''E, moram da ti vratim Mišimu.''
Belmondo, ortak s tekmi, gotivio je Mišimu, kao i ja. Autobiografija, fotokopirana, stajala je kod njega. Do Mišimine autobiografije došao sam preko Džonija Rackovića. Dok smo bili porodični prijatelji.
Smrdljivog od smoga, sparnog martovskog popodneva pre ''revolucije'', dvadestešestica, Dorćol – brače Jerković, taljigam do poslednje stanice.
Došao sam kod Džonija.
Prvo me je zaslepila svetlost u njegovoj sobi – svetlost koja se prelamala kroz Jugoslovensku i Srpsku zastavu. To su bile zavese. Na jednom prozoru visila je srpska, a na drugom jugoslovenska zastava. Sa sve petokrakama. Sunce je tog dana bilo kao da su uključili HAARP, funjarski kroz oblake, malo se preznojiš malo smrzneš malo vetar. Već sam bio zreo za kafetin i desetku bendžamina.
Tih je dana spremao performans u SKC-u, a jebao ga grip. I onda je pio antibiotike u duplim dozama, i koristio neke svoje recepte. Znao sam da će biti fit za performans, uvek je davao maksimum sebe.
Tada mi je pokazao i neke raritetne kretenske pederske časopise erotske sadržine, nemačke proizvodnje. Uglavnom dupeta nekih gistro nabildovanih guzonja. Ok, kultura. Aj da vidim i to čudo. Valjda mu je bilo zanimljivo kako ću da reagujem na natrćena muška dupeta i utrnule kite. Zabole me ista, iskreno. Posebno što sam voleo Mišimu, koji je bio biseksualac. Rok Hadson - njega i dan danas gledam u svakom filmu i skidam kapu. Čak mi je žena iz ju es eja donela dvd sa trilogijom filmova Doris Dej i Rok Hadson. Tada i odlučih da je oženim.
I dade mi Džoni tu famoznu autobiografiju. Nigde je ni pre, ni posle nisam video. Meni je Mišima bio fenomen volje – onoga što tada nisam posedovao. Čovek koji je od trske postao hrast. A još sam tada bio u fazi čitanja Japanaca. ''Zlatni paviljon'' i ''Ispovest maske'' bili su pročitani,čekale su me ''Posle banketa'' i ''Mornar koji je izneverio more''. Između njih, Šjusako Endo, ’’Ćutanje’’.
Potrudio sam se da što pre odem od njega, bilo mi je toplo i loše sam se osećao. Još sam bio stalno u paranoji da se ne isečem o neku njegovu instalaciju punu špriceva i sečiva. Zajebi me sa takvom umetnošću. Ja volim cveće.
Pozdravili smo se i zbrisah nazad na Dorćol. Popih 20 miligrama. To je bila dovoljna doza.
Posle smo došli i do knjige ''Hagakure i Mišima''.
A Džoni je bio sjajan na performansu, rekle mi majka i sestra. Ja nisam išao jer mi je preneo grip dok se sam lečio.
Nikada nisam sreo čoveka koji može toliko lekova da sabije i ne ispovraća se. Andoli, aspirini, ranisani, bensedini uz domaću ujakovu rakiju, ma sve je žvakao. Onda bi zakuntao, jedno pola sata kasnije. Buđenje je bio ritual - pošto me je upozorio da ima blek aut, i da ne zna gde je kada se budi i da može da me rokne pesnicom - polako bi mu žena davala slatko od nebitno čega, a on bi mljackao onu kašiku i slatko i otvarao oči. Ajde, bitno da nije riknuo od smeća što ubaci u sebe.
Redovno mi je krao lekove, a pio bi šta mu dođe pod šaku. Krade, a sutradan kada se vidimo laže da je krao. Greškom mi neka nesrećna doktorka opšte prakse prepisala Trixifen, još mu pamtim ime, jer me je zakucao za fotelju nekoliko sati. Nesrećna doktorka opšte prakse je mislila da su svi koji dobiju panični napad dileje, pa mi dade lek za poludele konje. Nit poludeo nit konj, ali zajebah se te popih tu jednu. E tog smeća za smirivanje konja na steroidima, Džoni mi marnuo 2 komada i odmah zgutao. Provalih, ali sam namerno ćutao.
Sutradan, našli se u gradu, i odmah će on
- Šta si mi ono dao ?
- Opet si mi krao lekove – nasmejah se.
Šta će, nasmejao se i on, iz kaputa izvadio pivo, 0,5 u staklu, očnom dupljom otvorio i sasuo u grlo gutljaj. Ledeno.
A upoznasmo se 3 zime ranije.
* klip sa youtube - koji crni Sherbetdzia, tekst improvizuje Rackovic, a autor je Vjekoslav Majer, ''Snijeg'' .