Eksperimenti u blogovanju| Život

ZATVORENO PISMO

razmisljam RSS / 25.08.2012. u 17:57

                O, da. Svoje pismo sam, kao što je red, napisala, potpisala, presavila i stavila u koverat, običan beli, pošto mi nešto doš'o blam da u ovim godinama koverte pravim od šarenih stranica časopisa k'o što sam nekad uobičajavala. Isti sam zalepila podrazumevajućim metodom lizanja ( koji princip je primenjen i na markicu ), nakon čega sam glocnula jednu breskvu, malo zreliju, da ubijem gadan ukus u ustima. Potom oprala ruke, obrisala ih, uzela plajvaz i uredno u desnom donjem kvadrantu ispisala adresu:

 

               Primadvetačke
               Taj i Taj
               Ulica Ta i ta
               Varoš Ta i ta ( sa sve starim poštanskim brojem pride / recimo, 21460 /, pošto koliko primećujem, novi, razvrstani po rejonima, još nisu zaživeli, a ka' će, ne zna se )

gde sam varoš lepo podvukla jednom relativno pravom linijom.
               Onda sam sa druge strane, u onom trouglu koji čini poklopac koverta isto tako uredno napisala:

               Exptačkadvetačke
               Ta I Ta
               Ulica Ta i ta
               Varoš Ta i ta ( podrazumeva se, sa poštanskim brojem i podvlačenjem )

               Pa sam zamolila Srednje Dete da pismo ubaci u poštansko sanduče prvom prilikom kada bude izlazila iz kuće, što se dešava svakodnevno u više navrata. Ona je to sa zadovoljstvom prihvatila, tek ovlaš mi davši do znanja da baš i nisam fer što joj kvarim planove.
               U svakom slučaju, pismo je poslato. Koji je njegov sadržaj, naravno, nećete doznati.
               Na kraju krajeva, ipak je to jedno zatvoreno pismo.

               Ali, nisam htela o tome. Ponela me na trenutak opšta pomama za pisanjem pisama, pa, k'o velim, da se i ja prijavim kako sam u trendu.
               Prava priča se zove


                                                         TIKAVA - BUNDEVA

               Alo?!
               Ej, ti si!
               Joooj, nemaš pojma koliko mi je drago što te čujem! Baš se ovih dana mislim kako bih mogla da te nazovem. Ali, znaš i sama kako to ide: ili se setim u nedoba, ili mi nešto drugo odvuče pažnju, ili tamovamošem za dnevnim poslovima, ili je po kući tolika gužva da nemam priliku da te na miru zvrcnem...
               Ma, baš lepo što si se javila. Telepatija je to. Mora da si nekako osetila da mi se muvaš po mislima.
               Pa kako si?
               Šta ima novo?
               Šta se radi?
               Kako podnosiš ove vtućinčine?
               Ja se istopih. Ni da mislim ne umem k'o čovek. Sva sam nešto rasplinuta i bezvoljna i zeričak kratkog fitilja.
               A i ne spavam dobro. Te mi je vruće, te se čuju neki neuobičajeni šumovi po kući, te drndaju noćni autobusi, te mi svakakve gluposti padaju na pamet kad im vreme nije, te me spopadaju komarci. 'Ajd' što ujedaju, to nekako i da podnesem, mada mi iskoče piklje k'o petobanke, nego kad krenu da mi zuje oko ušiju, e, tu već nisam sva svoja.

               Booože, koliko se već nismo ni čule ni videle? Znaš da bi bio red da ugovorimo neko kafence, da se istračamo kako dolikuje.

               Nego, provedoh ti čitavo proleće i leto po čekaonicama. A šta sve tu može da se vidi i čuje, sestro slatka. Da mi je neko pričao, ne bih mu verovala.
               Eto, na primer, na rentgenu jednom prilikom čitava čekaonica mirisala na rakiju. Ja se mislim, ko li je to postigao da se uletvi zorom sabajle i ne mogu da verujem. Onda skontam da grešim dušu. Mislim, tu dolaze uglavnom oni koji su se izlomili, pa se prisetim da je kanda neki mučenik privijao prethodne noći komovu rakiju, a miris mu se uvukao u kožu. Bi me blam što sam uopšte i pomislila to što sam prvo pomislila.
               A na opštoj se pod dok koračaš nekako ugiba i mrda, k'o da je stalno u toku neki malecni zemljotres. Kad god tamo odem, očekujem da ću da propadnem u šalter salu. I da znaš da mi nije svejedno.
               Tek priča raznih što sam se naslušala, onako, usput... Nikad mi neće biti jasna potreba ljudi da pred potpunim strancima izvrnu iz sebe kompletnu medicinsku i životnu istoriju.
               Ali, o tome ću ti kad se vidimo. Ima i da se smeješ i da plačeš.

               E, a bar sam čitala u poslednje vreme koliko odavno nisam. Neke knjige uhvatila po prvi put, neke po ne znam ti ni koji. Čitala i tinejdžersku literaturu po preporuci Malog Deteta. Ma gutala s reda i bez razlike. Mogu ti reći da mi je baš prijalo.

               Tako sam prelistavala i neke monografije raznih slikara i tu ti ostanem paf pred načinom na koji je Velaskez - znam, sada ćeš mi se smejati - slikao avane. Aha! Baš avane. One teške, patinasto žućkaste, baš onakve kakav sam i sama nasledila od bake.
               Jesu li od mesinga? Ne razabiram se baš najbolje u vrste metala, ali mislim da znaš o čemu ti pričam. Uostalom, podseti me da ti ga pokažem kad dođeš. I slike, naravno, pa da vidiš koje je to majstorstvo u stvaranju oblika, u igri svetlosti i senki. Dođe ti da ga uzmeš u ruke, malo hukneš u njega i rukavom mu doteraš sjaj.

               A Malo Dete me je pre neki dan ostavilo bez teksta. Pričamo tako nas dve - znaš i sama, porasla je, uozbiljila se, iz klinke postala devojčičak, mada ne voli da je tako zovem, a ja mislim da joj to baš leži, jer je sasvim pubertetski čičkava...
               Elem, da, sve češće ti nas dve vrlo ozbiljno razgovaramo i kaže mi ona:

               ,, Meni je žao Lucifera. On je bio običan anđeo pa je pao i ima jedna slika gde on plače zato što je među grešnicima.''

               A? Oooovaj, moooolim? Ja bez reči. Mislim, šta reći? A nekako mi i milo što je tako mekog srca. Opet, taj Lucifer i nije neka cvećka, barem koliko sam ja upućena u ta dešavanja... S druge strane, postoje li uopšte anđeli, hoću reći bezgrešni? I tako... Ostavih dete bez ikakvog suvislog komentara.

               A da vidiš kako sam se smejala onomad. U stvari, možda i nisam trebala, ali, u trenutku je bilo baš za smejanje.
               Naime, sedim ja za sokoćalom, već ono doba dana između, kada ti u kući trebaju svetla, a napolju je još uvek sasvim vidljivo. Kuckam nešto i čujem tup! o prozor. Pomislim na trenutak da se konačno vratio mali mačak Milimoj koji je zimus pred onaj kijamet izašao da se uči mačijim veštinama zavođenja i od tada mu se gubi svaki trag. Podignem glavu, bacim pogled, on uhvati komšijskog klinca kako ručicom trlja čelo. Malac hteo da gvirne šta se to kod nas dešava pa se zaneo i sudario sa oknom. Srećom, radoznala glavica prošla bez posledica. Stajao tako zbunjen za trenutak, pa se okrenuo i otprašio niz dvorište.

               I tako...

               Da samo znaš kako sam u poslednje vreme postala mušičava. Sve se nešto mislim, neće to na dobro izaći.
               Recimo, uhvatim sebe kako 'ladno koračam ulicom i pri tome brojim sopstvene korake. Eeeej, ženska glavo! - pomislim - Obustavi radnju. Ali, nastavljam i dalje, uporno, k'o da mi Bog zna šta od toga zavisi. I još sam ljuta na sebe kad se zabrojim. Svašta!
               Ili, a to je tek da stavim prst na čelo, ali, onako, najozbiljnije, idu mi na živce čaše. Sad se ti sigurno bečiš i krstiš i levom i desnom. Da, čaše. Znaš, kada me uveče baš-baš mrzi da operem posuđe i čaše ostanu poslagane na mašini za veš i kad tu istu mašinu uključim, ona pri svakom izbacivanju vode blago vibrira. To onda dovodi do sitnog, sitnog zveckanja čaša ako su ostavljene nablizu. Što meni, je l'te, opasno skače po ganglijama. I onda, možeš da zamisliš mene, lujku, kako uredno preslažem i razmeštam svaki pojedinačni stakleni element u smislu obezbeđivanja nezveckajuće nirvane.
               Stvarno po nekad pomislim da sam konačno neopozivo prolupala. I nisam sigurna da li to treba da me raduje ili rastuži, pa ti sad vidi.

               A znaš...

               Čekaj. Upravo mi je došao mačak Tika. Mota mi se oko nogu i insistira da ga nahranim. Baš je nestrpljiv
               Ej, palim...
               Ljubim te onoliko. Čujemo se...

               Uuuupsss...

               Jesi li ti imala nešto da mi pričaš? Mislim, zvala si...

               Bip - bip - bip...

Tagovi



Komentari (201)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

razmisljam razmisljam 12:51 30.08.2012

Re: otvori-zatvori

kukusigameni

Školsko Pere Age.
Basket.
Klizavo.
QQ težak.
Let iznad QQavičijeg gnezda.
Pad na ruku.
Ruka u QQrac.
Život je lep.
DorČol forever!



Барем си коначно у потпуности оправдао свиј надимак на Блогу.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana