(turski: nevolja, briga; tuga, žalost; bol, bolest; dertli - pridev: brižan; tužan, žalostan)
Narodi na različite načine uživaju u muzici, sve u skladu sa svojom kulturom i tradicijom. Tako, Francuzi vole muziku koja u sebi sadrži priču, posebno geg ili svojevrsnu intrigu, pa svaka njihova pesma ima neku posebnu poruku. Nemci pak vole da budu u masi, da grupno pevaju, neretko u kolektivnom zanosu. Britanci su spremni a akciju, a izvođači, uključujući publiku, moraju uglavnom da se pomuče da ispevaju i pokretima proprate muziku. Italijanske šansone nose sa sobom širinu mora i prostranstva i poseban šarm Sredozemlja. Španci uživaju u vatrometu boja i nota - sve je šareno i veselo, puno energije.
Našu, Balkansku muziku, u poslednje vreme uglavnom u svetu prepoznaju kao "unca, unca" stil Kusturičinih filmova. Kad god pomenem da sam iz Srbije, većina odmah pomene trubače i ritam koji melje. Da li je to muzika koju nosimo u duši kao nešto što određuje naš kulturni identitet? Ne bih se složio, i to pokušavam da objasnim svojim kolegama i prijateljima već neko vreme.
Orijentalni ritam, bilo onaj koji je naš nesrećni turbo folk preuzeo i tako inficirao mase tragičnih devedesetih, bilo ozbiljnija vlaško-čokalijsko-kavalsko-otomanska varijanta, samo su komercijalno dodvoravanje masama ili intelektualnoj eliti i građanskoj populaciji koja bi cupkala u ritmu naroda ali da to bude malo otmenije.
Po mom mišljenju, naša muzika je pre svega duboko emotivna, kao što smo i mi sami. Iza črvstih, stamenih, kvrgavih, obično golemih i goropadnih pojava koje nosimo, krije se nežna duša puna tananih osećaja koje uspevamo da potisnemo na veoma dobar način. Sve dok se ne zapeva.
Nekako je naša muzika najbliža portugalskom fadu. Samo, oni to pevaju fino i osećajno. U kafani, peva samo pevač (pevačica), ostali ćutke uživaju i tapšu na kraju. Kod nas, pevaju svi, busaju se u grudi, grle, penju na stolove, razbijaju čaše... Mi to radimo mnogo dramatičnije. Preduboko, bez mere, do daske. To je naš čuveni balkanski dert.
Najbolje je to opisao Bora Stanković kroz monolog Mitketa iz "Koštane":
A pesma je moja golema: Kako majka sina imala, čuvala, ranila. Dan i noć samo njega gledala. Što na sina duša zaiskala, sve majka davala, a sin - bolan! Porasnaja sin. Došla snaga, mladost... Došle bašče, cveće, mesečina. Zamirisale devojke!... Sin poleteja. Sve što iskaja, sve imaja. Hatovi, puške, sablje, žene... Koju devojku nije pogledaja, samo njojne kose neje zamrsija i usta celivaja. Nijedna mu ne odreče, nijedna ga ne prevari, a on sve gi celivaja, sve varaja i - bolan, bolan bija. Bolan ot kako se rodija. - Toj sam ja!... Pa od t'j bol, jad - dert li je, prokletija li neka - eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s'n da me uvati. A s'n me ne vaća. Zemlja me pije... Noć me pije... Mesecina me pije... Ništa mi nije, zdrav sam, a - bolan. Bolan od samog sebe. Bolan što sam živ. Otkako sam na svet progledaja, od t'g sam jos bolan... Žalno, teslo da mi pojete!...
Naš dert obično prati lomljava. Ko nije razbio čašu, ama servis za 6 osoba... Izvorno se to čini zaista sa merakom, tako da jadna čaša samo dopuni osećanja koja kuljaju. Pravo uživanje nije kada srča pršti na sve strane, kada se neumereno lupa. Uživanje je kad te pesma zaista pogodi, pa uzmeš čašu, digneš je, a onda je samo pustiš da sama krene na dole. Da ne pominjem čuveno lumpovanje Belog Bore u kultnim Skupljačima perja.
http://www.youtube.com/watch?v=rp7wtSbRZaA
***
No, da krenemo na meraklijsku šetnju po Balkanu.
Prvi prodor u svet ostvario je grk Zorba
Odmah na sever, ne mogu da se ne setim pesme koje sam pevao u Strumici, vojničkih dana Laži, laži, Vere, a moram i da spomenem onu koja na pravi način navodi ime moje gospoje Uči me, majko, karaj me
Sa Kosova moram da pomenem divnu mušku baladu Oj devojko, dušo moja
Širina Šumadije skupila se u pesmu Oj, javore, javore koju pevamo ne samo kad Jesen stiže rana ili dok nas čeka verni at "Ah, moj doro" (http://www.youtube.com/watch?v=tzr09jJQzvA)
U Vojvodini se peva kad Cele noći ladovina ...
... A u Bosni u proleće kasno kad probehara - Ah, meraka u večeri rane
Dalmoši će teško nekome reći, ali duboko u sebi priznaju Ju te san se zajubia
Dok će na sve ovo Purgeri biti duboko zahvalni - Fala
No, svakako, "Zajdi, zajdi" ostaje najupečatljivija pesma svih nas kojima je dert na duši. Posebno ono "moja mladost, goro sestro, nema da se vrati".
Nek' izvinu svi, od Sarijevskog do Tošeta, ali meni je srcu najdraža onu koju je odsvirao majstor