1.
Posmatra je krišom, tek krajičkom oka, dok ova lagano korača kroz čekaonicu, nogu pred nogu, sitno i tiho, a opet, tako pravog držanja da ne može da skine pogled sa nje. Majušna je, sa licem premreženim sitnim, mnogobrojnim borama koje neporecivo govore o tome da je iza nje već veoma dug i ispunjen život. Mirna elegancija finog crnog šeširića na njenoj glavi nenametljivo je podvučena tričetvrt zimskom jaknom i udobnim cipelama za štrapac.
U dnu hodnika zastaje pred ordinacijom kardiologa ka kojoj se, postaje očigledno, uputila. Pozdravlja se sa čovekom neodređenih godina i na njegovo pitanje kako je, vedrim, toplim, gotovo dečije zvonkim glasom u kome se nazire osmeh, odgovara:
- Pa, vidiš da sam dobro, čim sam još uvek ovde.
2.
Čita tu knjigu sa velikim zadovoljstvom. Uvukla ju je u svoj svet več nakon prvih nekoliko stranica i ona se sasvim predaje tom uživanju u otkrivanuju novih svetova, na koje je u jednom periodu, sticajem manje-više subjektivnih okolnosti, bila gotovo zaboravila.
Stiže do stotinu pedeset osme stranice, prelazi na sledeću i počinje da se mršti sa negodovanjem - shvata da ponovo čita već pročitano. Osmotrivši malo bolje, otkriva da se list koji je upravo prošla ponavlja još jednom, ali da zato nigde nema onog sa stranicama stotinu pedeset devet i stotinu šezdeset.
Sleže ramenima i nastavlja sa čitanjem, tek po malo uznemirena što nije bila u mogućnosti da pročita šta je pisalo na nedostajućem delu, ali, sasvim dovoljno skoncentrisana da nanovo pohvata nit priče i da propušteno nadomesti sopstvenom maštom.
Kada joj se istovetna situacija ponovi još nekoliko puta, počinje da razmišlja o tome da bi možda trebala u novinama da objavi oglas u kome bi pisalo:
- Molim vlasnika knjige koji ima u duplikatu stranice ove i ove, a nedostaju mu stranice one i one da mi se hitno javi na telefon taj i taj ako je voljan da razmenimo nedostajuće delove. Kao nagradu za uslugu i pokazanu dobru volju nudim sasvim običnu priču o čoveku u zlatnim patikama.
3.
- Pomiriši. - kaže, trljajući među prstima nešto sitno, okruglasto, zeleno.
Ona radoznalo primiče nos njegovoj ispruženoj ruci i počinje da njuška. Oseća neki tanan, slatkast, gotovo baršunast, nekako u isto vreme i poznat i nepoznat miris.
- Dopada ti se? - pita je, očiju krupnih i tamnih sa trepavicama koje prave šarenu senku skroz preko nasmejanih obraza.
- Aha. - odgovara, nosa i dalje zauzetog mirisanjem. - Šta je to?
- Pupoljak oraha. - odgovara joj, a Ona u tom trenutku postaje svesna da nikada ranije nije obratila pažnju na to kako orah cveta i to je, oseća, naglo onespokojava.
- A znate li šta je ono? - ubacuje se Bakana pokazujući na biljku duguljastih bledo zelenih listova koja šiklja iz plastične kofe postavljene ispod višnjevog stabla.
Njih dvoje odlaze tamo, kidaju po listić, počinju da ga trljaju među prstima i da mirišu. Opor, nagorak, rezak, a opet, na neki način i prijatan miris prodire im u kožu.
- Lavanda. - kaže On, prilično nesiguran.
- Ne. - kaže Ona. - Dođi. Ovo je lavanda.
Prilaze igličastom žbunu punom mekih, nežno ljubičastih cvetova i ponavljaju postupak: kidaju listiće, trljju ih, njuškaju. Snažan, uljast, topao miris preplavljuje im nozdrve.
- A šta je onda bilo ono od maločas? - pitaju Bakanu gotovo u glas.
- Pelin. - odgovara ona.
U tom trenutku noćurci počinju da otvaraju svoje bledožute cvetove pozdravljajući dolazak večeri.
4.
Sleteo je na zavesu i tu se primirio. Posmatra ga, odjednom svesna da bi zavesu trebalo što pre oprati, jer je počela da poprima nekakve nezdravo sivkaste nijanse, a njega obavezno fotografisati. Pošto je, naravno, mrzi da se penje na stolicu, ideju o pranju odlaže za neki drugi put, uz tek trunčicu griže savesti zbog takve odluke, i maša se fotoaparata. Pažljivo fokusira, bira najbolji mogući položaj, zadržava dah da ništa ne poremeti kvalitet snimka, no, na kraju dobija samo žutu mrlju na ( upitno ) žutoj zavesi. Pokušava još nekoliko puta, ali sa potpuno istim, sasvim nezadovoljavajućim ishodom.
Odlaže fotoaparat rešena da tog stvora što se odmara na zavesi ulovi i pusti u dvorište pre nego što ga se dokopa neki od kućnih pauka koji vrebaju iz svih mračnih uglova sobe i već, pretpostavlja, počinju da pletu svoje lepljive zamke. Međutim, ne uspeva nikako da ga zarobi između dlanova, jer je povređena ruka ne sluša i ne želi da se sklopi preko zdrave.
Naravno, ne očajava ni trenutka. Poziva u pomoć dva poznata, topla, prijateljska dlana. Oni se pažljivo sklapaju oko svilenkastih krila i rastvaraju se tek napolju, na otvorenom.
Iz njih žuti leptir odleće u bledo plavetnelo večeri praćen sa dva široka osmeha.
5.
Noć pred operaciju je puna nespokoja. Ne može da zaspi, zatrpana gomilama najidiotskijih misli koje je mogla da iskopa u svojoj uplašenoj i krajnje uznemirenoj glavi. U bolničkoj sobi je tišina prekinuta tek po nekim isprekidanim uzdahom koji u snu proizvodi neka od njenih slučajnih cimerki. Ona se meškolji pokušavajući da se seti neke od tehnika čijom bi primenom možda i sama uspela da utone u san, ne bi li barem na kratko pobegla od mučne kakofonije sopstvenih razmišljanja.
Umesto smirenja, iz opšteg meteža misli izdvaja se jedna i počinje da je opseda:
- Šta ako se ne probudim iz anestezije?
Ostaje zatečena, užasnuta. Oseća kako je čvrsto grabi panika.
A onda:
- Čekaj. Stani.
Šta onda?
Pa, ništa.
Bolje razmišljaj o tome šta kad se probudiš.
I ta nova misao joj pomaže da utone u nemiran, ali ipak - san.