, sad čujem, možeš ako imaš šta, da kolješ kad god 'oćeš jer niko nigde ne radi pa ti slobodni dani i ne trebaju, pa će nam ovaj lepi običaj, da svinje kolješ samo za ta dva slobodna dana jer sve ostale radiš za platu, uskoro izumreti? Bila bi šteta.