Neko je počeo da govori o putovanjima. Taj razgovor je prihvatilo celo društvo. Govorili su svi, ponekad i po dvojica u isto vreme. Dobro vino koje su pili u malim, umerenim gutljajima oživljavalo je razgovor.
- Volim da putujem! - rekao je odjednom, neočekivano i tiho, jedan mladić, ali sa osmehom u kojem je bilo nesto od prigušenog kliktanja i radosnog polaska.
Uzbudio me je taj mladićki osmejak i podstakao da i ja kažem nešto o putovanju, ali u sebi. To je bio negovoreni monolog koji je, kao rcka ponornica, nečujno tekao ispod njihovih glasnih pričanja.
Svetska slava ga prati od momenta kad je rimski imperator Konstantin odlucio da prestonicu iz Rima preseli u Bizant, kako se danasnji Istanbul tada zvao koji ga je 330. proglasio za prestonicu Rimskog carstva. Od svog nastanka, Carigrad je smešten na granici dva kontinenta.
Uski smrdljivi sokaci puni jeftinih hotela i veleprodaja uverljivih odevnih kopija, gde se guraju šverceri s područja svih bivših država, od Jugoslavije do Sovjetskog Saveza gde trgovci poznaju sve jezike predstavlja stari deo grada. Iako ga karakterišu prljave ulice, kvart nije opasan niti bilo čime budi nelagodu.
Novi deo grada ne samo da je drugaciji od staroga nego se čini kao da se radi o nekom sasvim drugom gradu.
A ja sam putovao kao brižan samac, što sam bez Jeleninog prisustva u stvari uvek i bio. A biva da se Jelena javi i drugom prilikom i na drugi način, ali uvek na putovanju, uvek čudno i neočekivano.Dešava se da nam u stranom gradu, na povratku, ostane koji sat vremena između dva voza, ili između voza i aviona, ili broda i voza. Ti sati imaju uvek naročitu boju i naročito mesto u našem životu.
Središte mu je veliki trg Taksim, a sa svih se strana nižu moderni hoteli poput Hiltona i Sheratona, široke avenije, pešačka shopping zona, restorani brze hrane i pre svega ulična moda. Istanbulska ‘Knez Mihajlova' je ulica Istiklal nešto uža ali svakako duža od našeg Kneza.
A onda sam u celodnevnim setnjama i lutanjima po Istanbulu shvatio sta je pisac hteo da kaze. U ovom gradu trgovina je umetnost. Prodaje se sve i svugde, u luksuznim buticima (gde uopste nije skupo), na pijacama ili ulicnim tezgama, na bazarima ali i na ulici, drzeci robu u rukama i nudeci prolaznicima. Zatim, to umece cenjkanja i ubedjivanja a da ne bude napadno i neprijatno i da vam sati prolete kao minuti, taj stil se izgradjuje i nasledjuje generacijama. Trgovci znaju na svim jezicima po nekoliko kulturnih fraza, a ako zna i vise od toga na srpskom ili engleskom jeziku, prodavac ce vas neprimetno uvesti u finu konverzaciju o najrazlicitijim temama a na kraju ce vas ubediti da treba da kupite njegov proizvod i to, samo za vas, po nizoj ceni. Posle toga imate utisak da ste u Istanbulu upoznali i ljude i njihove osobine a ne samo grad i gradjevine. A zanat... A onda bazari, naizmenicno zagusljivi i zanimljivi, u svakoj ulicici nesto novo. Malene kutije oslikane i izgravirane. Satima mozes razgledati sta je sve stalo na tako malom poklopcu a uradjeno izvanredno ili filigranske stvari, kitnjasto bele i srebrne...Svraćam u radnje i kupujem sitnice, poklone koje ću poneti prijateljima kod kuće. Uzbuđen sam kao da otimam od života, kradem od smrti. Nosim poklone za druge, a idem pun radosti, kao da to mene sa svih strana darivaju nekim dragocenim predmetima i uz njih pogledima i osmejcima koji vrede hiljadu puta više od predmeta.
Dokaz da Istanbul nije samo kupovina, vec pre svega svedok istorije, carstva i vladavine: Topkapi palata odnosno citav kompleks carskih zdanja, pravi grad u malom gde je nekada zivelo nekoliko hiljada ljudi i onda sam se setio naziva Carigrad. Na samoj obali Bosfora je i drugi dvor, jos raskosniji i kitnjastiji. A krstarenje Bosforom vas izmesti u neke druge dimenzije jer se nadjete na samoj medji dva kontinenta, a te dve strane grada kao da se utrkuju koja ce biti atraktivnija za razgledanje. To ne znaci da su iste, cak suprotno, svaka gaji svoju specificnost ali i privlacnost istovremeno. Na jednoj strani su velelepne kuce i privatne plaze (ali je kupanje u Bosforu zabranjeno zbog jakih struja), gimnazija u koju je nekada isao turski heroj AtaTurk, a sa druge strane tvrdjava, hotel Hilton, izgradjen po uzoru na Dolmabahce palatu i ostalo a opet su strane ujedinjene i povezane fascinantnim visecim mostovima, koje je zabranjeno prelaziti peske, jer je bilo mnogo samoubica.
U Carigradu je trebalo da se nađem sa jednim zemljakom. Urekli smo sastanak u velikoj krznarskoj radnji njegovog prijatelja Jermenina. Kad sam stigao, mog zemljaka nije još bilo.Sopstvenik radnje, mrkožut i nagrizen bolešću, ali žilav čovek i savršen trgovac, bio je zauzet. Ponudili su mi da sednem i pričekam.
Zatim, Aja Sofija, grandiozni svedok istorijskog sudara dve vere. Plava dzamija mi je fantasticno iskustvo gde na samom ulazu stotine turista iz svih krajeva svata, narocito zapadnjaci, stoje u redovima, cekajuci da se izuju, a onda bosi, sa cipelama u rukama da razgledaju dzamiju i fotografisu. Plava dzamija je ogroman prostor sa plavo oslikanim keramickim zidovima i milionima malih tepiha sa istim sarama na kojima klece vernici.
Ne postoje četiri strane sveta, nego samo jedna, a ta nema imena. Ne zna se i ne pita se više šta je dole a šta gore, šta iza a šta ispred. Živ sam, ali u svetu poremećenih odnosa i dimenzija, bez mere i videla. I Jelena je prisutna, ali samo utoliko što znam da negde pruža ruku kojom hoće nešto da mi doda.
Obavezno se popeti na brdo Camlidza, gde je prelepo izletiste i sa nekoliko satelitskih antena i naravno fantasticnim panoramskim pogledom na grad, a ako u tom trenutku zapevaju hodze iz dzamija, upoznacete atmosferu ovog velikog grada, sa brojem stanovnika vecim nego cela Srbija.
Ni putovanja, izgleda, više ne pomažu. Ono od čega bih hteo da pobegnem ide sa mnom, pre mene stiže u mesto koje je cilj mog puta, i dočekuje me na stanici, vodi u hotel i prati po gradu. A ono što bih, sa potajnom i nepriznavanom nadom u sebi, želeo da vidim - ne javlja se više ni u snu. Sad je proleće. Opet proleće! Preda mnom je sto i osamdeset sunčanih dana. Čini mi se da su mi pregršti pune nekih čudesnih zlatnika, svaki kao sunce. Svi su putevi otvoreni. Dah je slobodan.
Ali, proleće je. Opet proleće. Bogat sam, miran. i mogu da čekam.
Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetrić. Sunčevih odblesaka na metalu i u vodi, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogućnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!
Citati: Ivo Andric, Jelena, zena koje nema
sledeci tekst: kako Islam vidi Isusa (III)