Moj Deja je, kako moja mama uporno tvrdi, umeo često da izgovori rečenicu:
- Saća je najgori čovek na svetu.
Nemam razloga da joj ne verujem, jer su u porodici ostale da kruže neke priče da je umeo da bude prilično nestrpljiv i da besno pobaca sav svoj alat kada mu neki posao ne bi polazio za rukom.
Ja ga pamtim po tome što je nama unucima ugađao preko svake mere. Kačio nam je svojeručno napravljenu ljuljašku o debelu granu velikog oraha u dvorištu, sam iskopao rupu, napunio je sitnim peskom i ogradio belo okrečenim ciglama da bismo mogli da uživamo kao da smo na nekoj morskoj obali, dopustio nam da na jednoj šupi velikim slovima napišemo SHERIFF OFFICE ( što je baka uredno iščitavala kao forin ofis pod dejstvom aktuelnih vesti iz inostranstva ) i koristimo je u svrhe kaobojsko-indijanskih igrokaza, izdeljao konjića za ljuljanje, obojio ga, prelakirao i predao nam ga na upotrebu, dopuštao da skačemo po krevetima koji su se uzdizali kao brda prepuni naslaganih perina i jastuka i jorgana ( uz bakino neprikriveno neslaganje ), pomogao nam da skuckamo kućicu na vremešnoj kajsiji u vinogradu...
Ali, taj Saća, čudan neki čovek bez daljnjeg, ostao je da se spominje kada god bih ja, zaneta nekom zanimljivom knjigom u koju sam bila udubljena tog trenutka, na mamin poziv da joj nešto pomognem sa blagim negodovanjem odgovorila:
- Evo, sa' ću!
Uopšte, mama je ranije bila sklona najraznovrsnijim poučnim rečenicama. I morao se znati red. Posuđe se pralo istog trenutka kada se raspremi sto nakon obroka. To je sasvim lepo funkcionisalo dok smo bili klinci. Posle je išlo teže. Prosto, najslađa kafa pila se nakon ručka, ali, dugo vremena, sve dok nismo krenuli u otvorenu pobunu, neočekivano podržani i od tate ( što je, nesumnjivo, prevagnulo na našu stranu ), puna sudopera je imala prioritet. A sve uz krilaticu:
- Bolje odmah oprati jednim prstom, nego kasnije koristiti obe ruke ( ili celu šaku - zavisno kako je bila raspoložena u datom trenutku ).
I tako smo nevoljno utrčavali u kuhinju i prali i brisali i odlagali posuđe, pa tek kada sve to završimo, pristavljali lonče za kafu. Ali, to više nije bilo to. Gubio se onaj gušt, nestajala ona sita lenjost koja ume tako da prija.
Pa onda:
- Šta možeš da uradiš danas, ne ostavljaj za sutra.
Kao da veš neće sačekati uredno složen u korpi od pruća nekoliko sati. Aaaa, ne.
Staro ćebe na sto, ofucani beli dušečni čaršav preko njega, peglu u ruke, pa udri. I to po strogim pravilima: belo rublje uredno pofajtati i saviti da malo odstoji, šareno sortirati po temperaturi peglanja, vrsti i velični, prvo peglati na nižoj temperaturi, pa na višoj, da pegla ne arči struju u praznom hodu... Čitava nauka.
A i posuđe će se silno potresti ako prenoći u sudoperi onog nekog dana kada veče ne donese ništa drugo osim umora i potpune malaksalosti nakon napornog dana.
I zašto sad sve ovo pričam?
Nisam odavno u domaćinstvu sa svojojm mamom, što mi ostavlja odrešene ruke da dnevne obaveze organizujem onako kako meni najviše odgovara. Dakle, ne moram baš ništa od onoga što se podrazumevalo u maminoj kući. Od volje mi da perem i peglam i kuvam i spremam kad sama rešim da treba, kada sam najmanje neraspoložena za tako nešto, kada mi to pričinjava zadovoljstvo, kada sebe nateram da odradim sve te ubitačno dosadne i jednolične poslove koje čekaju svaku dokonu domaćicu, kada rešim da je sve to baš ono što treba da uradim tog trenutka...
Ali...
Tu se negde iz prikrajka pojavi onaj podli čovečić Saća i počne da mi zanoveta onako mučki, ispotiha. I ne pušta me na miru.
Rešim da zanemarim peglanje ne bih li dovršila čitanje knjige koja je upravo postala izuzetno zanimljiva , a on mi zvoca i nabija mi krivicu kao da sam odlučila da džabalebarim do sudnjeg dana, a ne samo da odložim za izvesno vreme ono što mi i tako neće pobeći.
Poslažem nakon večere posuđe u sudoperu, sasvim uredno i pažljivo, na najmanju moguću gomilu, da bih odgledala neki film ili odgovorila na pristiglu poštu, kad evo ti ga opet. Nit' sam ga zvala, nit' mu se nadala, a on mi drži vakelu kako sam ovakva i onakva i nemarna i neuredna i već ne znam ni ja kakva sve ne.
Pokušam da ga ignorišem, da ga ne primećujem. Okrećem mu leđa, zapušim uši, počnem da pevušim neku pesmicu u pola glasa ne bih li ga pomela, ali, on ne odustaje. Kljucka svoje uporno i, moglo bi se reći, čak nadobudno.
Nekad pobedim ja i isteram svoje, ali, bogami, češće se dogodi da je on taj koji likuje dok propuštam rasplet nekog krimi slučaja zato što sam mu popustila i upravo okapam nad poslednjom neopranom šerpom sa hrpe.
I tako...
Odoh u kuhinju da pozavršavam neke hitne stvarčice.
( Da, opet mi je gadni čovečuljak za vratom. )
No, bar ću docnije na miru moći da se posvetim onome što zbilja želim da radim.
Mada...
( Bacam jedan sasvim nesiguran pogled na gomilu veša za peglanje i odlazim. )