The Punk Syndrome je dokumentarni film koji me je uverio da je inkluzija zapravo prilično moguca. Ne samo što sam video kako ljudi sa mentalnim hendikepom stvaraju nešto zaista predivno na polju muzike, vec sam bio zapanjen sa koliko iskrenosti i realističnosti njihova bliža okolina i društvo reaguju na njih.
Pratimo četiri punk rock muzičara (Pertti Kurikka, Kari Aalto, Sami Helle i Toni Välitalo - dvojica su sa Daunovim sindromom a druga dvojica sa nekom vrstom lakše mentalne zaostalosti) na njihovom putu od urnebesne lokalne (finske) atrakcije - prema potpuno uverljivom i veoma autentičnom pank fenomenu na evropskom nivou. Ovi momci provode puno vremena vežbajuci i stvarajuci genijalno jednostavne. ali ujedno i prilično dobro promišljene pesme. Zvuče kao veoma rani Ramonsi, a izgledaju otprilike kao GBH. Svakom od ove četvorice muzičara je posvecen jedan segment filma pri čemu vidimo koliko su njihovi životi integrisani u finsko društvo i koliko su to ustvari dirljivo "normalni" životi. Ovi momci imaju prave male ljubavne tragedije (sjajna scena u kojoj Toni shvata da njegova draga nije zaljubljena u njega, vec u jednog sasvim drugog momka, iako nas je ceo prethodni dijalog vodio upravo ka tom njegovom zaključku. Neko ce reci da se smejemo tudjoj nesreci, ali ta scena je tako iskrena i efektna da je zaista veoma, veoma smešna), bave se politikom (jedan od ovih momaka se uključuje u predizbornu kampanju, samo da bi na kraju izbora video da je njegova kandidatkinja ostvarila najslabiji rezultat), bave se sportom (i uče da gube i da se onako baš, baš, obrukaju, ali i da to prežive), puše (pevač je non stop sa cigaretom), piju (zavisnici su od kafe, a neki ljušte i vino), tulumare (sjajna scena lutanja po Londonu), interesuju se za seks i ljubavne odnose (sjajna scena kada učenja i tumačenja problematike "kako se prave bebe"), bivaju besni, paranoični, skloni izlivima verbalne agresije, ... Ponekad sam pomislio da su neke scene zapravo šokantne, ali sam onda shvatio da je to samo životna situacija koja se svima dogadja i da se ne može posmatrati kao šokantno nešto samo zato što se dešava nekome ko je hendikepiran ...
Sve u svemu, ovo je jedan veoma hrabar i iskren pristup problematici inkluzije osoba sa mentalnim hendikepom. Ne znam koliko je sve ovo moguce u drugim društvima, svi znamo da su nordijske zemlje ipak veoma veoma napredne, ali kao uzor i inspiracija - ovaj film je nešto zaista genijalno. Zato sam požurio da izreklamiram ovo čudo i da bar malo skrenem pažnju na to koliko je punk rock pozitivna i životno važna stvar koju mnogi potcenjuju i ne shvataju previše to koliko je bitno imati stav, emocije, želju da živiš, da ostaviš trag, da budeš svoj ali i da budeš deo nečeg veceg, kao i da svemu tome daš neko značenje i smisao ...
Pogledajte THE PUNK SYNDROME. Ulepšaće vam dan, sigurno!