Čitam jutros neki članak o autizmu u kome kažu kako postoje i osobe sa autizmom koje imaju veoma nizak IQ, a koje su neverbalne. To nije prvi put da pročitam ili čujem tako nešto.
Eh, te predrasude, i ta ljudska osobina da sve procenjujemo po nekim svojim, unapred zadatim, a često nebitnim merilima.
Ne, ne razlikujem se ni ja od drugih, i verovatno bih isto to mislila da ne poznajem jednog Lazara, umetnika sa autizmom, kako je sam želeo da ga predstavim.
Kada ga je Dragana, njegova mama, pitala za dozvolu da objavim njegovu priču na blogu, rekao je da mogu, ali da kažem da on ima autizam.
Pitala ga je zašto mu je to važno i dobila sledeći odgovor:
" Želim da se zna da i mi sa autizmom možemo da mislimo i da za mene nema granica."
Ali, da krenem od početka...
Lazar je dečak koji će ovih dana napuniti jedanaest godina i koji ide u četvrti razred redovne osnovne škole. Možda se neki od vas sećaju priče njegove mame, o tome kako joj je bilo teško da ga upiše u redovan vrtić. Srećom, nije odustala ni od redovnog vrtića, a ni od redovne škole.
Mnogi su je uveravali da je za Lazara, s obzirom na to da je potpuno neverbalan, bolje da ide u specijalnu školu. Dragana je ipak - ne mogu reći znala, jer niko to od nas sa sigurnošću ne može da zna - ispravno osećala da je za njega bolje da ide u redovnu školu, da bude u okruženju koje će biti podsticajno za njega.
Koliko je Lazar mogao da prati nastavu, i koliko je bio svestan toga šta druga deca oko njega rade, ni ona sama nije slutila, dok Lazar nije pronašao način da joj to saopšti.
Trebalo im je - njoj, asistentici i učiteljici - skoro godinu i po da ga nauče slova.
Pronalazile su razne načine, kao što je, recimo, lepljenje velikih slova od šmirgl papira, po kojima je Lazar prelazio svojim prstićima, da bi ih osetio.
Nije bilo uzalud.
Kad je naučio slova, za njega se otvorio jedan sasvim novi prozor, ka "svetu", ali i za ljude oko njega celi jedan svet prepun emocija.
Konačno je mogao da iskaže ono što misli i oseća. Da podeli sa drugima ono što sve vreme nosi u sebi, a što ni najbliži mu nisu ni slutili da postoji.
Kada sam jednom prijatelju ispričala priču o Lazaru, rekao je:
„Pa to je pravo komunikaciono vaskrsenje. Čudo! "
Komunikacija pisanjem je krenula tako što je jednog dana na mamino pitanje odgovorio napisanom reči. S vremenom su rečenice bile sve duže, a njegove sposobnost da izrazi svoja osećanja sve veća.
Tek tada su shvatili da je Lazar sve vreme potpuno bio svestan onoga što se oko njega dešava, ne samo kad je reč o školi (on je sve vreme pratio nastavu, iako se njima često činilo da ne želi ili ne može da razume to o čemu se govori na času), već je sasvim dobro zapažao međuljudske odnose kao i odnos drugih prema njemu.
Znao je i osećao ko ga prihvata, tako različitog, a ko ima problem sa tim.
On ima saznanja o istini i laži, o dobru i zlu, o ljubavi...
Lazar misli da je autizam stanje uma, a akva park stereotip o sreći.
Njegova mama za njega kaže: "Lazar je duša svake moje misli.
On je jedan veoma intuitivan, ali stidljiv dečak, koji verovatno i da sutra progovori ne bi bio od onih koji okupe ekipu oko sebe i pričaju viceve."
Ali zato divno piše, i pesme i priče.
Evo jedne od njih koju je nazvao "Putopis"
PUTOPIS
Ovog leta bio sam u Crnoj Gori na moru sa mamom i tatom, i sa Sarom, Laletom, Vasom i tetka Sandrom.
Letovali smo u Baru. Najviše su mi se dopali talasi. Talasi su bili lepi i ja sam uživao u njima. Neprijatno iznenađenje je bilo kad se talasi smire voda se ohladi i ne može da se pliva.
U Baru je luka i veliki brodovi su parkirani u luci.
Iz Bara smo otišli u Trebinje u posetu Savi i Sabiri. Trebinje je mali grad kroz koji protiče reka Trebišnjica. U Trebinju sam zavoleo mog malog brata Balšu. Balša je topao i Lazar ga lako voli.
Iz Trebinja smo otišli u Nevesinje kod moje tetke Branke. Uveče sam prvi put u životu probao ljutu ribu i svidela mi se.
Imam brata Marka koji me voli i koji se potrudio da me prijatno iznenadi breskvama. Mlada trava je pokošena i teča Rade je išao na pašnjak da je donese.
Ujutru smo krenuli kući, i rashlađivali se u vatrenom jugu vodom.
Stigli smo na Avalu i odmorili se od puta.
Uveče smo došli u naš stan.
Lazar, umetnik sa autizmom
P.S. Oni koji ne poznaju Lazara u njemu verovatno i dalje vide samo neverbalno dete sa autizmom
sa stereotipnim ponašanjem.
Slika koja nema nikakve veze sa onim što Lazar zaista jeste.