Sadašnji gradonačelnik Kragujevca je rekao: „Ja, recimo, smatram da kulturu ne smete da pipnete!”. Neki njegovi sugrađani smatraju da kulturu smeju da pipnu, naročito kada se radi o „kulturi” od bronze. I baš je pipaju, i kad je dobro ispipaju i kad uklone sve veze „kulture” sa postamentom, postoljem, ležištem u koje je smeštena, oni je takvu – odnesu. Kultura za sve. Iako su neki zaprepašćeni takvim pipanjem koje je potpuno u suprotnosti sa onime što gradonačelnik smatra, lokalna samouprava, Zavod za zaštitu spomenika, policija i komunalna policija, srećom po one koji uživaju dobrobiti „kulture”, ne nameravaju da im uskrate privilegiju da je pipaju i, na kraju, odnesu.
Lokalni sajt ŠUMADIJAPRESS je, 13. decembra, objavio analizu stanja u kulturi Kragujevca protkanu izjavama ljudi čije se radno mesto, sadašnja ili nekadašnja funkcija mogu dovesti u vezu sa kulturom Kragujevca, kao i video zapisom neobično prekinutog monologa Saše Milenića, narodnog poslanika i predsednika Skupštine grada Kragujevca.
Možda najbolji pokazatelj stanja u kulturi Kragujevca je rečenica: „Gotovo svi direktori funkcije su stekli zahvaljujući stranačkoj pripadnosti, odnosno ‘drugarskim’ odnosima sa gradskim funkcionerima.”
Jedna od izjava Dejana Dačevića, direktora Doma omladine, ustanove koja je „apsorbovala” društveno preduzeće „Šumadija film”, kojem su pripadala tri, pa dva, pa jedan, pa ni jedan kragujevački bioskop, odnosi se upravo na vezu ustanove kulture na čijem je čelu i odnedavno nepostojaćeg društvenog preduzeća: „Stav je bio, kada smo preuzeli društveno preduzeće, da niko od zaposlenih, naravno, ne dobije otkaz, već da preuzmemo sve radnike koji će sigurno, jednog dana kad zaživi dvorana, imati svoje mesto.” Zvuči li bajkovito ovo „jednog dana kad zaživi dvorana”? Pokušaću da stvari sagledam na mnogo prizemniji i praktičniji način. Dom omladine raspolaže dvoranom u kojoj je nekada bilo oko 1.500 sedišta, dvoranom koja ima vrlo prostranu scenu na kojoj su izvođene pozorišne i baletske predstave, koncerti, priredbe…, dvoranom koja je idealna za predizborne skupove političkih partija, dvoranom koja je, pre svega, bioskopska, a nalazi se u gradu od blizu 200.000 stanovnika koji nema bioskop. Ako onaj ko takvom dvoranom raspolaže uspeva da od nje nema prihoda, moje oskudno znanje može me dovesti do samo dva moguća razloga zbog kojih je to tako. Prvi je teško pojmljiva nesposobnost koja neumoljivo grabi ka horizontu gluposti. Drugi je to da je nečiji interes da ustanova koja raspolaže takvom dvoranom na njoj ne zaradi, već da je, kao balast koji samo košta, jednog dana proda nekome i oslobodi se troškova. Verujem da bi već sutradan, posle takve prodaje, došao i dan u kojem će dvorana zaživeti.
U nastavku analize konstatuje se: „Zaposleni u Knjaževsko-srpskom teatru kažu za Šumadijapress da je u ovoj ustanovi od nacionalnog značaja, tokom prethodnih godina, zaposleno više osoba koje za rođake imaju uticajne ličnosti. Za druge je, pak, bila presudna prijateljsko-politička veza sa Ujedinjenim regionima Srbije.” Sudeći po broju premijera moglo bi se zaključiti ja je uloga pozorišta da glumcima i ostalima obezbedi radno mesto (i u fizičkom i u ekonomskom smislu). Predstave su tu samo suvišno opterećenje za zaposlene. Zašto je to tako, jednostavno objašnjenje daje Saša Milenić: „Naš sistem je takav da su ustanove kulture indirektni budžetski korisnici i da su potpuno izjednačeni u rangu sa upravama i službama državnog aparata. Plate i učinak zaposlenih nisu ni u kakvoj uzročno-posledičnoj vezi. To je zapravo sistem: radio ne radio, svira ti radio. Koliko god se angažovao, tebi je plata tolika, koliko god ništa ne radio, plata ti je ista tolika.” Spasilac u liku bivšeg ministra kulture Nebojše Bradića, novog umetničkog direktora Knjaževsko-srpskog teatra, naveo je autora analize da postavi pitanje o tome da li se zapravo radi o „adekvatnom zbrinjavanju kadrova URS-a”. Nebojša Bradić je Kragujevčanima, pre nekoliko godina, dok je bio ministar, objasnio da je gostovanje beogradskog Narodnog pozorišta i jedno izvođenje baleta „Ko to tamo peva” – decentralizacija kulture. Njegovim zapošljavanjem proces decentralizacije je, verujem da on veruje – zaokružen.
Kada je Narodni muzej u pitanju, u analizi se konstatuje: „Postavljanje nove ograde oko Narodnog muzeja ‘svečano’ je započeto u proleće 2010. godine i prema najavama zvaničnika trebalo da bude gotovo do jeseni iste godine. Radovi su obustavljeni zbog nedostatka sredstava, osim u jednom momentu, kada je republički ministar kulture Predrag Marković posetio muzej. Ograda, međutim, i danas stoji napola urađena.” Mada, mora se priznati, i takva, napola završena, u velikoj meri je redukovala vršenje male i velike nužde uz zidove jedine sačuvane zgrada iz kompleksa dvorskih objekata Miloševog doba – Amidžinog konaka. Pored toga, konstatacija „činjenica je da ova ustanova retko izlaže i sopstvene muzejske primerke”, ostavlja utisak da autor teksta ne zna da Narodni muzej ima stalnu postavku „Dvadeseti vek – slikarstvo i skulptuta iz zbirke Narodnog muzeja Kragujevac” koja je nešto čime se grad zaista može podičiti, i svakako je, bar na nacionalnom nivou, izuzetno značajna. U nastavku teksta se pominje da su predmeti iz zbirke „u međuvremenu, smešteni u podrumu i zgradi Stare skupštine koja poslednjih godina služi kao depo”, i iznosi podatak da je „Grad naložio iseljenje depoa i, kao privremeno rešenje, smestio kulturnu riznicu u dve iznajmljene poslovne prostorije u stambenoj zgradi, neadekvatne za tu svrhu.” Sada postaje jasnije da se govori o predmetima iz arheološke, istorijske, etnološke ili neke četvrte zbirke. Može se zaključiti da umetnost i nema baš mnogo veze sa kulturom, ili je, kada se radi o muzejskim postavkama, marginalna, što bi moglo da umanji značaj postignuća pominjanih skupljača „kulture” od bronze. Što se novih prostorija depoa Narodnog muzeja tiče, nadležni izjavljuju da se radi o novogradnji, a ima li šta bolje za čuvanje vrednih predmeta od tek sagrađenog poslovnog prostora? Možda boravak u takvom prostoru probudi poslovni duh zaposlenih u Muzeju. A možda grad iznajmi i još nekoliko poslovnih prostorija, pa se pojavi i još neka stalna postavka, jer, ako treba birati između ulaska u zgradu sagrađenu u prvoj četvrtini XIX veka, poslednjih decenija temeljno vlaženu produktima urinarnog sistema, i ulaska u novosagrađeni poslovni prostor, čini se da je izbor lak.
Zaključak autora analize, izveden na osnovu podataka o broju zaposlenih u kulturi kao i podataka o osnivanju novih ustanova kulture, uz zapažanje da „kragujevačka kultura, saglasni su i mnogi kojima je to posao, nikada nije bila na nižem nivou”, mogao bi biti (a tako glasi i jedan podnaslov teksta) – „ustanova sve više, kulture sve manje”. Upravo je broj zaposlenih u kulturi ona na šta je akcenat stavio i Saša Milenić. Ovaj visoki gradski funkcioner rekao je: „Razlog zbog čega raste broj zaposlenih je… Pomalo je maliciozno kulturu na taj način posmatrati jer je to suprotno činjenicama i njenim potrebama. Pre bi kultura, u sistemu javnih ustanova, mogla da se buni da joj se ne dozvoljava da razvija svoje funkcije koje zahtevaju i kadrovska osnaživanja, nego što bi nekakav javni interes uštede imao prava na kulturi da zakida zbog broja plata i novčanih sredstava za finansiranje zarada, broj zaposlenih. A to se upravo desilo na osnovu republičkog zakona o racionalizaciji u javnom sektoru. Nažalost naš sistem je takav da su ustanove kulture, na osnovu toga što su indirektni budžetski korisnici, potpuno izjednačene u rangu sa upravama, službama, načelstvima, odeljenjima državnog aparata, i one su bile pri-nu-đe-ne, silom zakona, da racionalizuju broj zaposlenih. Politika Grada je bila da u realnim uslovima krize nije preterano mudro rešavati takva pitanja. Ko misli da u vremenu krize treba da otpušta, neka samo izađe pred zaposlene sa takvim programom. Grad Kragujevac smatra da se racionalizacija zaposlenih u javnim službama rešava kroz zdravu konkurenciju sa privatnim sektorom. Kada privreda osnaži, investiciona aktivnost ojača, pa ljudi će prirodno iz javnog težiti privatnom sektoru, i borba za investicije i razvoj privrede je jedini zdrav način rešavanja tog pitanja. Kultura uvećava broj zaposlenih naprosto zato što uvećava obim svoga delovanja.”
Nastavak o „tri ustanove” koje „nisu uopšte postojale u životu grada, a sada postoje” (dakle, kako već primeti autor analize – ustanova sve više, kulture sve manje) poslušajte sami:
Pored toga, Predsednik Skupštine grada Milenić pomenuo je i realizaciju „ovog koncepta kulturne politike koji vodi lokalna samouprava u ovom sazivu”. Ostaje pitanje da li je pri tome mislio na dokument nazvan „Lokalni plan razvoja kulture (radna verzija)” u kojem stoji i sledeće: „Prednost Kragujevca je da za sobom ima Strategiju razvoja kulture kao zvanični dokument, da je značajni deo iz tog dokumenta već ugradio u svoju kulturnu politiku, deo je u hodu inovirao i dopunjavao, ali je ukupno postojao konzistentan u vođenju kulturne poliike grada.” Onaj ko je napisao, potpisao ili se poziva na plan razvoja koji sadrži ovu rečenicu trebalo bi, moje je mišljenje, da prestane da obavlja bilo koju dužnost koja bi bila plaćana novcem iz budžeta države.
Na kraju, u skladu sa „konceptom kulturne politike koji vodi lokalna samouprava u ovom sazivu”, predlažem da se „Đurđevdanski krst” preimenuje u „Spomenik kulturi Kragujevca”. Verujem da bi tako dobio pun smisao.