Kada sam 2008. godine glasao za Cedomira Jovanovica nisam mogao ni da zamislim da ce on u 4 sledece godine uspeti da sa svojom strankom toliko postane deo sistema protiv kojeg je bio da ce ga biti nemoguce razlikovati. Osim estetski.
Ja, naime, nisam nagovarao Lidera da podrzi medijski zakon. Nisam ja zagovarao kod Lidera da se podrzi malovickina i homenova reforma sudstva. Nisam ja Lideru sugerisao da cutke prelazi preko skandala tipa Miladin Kovacevic. Nisam ja Lideru govorio da je pametno i dalje dizati poslanicke rukice za sistem u kojem se oslobadjaju fasisti, a olos drzavno stipendira.
Nisam ja predlagao Lideru ta mu Partija cutke djipa na svaki rasisticki mig Heteronacelnika. Nisam ja Lidera instruirao da svog Komesara za ljudska prava salje u rijaliti dok Rome raseljavaju u mocvare i po bivsim deponijama, a heteronacelnik otvoreno krsi osnovna ljudska prava.
Nisam ja Lideru dao genijalnu ideju da na svoj Glavni odbor zove krvoloke i konkubine i nisam ja savetovao da se to prodaje raji kao politicka inkluzivnost i kemp. Potom, nisam ja lidera ubedjivao da ce politicki profitirati ako nema Samardzica, Srbljanovicke ili Pesicke a bude Karleuse, Kapicica ili Ilicke.
Nisam ja rekao, Lideru okacimo ovoga Gebelsa na sajt kao svoj predlog kulturne politike. Nisam ja savetovao izdaj gradjansko drustvo kad god uzmognes i pruzi ti se prilika. Nisam ja.
Verujte mi, nisam ja!
Lider je to uradio sam, u dosluhu sa onima kojima je verovao da znaju sta rade. Lider. Ne ja. On.
Lider je to uradio sam verujuci da su mu svi glasaci imanentni, da nad njima ima vlast sui majestic generis. Lider je bio taj koji je Partiju ubedjivao da su glasaci listom nepokolebljivo i postojano tu e samo da bi njemu, Lideru i Partiji bilo dobro. Lider je verovao da ima posla sa tucenom zenom koja posle svih samara poslusno govori "on to mene za moje dobro".
Nije meni toliko sto su se Partija i Lider ugradili u srpski Apsurdistan, koliko mi je neverovatno sto sam danas, maja 2012. godine ja kriv jer sam to svojim belim glasom primetio.
Neverovatno je da sam kriv jer sam dosao ranije i zatekao Lidera i Partiju kako bludnice. A bas to se desilo. Zena, poslovicna, se vratila ranije i zatekla muza u krevetu, i to ne sa drugom, nego sa svima drugima, i kusima i repatima, i onima s koca i onima s konopca.
Zatekla i dozivela da joj se u istoj recenici servira i "Nije to sto mislis" i "Kurvetino kako mozes da mi ne verujes" I pravdanje i osuda.
Tako mene, obicnog gradjanina i u to vreme jos uvek njegovog biraca, jedan odbornik Partije javno naziva cirkuzanerom i licemerom. Drugi me, aktivista i omladinac, naziva budalom, treci kretenom itd. Leze goli, raspecheni, uhvaceni in flagranti, u preljubi, i nazivaju te cirkuzanerom, licemerom, budalom i kretenom jer ih nisi priupitao "Treba li vam deco meda i oraha da nastavite" nego si upro prstom i rekao "Svaleracija".
Neozbiljno i ako je od Lidera i Partije.
Lider i Partija su se cetiri godine svalerisali sa kim god je trebalo i pomislili da ce im svi poverovati kada o sledecim izborima budu tvrdili da je ta svaleracija bila za dobro braka i gradjanske Srbije. A kad su videli da njihovi glasaci vise veruju svojim ocima, da iskoristim i tu svalerasku paralaleu, udarili su u etikete cirkuzanera, licemera, budala i kretena.
Etiketiranje takoreci pre dijaloga.
U argumentima zagovornika belog glasa nije bilo nicega stranog idealima gradjanskog drustva. Niti se beli kadar zalagao za nesto sto bi se moglo okarakterisati kao poziv na urusavanje demokratije, gazenje ljudskih prava ili poziv na tako kakvu nistariju. Nije tvrdjeno da neko mora u 4 zida, da je nekom mesto u kontejneru, da treba stvoriti partijsko sudstvo. Zalagalo se za vise pluralizma i vise drustvenog dijaloga, za sansu da se u medijski monopolizovanom drustvu iznese drugacije misljenje.
Partija i Lider to nisu prepoznali. Ili jesu.
Beli glasaci jednostavno nisu bili neprijatelji onog koncepta drustva za koji se deklarativno zalagala Partija i Lider. I da je u Partiji i Lideru ostalo sta od beskompromisnog zalaganja za koncept izgradnje gradjanskog drustva iz vremena Frakcije ili izborne kampanje 2008.godine , a ne zelje za jos dubljim usadjivanjem u Apsurdistansku nomenklaturu - kampanja bi za beli glas bila brzo prepoznata ili kao vredna dijaloga ili kao saveznicka. Ali nije.
Ono zbog cega je beli glas i nastao - iz protesta nad poterom za pustim procentima po svaku cenu naustrb odbrane principa - oterali su Partiju, Lidera i Aktiviste u situaciju u kojoj su belim glasacima odgovarali psihijatrijskim i sociopatskim dijagnozama i opstim nipodastavanjem. Ali tu nije kraj.
Ima belih aktivista kojima je preceno manje ili vise otvoreno. Necu navoditi imena, ako zele sami ce se javiti, ali - evo moj slucaj - ja sam 2012 godine doziveo da mi jedan od visoko pozicioniranih funkcionera Partije "dobronamerno" obecava da mom poslodavcu nece otkriti za koje se stavove zalazem.
Ako sam ja, drustveni marginalac i covek na dalekoj periferiji drustvenog uticaja imao ovakav tretman, mozemo se zapitati sta se desavalo drugima, uticajnijima (u nedostatku bolje reci). Nesto od toga znamo, pratili smo Pescanik i rezimsku stampu, nesto se desavalo u polujavnosti drustvenih mreza, a nesto u privatnosti poruka sa laznih profila i izmisljenih naloga.
Danas, kada Partija i lider stoje jedva preplivavsi cenzus u Republici i Vojvodini, bez predstavnika u Gradskoj skupstini Beograda i niskim brojem glasova cak i u najuzem gradskom jezgru Beograda (samo na Starom gradu u Beogradu Partija je uspela da otera od sebe 1200 glasaca i ubedi ipak zanimljivih 3,700 zitelja da glasaju za nju) i kada su doziveli da im moralno politicke ocene podobnosti za ulazak u vladu daje Milosevicev portparol za to nikako ne mogu biti kriv ja, koji trazim LDP iz 2008.
Za to mogu biti krivi jedino i samo oni sa pocetka price koji su savetovali Lidera i oni koji su sledili Lidera i naredjivali bezrezervnu podrsku Djilasima, Homenima, Djelicima po svaku cenu. Mogu biti krivi oni koji su se plasili izbora i mislili da se gradjansko drustvo gradi koketiranjem sa onima koji negiraju njegove vrednosti ili tako sto se beskrajnim odbijanjem da se stane u kraj sa krsenjima ljudskih prava sponzorisanim iz drzavnih kancelarija moze izgraditi pravednije drustvo. Kriv mogu biti oni koji su mislili da ce bez njih popasti sveta i da je odrzanje sinekura bitnije od ideja.
Mogu biti krivi i oni koji su aktivistima objasnili, a ovi to uporno prenosili na drustvenim mrezama da svi moramo za Partiju da bi Partija bila jaca kako bi Partija imala veci kapacitet za ucenjivanje DS-a od neke druge partije. Oni koji se ni tokom kampannje nisu trudili da skariju da im je cilj dalje kalkulisanje i dalje trange-frange.
Da je Partija bila za iskreni dijalog i iskreno verovala u moc svojih ideja i znacaj izgradnje pluralizma omogucila bi da se - osim u Pescaniku i Danasu - dijalog sa belim glasovima povede i u siroj javnoj sferi - posebno jer bi takav dijalog samo ojacao gradjansku poziciju.
Umesto toga, kao i za Prajd, kao i za Rome, kao i za platane, kao i za reformu sudstva, kao i za medijski zakon, kao i za miladina kovacevica, kao i za smanjivanje kazni et cetera, et cetera - Partija i Lider su cutali - a cutali su jer su kalkulisali. A kad su prestali da cute ponudili su uglavnom etikete, pretnje i agresiju. I jos kalkulisanja.
Sad, sto je racun ispao skuplji, a dara skuplja nego mera i sto se treci cin tragedije zvane "Lider i Partija" nije hteo odvijati po metodi "lezi lebu da te jedem" ... to je vec tudj problem.
Ja samo trazim da me se ne etiketira radikalski, ako je moguce. Hvala.