Ne mogu da se otrgnem utisku jednog prizora iz hladne zimske večeri kada sam na ulici ispred kontejnera za smeće, iza Skupštine u Kosovskoj ulici, ugledala mladu ženu romske nacionalnosti kako jednom rukom u naručju drži usnulu bebu, dok drugom pažljivo po njemu pretura. Pored njih je stajala i mala devojčica, lako obučena, ćerka verovatno, koja je drhtavim glasom pevušila neki folk refren. Osetila sam se jako loše gledajući usnulu bebu dok lebdi nad smrdljivom kantom i slušajući pesmu deteta koje cvokoće na hladnoći. Devojčica me je spazila kad sam prolazila pored njih, i ispružila ruku: "Daj neki dinar da jedem teta!" Nisam imala ni cvonjka u džepu, ali ni dan danas sebi ne mogu da oprostim što ih svo troje nisam pozvala kući i pružila im gostoprimstvo bar na jedan dan. Nisam sigurna da bi na to pristali, ali mogla sam bar pokušati.
Beograd je jedna od retkih prestonica u Evropi gde su vrlo vidljivi pojedinci, tandemi, pa čak i cele porodice, kako znalački, studiozno pretražuju ulične kontejnere i iz njih odnose najrazličitije stvari. Siromašnim grupama građana oni zamenjuju šoping centar, pijacu, supermarket; predstavljaju im nezaobilaznu stanicu, pa i glavni izvor snabdevanja. Na rizik od zaraze niko od "potrošača" se ne obazire, na smrad se čovek brzo navikne, a posle dobrih ulova brzo nestaju početnički stid i gađenje.
Od nesrećnih devedesetih na ovamo, borba za golu egzistenciju je primorala nemali broj ljudi da zaređa ulicama čeprkajući po metalnim kantama, pre nego što ih kamioni Gradske čistoće isprazne. Svakodnevnim akcijama prečešljavanja đubreta, grupama Roma i beskućnika priključio se i jedan deo penzionera počevši ozbiljno da im konkuriše. Romi su oduvek držali monopol nad celokupnim gradskim otpadom, uključujući i okolne deponije. Prodajom sekundarnih sirovina i drugih odbačenih predmeta oduvek se mogao obezbediti egzistencijalni minimum, ali nije svako spreman da zaroni ruke u đubrište.Iako su devedesete davno prošle, tradicija čerupanja kontejnera se nastavlja nesmanjenim intenzitetom, što ide u prilog činjenici da narod Srbije danas, u novom milenijumu, nije nimalo bogatiji. Evropski propisi u brojnim gradovima nalažu upotrebu kesa za đubre u četiri boje, razvrstavanje i odlaganje smeća u četiri vrste kontejnera, ali pitanje je da li će u Srbiji to ikada zaživeti. Organski otpad, neorganski otpad, posebni kontejneri za papir, staklo, plastiku, metal ili hranu, kod nas će još dugo biti u jednoj kanti, na jednom mestu. All in One. Tako je svima lakše. Kontejneri su skupa investicija, a i gde bi ih smestili u četvorostrukom broju kad nema dovoljno mesta ni za parking automobila.
Kopanje po kontejnerima je zakonom kažnjivo, ali se na Odluku o održavanju čistoće i propise ionako niko ne obazire, pa se smeće bahato razbacuje i po njihovoj okolini. Ulični sektori i pravo raspolaganja nisu pismeno regulisani, pa su i sukobi oko preuzimanja "robe" česti. No, u odnosu na devedesete ipak postoje bitne razlike. Kontejneraši odavno raspolažu mobilnim telefonima, pa ako nalete na ulov poput dotrajalih televizora, šporeta, frižidera ili veš mašine, odmah dojavljuju lokaciju i dežuraju čekajući pomoć oko transporta. Nijedan komad neispravnih uređaja ili starog nameštaja, na ulici ne opstaje duže od pola sata. Za tili čas se sve razgrabi i volšebno nestaje. Improvizovana vozila koja čine kombinaciju bicikle i kaveza, polako promiču gradom natovarena odbačenim tepisima, stolicama, krevetima, dečijim igračkama, odećom i obućom. Pored toga, kontejneri mnogima omogućuju da se nahrane. Siromaštvo i probirljivost nikad ne idu zajedno.
Prošle godine sam otišla u Zemun povodom neke proslave, u novim cipelama sa visokom štiklom koje su me nesnosno, do krvi nažuljale. Hramala sam hodajući i proklinjala sudbinu, a veče je tek bilo predamnom. Bila sam očajna, spremna da ih izujem i nastavim da hodam bosa. Prolazeći sporednom uličicom pored jednog kontiša, ugledala sam na njega naslonjene dve velike kese pune iznošene ženske obuće. U neverici sam se sagla i shvatila da je sve u solidnom stanju i baš moj broj. Pronašla sam divne pletene sandale sa platformom od plute, probala ih i ostavila na nogama. To je bio spas u pravom trenutku, a nosiću ih rado i ove sezone.
Vrhunac mog dobrog ulova desio se nedavno, kada sam pored kontejnera spazila ležaljku na rasklapanje, baš onakvu kakvu sam oduvek želela. Isprobala sam je na licu mesta, uverila se da je ispravna, i sad se u njoj baškarim u svom dvorištu, radosna što sam se opet odvažila da posegnem za tuđim smećem i što me niko nije preduhitrio. Od tada, kad prolazim ulicama elitnijih naselja, instiktivno zavirujem u kontejnere oko luksuznih kuća, ambasada i rezidencija. Nadam se nekom rashodovanom laptopu, skeneru, štampaču, ili bar pegli za veš. Možda i pegli za kosu. Prošlog leta sam videla jednog starijeg beskućnika, kako sa flašom vinjaka kulira na trotoaru u hladu između dva kontejnera, sa slušalicama u ušima, dok mu iz džepa viri "Apple iPhone 3GS" koji ja mogu samo da sanjam. Kad sam sa njim popričala, rekao je da bi mi ga prodao povoljno, za samo 95 evrića. Tako su nestale sve moje predrasude. Postala sam bolji čovek. Što je manje love, sve je manje predrasuda:
- Dobro otvori oči i pazi da ne uprljaš rukave! - stalno sebi ponavljam.
Pisano za: www.Maribor2012.eu