Kada vas 'zarobe' načini na koje interakcija (izmedju učenika i nastavnika, kao i medju samim učenicima) služi ne samo kao kičma čitavog procesa podučavanja, već figurira izvan okvira stubova i potpornih greda, i postaje iskra, početna tačka za stvaranje nečeg većeg i od vas samih, ne mogu a da ne razmišljam o limitima koje sami postavljamo, onako kako nalazimo za shodno da treba, a da prethodno nismo ni pokušali da ih makar preispitamo.
Načini za postizanje optimalnog rada u učionici su mi uvek negde na pragu misli, kad god krenem sa istraživanjem i pripremom lekcija. Preturam po memoriji u potrazi za nekim zanimljivim temama koje bi privukle i zadržale pažnju mojih djaka, i, što je još važnije - od mene načinile zanimljiviju osobu nego što to u stvari jesam.
I to vam je prvo pravilo u učionici - morate pronaći način da postanete neko drugi. Kad kažem 'neko drugi' mislim na: Morate da nadjete način da se razmontirate a onda da sastavite (i nanovo sastavljate) delove slagalice na sasvim drugačije načine. Morate da ponovo izmislite sebe, a tim samo-izmišljanjem vi zapravo redefinišete granice učionice. (i u učionici)
Da biste postigli bilo šta iznad proseka, morate da naučite da slušate, a onda, kada ovladate veštinom, da je prenesete dalje. Ukoliko nemate drajv da naučite i svoje učenike da slušaju, zaista slušaju, mogli biste da odustanete, dok još ima vremena da se regrupišete.
U TED-u, Kako da zaista slušate, Evelyn Glennie (nadam se da će vas ovaj tekst makar navesti da nju nikako ne propustite) , svetski priznata perkusionistkinja, koja je do svoje 12 godine ostala skoro sasvim gluva, redefiniše ideju, ne samo slušanja zvuka, već kreiranja istog za publiku, u zavisnosti od akustike, mesta na kome sedite u sali, emotivnog konteksta (i pod-konteksta), kao i vaše spremnosti da otvorite svoje telo i dopustite mu da bude rezonator.
U mom slučaju, moji učenici su publika, i, nasuprot uvreženom mišljenju da je predavač motor koji radi u pozadini svake učionice, ja sam tek rezonator. Muzičari, ili, ukoliko se zadržimo na malo većoj slici - izvodjači, su ideja. Ne ja. Ideja je motor.
Duboko sam svesna fascinacije koju imamo prema onim ljudima sa invaliditetom, a koji eto nekako, uprkos svemu što ih je snašlo, uspevaju da urade nešto sa svojim životima. I držimo se tih priča zato što verujemo da one bude u nama najbolje (umesto da radimo prave stvari). Evelyn uklanja skramu površnih emocija, pokazujući da invaliditet može, u nekim slučajevima (u nekim - jer, naravno, mi (sasvim pogrešno) verujemo da ona ipak spada u slučajnosti), da bude epicentar, početak kada samo-otkrivanje kreće da se odvija pred vama. I to nije nikakvo čudo. Ne dešava se preko noći. Zahteva odlučnost, spremnost i istrajnost. Ali, najviše od svega - traži strast.
„Pa, kada i slušamo jedni druge, neverovatno je važno da zaista proverimo svoje veštine slušanja, da zaista koristimo svoja tela kao rezonator, da prestanemo da sudimo."
Baš kao što Evelyn sluša šakama i rukama, jagodicama i nogama, tako bi i nastavnici trebalo da podučavaju prstima, očima, kožom i ušima. Jezik učionice ne može i ne sme da bude veštački, da služi samo u svrhe edukacije i ispravljanja grešaka. Jezik učionice mora da bude fluidan, to je vezivno tkivo, to je, kako Evelyn kaže: „dah pre nego li se stvori zvuk".
Možete se zapitati - pa, zašto pobogu moramo da redefinišemo učionice? One su sasvim dobre i ovakve, i, na kraju krajeva, mi smo 'ispali' sasvim OK - ništa nam ne fali! Zato, kakve su sve to gluposti o rezonatorima, motorima i perkusionistima? I kakve veze ima muzika sa podučavanjem?
Svakakve.
Redefinisanje učionice znači prihvatanje da su se stvari promenile (i da se još uvek menjaju). Neću vam pričati o tome u kojoj su meri deca današnjice drugačija, jer to sve u našu priču dolazi kasnije. Prva stvar koju treba razmatrati je sama promena; promena kao entitet koji sa nama ima sve i ništa.
„Pa, ne - nećemo Vas primiti (rekli su), zato što, znate, nemamo predstavu, o budućnosti tog, takozvanog 'gluvog' muzičara."
Pa, Evelyn je sebe naučila da koristi celo telo i to, ne samo da bi uspela da čuje zvuk, već da bi mogla da ga kreira. I to, kakav zvuk!
Čitavu stvar je podigla na viši nivo (ja bih rekla - i jedini mogući), dokazujući da imaginacija i otkriće mogu za dete učiniti mnogo više od konvencionalnih metoda (i profesionalno i duhovno) tako što ćemo im omogućiti da postoje. Mi moramo da nadjemo način da dozvolimo (a što je još važnije - da ohrabrimo i podržimo) da deca istražuju svet na svoj način - i ne, to ne znači da nas nema u celoj toj slici. To samo znači da moramo da ih pustimo da koriste svoje ruke i zglobove, jagodice i stopala; moramo da ih pustimo da koriste celo svoje telo na tom putu otkrića. Nemam sve odgovore, ne mislim da bi iko mogao da nam ih ponudi, ali ono što definitivno znam je da Evelyn nije koristila celo svoje telo u potrazi za izgubljenim zvukom, nama bi danas bila uskraćena mogućnost da iskusimo snagu i magiju njene muzike.
„I kada sam odrasla, konkurisala sam na Kraljevskoj Muzičkoj Akademiji u Londonu i oni su rekli, „Pa, ne - nećemo Vas primiti, zato što, znate, nemamo predstavu, o budućnosti tog, takozvanog 'gluvog' muzičara." Vidite, ja to jednostavno nisam mogla da prihvatim. Zato sam im rekla, „Pa, vidite, ukliko odbijete, ukliko me odbijete samo zbog tih razloga, onda mi zaista moramo veoma dobro da razmislimo o ljudima koje zapravo prihvatate." I, kao rezultat, kada smo preskočili tu prepreku i, nakon što sam morala da idem po drugi put na audiciju - primili su me. I ne samo to. Ono što se dogodilo je da se promenila uloga svih muzičkih institucija širom Britanije.
Ni pod kakvim okolnostima nisu mogli da odbiju bilo čiju prijavu samo na osnovu toga da li neko ima ili nema ruke i noge - jer, možda bi mogli da sviraju neki duvački instrument, kada bi isti bio na postolju."
I ne mogu a da ne razmišljam o limitima koje sami postavljamo, onako kako nalazimo za shodno da treba, a da prethodno nismo ni pokušali da ih makar preispitamo. A još uvek to činimo, zato što ne uspevamo da slušamo. I to sve ima veze sa podučavanjem. Baš kao što svako uvo čuje drugačiji zvuk, i tu ne treba razmišljati samo o tehničkim terminima boje, tona, mekoće i tako dalje, već o svim emocijama koje idu zajedno, sećanjima koja nam se u kovitlacima vraćaju, svim mirisima koji iznenada oživljavaju, nepozvani; baš tako svaki (i slovima - svaki) učenik zaslužuje našu punu pažnju. A da bi se to dogodilo, moramo da slušamo.