Skoptao me neki umor. Izbija iz svake pore na mojoj staračkoj koži, izbija iz mojih hipermetropičnih očiju, leluja oko mene kao neki odvratni foetor ex ore koji odaje svu trulež moje bedne ličnosti.
Ne vredi da ležim. Ne vredi da žmurim. Bole me leđa, ako se okrenem na bok trne mi ruka, nema spasa ispod pokrivača.
Ustanem zato pre 8, obučem svoje jedine farmerke koje su mi od nedavno postale tesne na guzici, naročito oko butina.
Pitam se kako je moguće da je Levis toliko otišao u kurac da teksas platno počne da se skuplja tek posle 150-og pranja.
Obučem košulju, ali je hladno pa preko navlačim i somotski jaknu koja ima džepove sa drvenim dugmićima i nekakvu šaru na kragni. Tu sam jaknu kupio u Trstu, Marina Mazoviecky mi je pravila društvo. Rekla je da je uzmem jer mi dobro stoji. Meni se činilo da su mi rukavi malo kratki. Ali to sa rukavima, u stvari nikad ne znate. Ruke imaju nekakvu relativnu dužinu koja može da varira od čovekove volje. Ako se koncentrišem, ja npr. mogu da ih uvučem u ramena i po 5-6 cm. A kad to uradim rukavi gle, više nisu kratki.
Oblaćim svoje jedine cipele, braon kožne zumbane, marke madras, potpuno neprilične za more. Ali šta ću?Došao sam sa jednom torbom. U tu jednu torbu stalo je šta je stalo.
Pošto je već tako, obazriv zam. Pomenute cipele klizaju se na kamenoj površini. Na beton donekle prijanjaju. Tog jutra biram betonsku stazu koja ide od moje kuće delom grada koji nije okrenut ka moru i vijuga među anarhično postavljenim vrtovima u koje se ne može zaviriti zbog povisoke kamene ograde na koju se nastavlja loza. U Komiži je u to doba dana, na tom potezu malo sveta. Tačnije, nema nikog.
Dok hodam ka fabrici konzervi “Mardešić”, leđa me manje bole. U ruci mi je doktorska torba. U njoj nosim slušalice koje sam doneo iz Beograda. Dobio sam ih na poklon od Sande Stefanović. Proveo sam s njima skoro ceo fakultet. Izgledalo je da im je membrana malo omlitavila, izgubila svoj tutgor, ali ja sam ipak čuo kroz njih ono što mi je bilo potrebno. Slušalice sam dobio zajedno sa kompletom od 6 singl ploča, na njima je bio zvuk svih mogućih srčanih šumova. I hladni glas spikera koji je govorio da je ploče proizvela tvrtka Merck, Sharp & Dohme. Nisam to nikada slušao do kraja. Mislio sam, ima vremena. Ploče su bile upakovane u boks od tvrdog kartona. Stajale su u fijoci ispod mog gramofona marke Kenwood Trio koji sam kupio od Dušana Gerzića. Posle prvih godinu dana provedenih u komiškoj tišini doneću ga iz Beograda, zajedno sa određenom količinom ploča. Ali neću doneti ploče sa srčanim šumovima. Dok hodam ka isturenoj ambulanti fabrike sardina razmišljam kako je to sa neslušanjem snimljenih šumova greška koja će mi se jednom obiti o glavu.
U torbi je i aparat za merenje pritiska, špricevi, igle, ampule, antišok terapija, analgetici, anksiolitici…nešto u tom smislu. Alkohol, hidrogen, zavoji….i blok recepata ispečatiranih sa Др Небојша Крстић, лекар.
U fabričkoj ambulanti dominira miris ribe koji izvire čak i iz šoljice ohlađene crne kafe metalnog ukusa. Pušim cigaretu i ispijam gutljaje ovog neprijatnog napitka kroz prozor posmatrajući kante za đubre.
Odmeravam pacijente koji ulaze. Pokušavam da izvršim trijažu. Pacijenti koji me zanimaju su oni kojima je potrebna pomoć. Oni kojima je potrebna pomoć su oni koji su bolesni, koje nešto boli, koji nešto trpe. Kad otkrijem takve pokazujem znake ljubaznosti i trudim se oko njih.
U drugu grupu stavljam one kojima nije ništa i koji pokušavaju da me prevare da bi dobili bolovanje na mufte. Ti iz druge grupe mi idu na nerve. Oni narušavaju moju unutrašnju harmoniju prema kojoj svet treba da se sastoji od istinitih stvari i pojava. U tom mom harmoničnom kosmosu ima mesta i za neistine ukoliko su nezlobive, to je tako postavio moj omiljeni filozof Kurt Vonegat, a ja sam taj sistem samo preuzeo i doveo ga do savršenstva. Bar mi tako izgleda tog prohladnog jutra, u ambulanti fabrike konzervisanih sardina.
Kad fabrika, gumene čizme mojih pacijentkinja i miris sardine ostanu iza mene, ja kao neki Džon Titor putujem kroz vreme, do pretprošlog utorka kada mi stiže pismo u velikoj koverti.
To me pismo zatiče u opisanom stanju neopisivog umora koji izbija iz mog zglobno-mišićnog sistema i iz glave koja mi puca od bola. Jedva uspevam da razaznam smisao reči koje me kroz zmršeni splet šaljivih i ironičnih začkoljica dovedu do zakljička da im je autor Dr Sraka, zubar komiški. U pismu je i njegov broj mobilnog.
Pozovem ga, a kad mu čujem glas jedno se vreme osećam kao da sam uspostavio vezu sa doktorom Zarkovom lično.
“Treba da dođeš malo u Komižu”, kaže mi Dr Zarkov, “Nije to više ni isto mjesto, ni ljudi više nisu oni, tako da nema razloga da imaš tremu”.
(nastavit će se)