Društvo| Filozofija| Istorija| Politika| Religija

Pravoslavlje i monarhija

Goran Nikolić RSS / 20.01.2012. u 19:52

 Autor: dr Davor Džalto

(Tekst predstavlja izvod iz teksta „Fides at Regnvm“, Plus Ultra: izabrani eseji o kulturi, komunikaciji i veri, Beograd, 2011, 65-74).

 U ovom tekstu ću pokušati da na sintetičan način izložim i analiziram glavne argumente, koji se iz perspektive pravoslavne tradicije najčešće navode u prilog monarhije kao oblika vladavine. U tom cilju, u daljem izlaganju ću analizirati dva teksta u kojima je se argumentuje u prilog monarhije, sa željom da se ona opravda i obrazloži na osnovu dogmi Crkve i pravoslavnog predanja. Razlog za pozivanje upravo na ove tekstove, pored velikog broja onih koji se bave vezama monarhije i pravoslavne vere, leži u činjenici da su ova dva teksta međusobno komplementarna, te da je iz njih moguće iščitati, na sažet ali i dovoljno razrađen način, praktično sve važnije aspekte nečega što se krajnje uslovno može okarakterisati kao «(afirmativna) pravoslavna teologija monarhije». Prvi tekst The Sacred Monarchy and the Modern Secular State predstavlja izlaganje oca Mihajla Azkoula (Michael Azkoul) na Kongresu ruske omladine (The Russian Youth Congress) 1979. godine u Torontu. Drugi tekst nosi naziv The Dogmatic Significance of the Orthodox Autocracy, i delo je Vladimira Mosa (Vladimir Moss).

Već u prvoj rečenici navedenog izlaganja, otac Azkoul definiše monarhiju kao «svetu»: «The 20th century has brought an end to sacred monarchy» (Azkoul, 1). Ovakvoj proklamaciji prethode (u nekim dostupnim tekstualnim verzijama istoimenog predavanja) citati arhimandrita Pantelejmona (Pantheleimon Nizhnik), koji ističe da Antihrist neće doći dok postoji monarhija (isto); zatim Sv. Serafima Sarovskog koji navodi da u «Božjim očima nema boljeg autoriteta od autoriteta pravoslavnog Cara» (isto); Sv. Teodora Studita o tome da je «Bog darovao hrišćanima dva najuzvišenija dara: sveštenstvo i monarhiju, putem kojih se stvari na zemlji uređuju po uzoru na nebeske» (isto); Sv. Maksima Grka koji tvrdi da je «Car na zemlji živa ikona Cara na Nebu» (isto); i vaseljenskog patrijarha Antonija da je «nemoguće za Hrišćane da imaju Crkvu a da nemaju Cara» (isto).

Kao što se lako može uočiti, citati autoriteta služe kao baza za afirmisanje monarhije, iako sami citati ne donose istinske razloge zbog kojih bi monarhiju trebalo shvatiti kao oblik vladavine koji je moguće opravdati iz perspektive pravoslavne vere, pogotovu se ne ističe bilo kakav dublje zasnovan teološki argument. Prvo konkretno objašnjenje afirmacije monarhije iz teološke perspektive, autor iznosi u četvrtom pasusu pozivajući se na Sv. Grigorija Bogoslova, koji oblike vladavine povezuje sa sistemima verovanja. Otuda je monarhija oblik vladavine u svetu koji proističe iz monoteističke vere, poliarhija (aristokratija) je povezana sa politeizmom a demokratija sa ateizmom. Ovim argumentom se pokušava uspostaviti direktna veza između poretka stvari u sistemu vere (koji transcendira istoriju) i organizacije ljudske zajednice (društva, države), odnosno istorijske realnosti. Navedeni argument se u daljem tekstu razrađuje na primeru ustrojstva «hrišćanskog rimskog carstva» tj. Vizantije, kojoj se čak pripisuje svojstvo «imitiranja Ovaploćenja», budući da hrišćanska monarhija poseduje i «duhovni» tj. «božanski» element i «svetovni» odnosno ljudski, koji se ogledaju u institucijama sveštenstva i cara (isto, 2). Car, po toj logici, reprezentuje Boga (jedan car na zemlji je ekvivalent jednom Bogu na nebu). Međutim, postoje bazično dva, međusobno povezana, problema sa ovim argumentima:

1. U tekstu se, kao i u drugoj literaturi o istom pitanju koju je autor imao priliku da konsultuje, nigde ne objašnjava zbog čega bi uopšte trebalo na direktan način preslikavati ustrojstvo «božanskog» sveta (sistem vere) na ustrojstvo društvenih (i istorijskih) institucija? Koliko god se «zdravom razumu» ova veza možda činila «prirodnom», ona ni po čemu nije nužna niti neposredno data (pogotovu ako imamo u vidu ozbiljno deplasiranje tog pitanja koje izvire iz Hristove poruke: «dajte caru carevo a Bogu božje» Mt. 22, 21). Uzgred rečeno, gledano iz liturgijske perspektive ikona Hrista na zemlji je episkop a ne car, budući da je episkop crkvena služba za razliku od cara koji je državna služba.

2. Nejasno je na čemu se zasniva paralela između dve Hristove prirode (božanske i ljudske) i dve institucije u društvu (crkve i carske vlasti), imajući u vidu da carstvo (monarhija) nipočemu nije izum hrišćanske epohe već Starog sveta, a da ga Vizantija (Istočno rimsko carstvo) preuzima od paganske rimske civilizacije? Carska vlast, dakle, sama po sebi, nema ništa hrišćansko, niti je «prirodno» povezana sa monoteizmom budući da je kao oblik vladavine nastao i bio najrasprostranjeniji upravo u paganskim civilizacijama (Egipat, Sumersko-vavilonska civilizacija, Rimsko carstvo...).

Stvari postaju još problematičnije i zamršenije kada Azkoul uvodi imperijalističko-ekspanzionistički argument kako bi opravdao «hrišćanski» karakter «Hrišćanskih Rimljana (Vizantinaca)» (isto, III poglavlje, 5). Azkeul doslovno kaže:

«Christian Romans believed they dwelt in an Empire which should encompass the whole world because that Empire was founded on a religion intended for all men. As a matter of historical fact, the claims of the Empire depended upon the truth of the Christian Faith. The loss of that Faith meant the loss of any claims to the Empire.» (isto, 5)

I pored verovatno tačne opservacije stanja stvari u Vizantiji, teško bi bilo iz prethodnog citata idvojiti nešto specifično hrišćansko. Takođe bi bilo teško pronaći imperiju (ne samo Starog sveta) čiji stanovnici ili barem vladari nisu verovali da bi njihovo carstvo trebalo da obuhvata čitav svet, kao što je teško pronaći religiju čiji promoteri ne žele (ili smatraju barem da bi bilo dobro) da ceo svet prihvati upravo njihovu veru. Međutim, ovde iskrsava mnogo ozbiljniji problem, budući da se samoj hrišćanskoj (pravoslavnoj) veri imputira težnja za stvaranjem univerzalnog «Carstva Zemaljskog» i za (političkim) potčinjavanjem svih ljudi vlasti jednog zemaljskog (hrišćanskog) vladara. Ovakva, usuđujem se oceniti, nehrišćanska koncepcija bi se mogla, međutim, vezati za Sarozavetnu (jevrejsku) ili Kur'ansku (islamsku) zamisao o potpunoj simbiozi verskih, moralnih i pravnih načela, odnosno religije i društvene i političke organizacije, baziranih na veri u jednog Boga. Vezivanje Azkoulovog shvatanja odnosa vere i političke prakse za Stari Zavet, umesto za hrišćanstvo, postaje još jasnije u svetlu sledećeg pasusa u kome autor neposredno povezuje hrišćanskog cara i starozavetne careve Saula, Davida i Solomona (isto, 6). Car se označava kao «mesija, Spasitelj» a carstvo je njegovo (carevo) «mističko telo» (isto). Ovde postaje jasno da ustrojstvo o kome Azkeul govori nije moguće povezati sa hrišćanstvom, budući da je Isus kao Mesija (Hristos) upravo izneverio očekivanja dela Jevreja; on nije došao kao zemaljski vladar, koji izbavlja Izrael iz političkog ropstva, već kao onaj koji iskupljuje ceo svet, donoseći načelo služenja umesto vladanja kao crkveni i socijalni model. Model koji izlaže Azkoul je direktno suprotan poimanju Hrista kao «Nebeskog Cara», budući da se zasniva na Hristovim rečima da njegovo Carstvo «nije od ovoga sveta» (Jv. 18, 36), a da se naprotiv Satana, klevetnik, onaj koji se protivi Bogu, označava upravo kao «Car ovoga sveta». Time se monarhija ispostavlja kao «carstvo ovoga sveta» (u metaforičnom smislu, budući da u doslovnom smislu ona to svakako jeste), tj. kao realizovanje antihrišćanskog principa u istoriji i organizaciji društva.

Mnoge stavove koje otac Azkoul iznosi ponavlja i Vladimir Mos. Osvrnuću se samo na one koji imaju nešto drugačiju nijansu, te na potpuno nove argumente koji gore nisu diskutovani.

Mos uspostavlja direktnu vezu između «rođenja Crkve» i «rođenja carstva» (Vladimir Mos, isto, 2; argument pomenut i kod Azkoula, IV poglavlje, 7). Ovu vezu, nimalo očiglednu, Mos obrazlaže činjenicom da se rođenje Hrista i formiranje Rimskog carstva (pod Oktavijanom Avgustom) približno vremenski poklapaju (isto, 1), što dovodi do toga da su «Crkva i Carstvo rođene i rasle zajedno» (isto, 2). Postoji nekoliko problema sa ovim argumentom, ukoliko ga uopšte shvatimo ozbiljno. U potpunosti su nejasni razlozi povezivanja hrišćanske Crkve i njenog nastanka (ma kada da je to bilo) i nastanka Rimskog carstva u kome je zvanična vera bila bazirana na rimskom panteonu, i u kome su generacije hrišćana umirale na najsvirepiji način upravo od ruke predstavnika samog tog carstva. I sam Hristos umire na krstu kao neko ko je predstavljao opasnost za carstvo.

Nejasna je i veza ideje carstva kao društvenog uređenja sa osnivanjem Avgustovog Rimskog carstva. Autor ne objašnjava metod putem kog je došao do identifikacije institucije i ideje «carstva» kao takvog sa specifičnim slučajem Rimskog carstva. I sam pojam «carstvo» (Empire) se koristi za sve značajne monarhije Starog sveta (Egipatsko, Persijsko carstvo...), zbog čega postaje, zapravo, sinonim za monarhiju na istoku, a njen vladar se naziva «carem». Na zapadu je uobičajeniji naziv «kraljevstvo» kojim upravlja «kralj» (King). Dakle, sama institucija i oblik vladavine nisu nipočemu originalne tvorevine Rima, osim što su u Starom Rimu baštinile neka dostignuća perioda republike. Zbog čega, onda, davati metafizički značaj Rimskoj (paganskoj) carevini iz perspektive hrišćanske vere? Čitava stvar postaje još apsurdnija ako se ima u vidu da Otkrivenje Jovanovo najverovatnije ima u vidu upravo Rimsko carstvo kada govori o «Velikoj Bludnici» (Otkr. 17, 5, up. Otkr. 13; 14) kojoj će doći kraj drugim Hristovim dolaskom (koga su prvi Hrišćani očekivali još za svog života).

Jedan od najčešće korišćenih argumenata u apologijama monarhije, koji ni Mos ne propušta da iskoristi, jeste citat iz II poslanice Korinćanima u kojoj se kaže: «Tajna bezakonja, naime, već radi; samo da se ukloni onaj koji sad zadržava, pa će se tada pojaviti bezakonik, koga će Gospod Isus ubiti dahom svojih usta i uništiti pojavom svog dolaska» (II Kor. 2, 7). Interpretacija, naime, koja sledi ovaj citat kaže da «onaj koji zadržava» jeste, zapravo rimski car (Mos, isto, 2), odnosno institucija carstva koju preuzima Vizantija a zatim i Ruska imperija kao «Treći Rim». Očigledna teškoća sa prihvatanjem ovog argumenta sastoji se u potpuno proizvoljnom poistovećivanju «onoga koji zadržava» i funkcije cara, koje nije na bilo čemu zasnovano niti objašnjeno. Posredno pozivanje, kojim se Mos u svom tekstu služi, na Sv. Jovana Zlatoustog i Sv. Jovana Kronštadskog (isto, 2) služi da se jedna provizorna interpretacija zakloni iza autorita predanja, bez iznošenja ikakvog realnog argumenta. Drugi problem je sadržan u činjenici da u momentu kada je pomenuta poslanica nastala, aktuelni car je zapravo rimski imperator od koga su hrišćani bili proganjani (up. Otrivenje, gore navedena mesta). Teško je zamisliti da pisac poslanice smatra da rimski car (kao institucija) zadržava Satanu, budući da je od «njegove ruke» stradao i Hristos i Petar i sam Pavle, kao i većina drugih apostola i kasnijih hrišćana. Pre će biti da sam (rimski) car predstavlja inkarnaciju pomenutog «bezakonika» (Satane).

Posebno problematično mesto kod Mosa predstavlja 26. i 27. pasus u kome se instituciji carstva daje teološki značaj veći nego i samoj Crkvi i njenim službama. Mos tvrdi da car, sa stanovišta vere, ima «značajniju i kritičniju poziciju» nego vodeći episkopi, zato što «svi, unutar i izvan carstva, gledaju na njega kao na predstavnika zvanične vere carstva» (isto, 6). U narednom pasusu se čak misionarska delatnost Crkve i njeno svedočenje vere pred svetom, odvaja od Crkve i pripisuje kao dužnost caru i carstvu, koji «propovedaju Istinu svetu» (isto, 6). Mosu, međutim, priznaje (što je redak slučaj u pravoslavno-monarhističkom diskursu) da nije bilo nikakve «simfonije» između cara i Crkve u Vizantiji (isto, 11), ali ostvarenje te «simfonije» ističe kao zadatak «Trećeg Rima».

Iz svega rečenog da se zaključiti da u pomenutim tekstovima nije iznet nijedan teološki opravdan argument na osnovu kog je moguće shvatiti monarhiju kao jedini oblik vladavine opravdan pravoslavnom, hrišćanskom verom.

Iz toga se da zaključiti da se monarhija možda može opravdati sa društvenih, političkih ili drugih pozicija, ali ne i sa stanovišta pravoslavne vere i hrišćanstva uopšte. Razlog tome, pored navedenog, jeste i činjenica da za hrišćane ne postoji idealan oblik društveno-državnog uređenja na zemlji i u istoriji. Pojedini oblici samo mogu više ili manje aktuelizovati i realizovati pojedina načela hrišćanske vere, ali za hrišćane ono idealno dolazi na kraju, posle istorije, kada dođe «Carstvo Hristovo». Sve pokušaji da se Hristovo Carstvo zameni na zemlji nekim drugim, i da Hrista zameni neki drugi «po milosti Božjoj» car, predstavljaju opasne napade na same temelje hrišćanske vere.

Ako bi, pak, trebalo odrediti oblik vladavine koji između svih istorijski poznatih modela najbliži hrišćanskom shvatanju čoveka i ljudske zajednice (i pored toga što nijedan oblik vlasti nije hrišćanski u strogom smislu reči, budući da se vlast zasniva na zakonima i represivnim mehanizmima, a ne na ljubavi, služenju i slobodi kao fundamentima hrišćanske «socijalne» koncepcije), onda bi to bila (funkcionalna) demokratija (čiji su principi, u etatističkoj koncepciji iste, doslednije realizovani u republici nego u formi parlamentarne monarhije) u kojoj, po mom mišljenju, odgovornost pojedinca i princip sabornosti i međuzavisnosti svih delova društvenog organizma dolaze najviše do izraza.



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Milan Karagaća Milan Karagaća 22:50 20.01.2012

komunizam najbliži


Ako bi, pak, trebalo odrediti oblik vladavine koji između svih istorijski poznatih modela najbliži hrišćanskom shvatanju čoveka i ljudske zajednice

Onda je to komunizam.
Uostalom,ako se pogledaju načela o opštoj ljubavi, slozi,jednakosti, bratstvu onda komunizam i hruišćanstvo počivaju na istim dogmama,.
Takođe, ako se uporede oni koji su propagirali komunizam i ovi što narodu već dver hiljade godina mrse o carstvu nebeskom kojke će doći, vidi se da su na isti način, na iste fore prodavali narodu demagogiju i maglu da radi.ćuti i trpi dok oni uživaju.Crkvene elite nisu ništa manje lave no što su u relativno kratkom vremenskom periodu bile komunističke.Čak se ni po bahatosti, čast izuzecima i kod jednih i drugih , ne razlikuju.
sevarlica sevarlica 12:06 23.01.2012

Re: komunizam najbliži

Nekako bih se između dve tvrde varijante(komunizam-verska država) najradije odlučio za socijalizovanu Monarhiju tipa evropskih parlamentarnih monarhija.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana